Nietzscehova sjenka

Svet se deli na one koji su zapevali
I one koji su ostali robovi.
– Branko Miljković

Snažno bije u meni život koji ne ističe sebe,
A sadrži ipak sve drugo u sebi.
– Walt Whitman

Friedrich Nietzsche (1844. – 1900.)
This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png
Nietzscheova sjenka

Nietzscheovo slavljenje života nasuprot formalnom ustrojstvu i određenju čovjeka i njegova života sa pitanjima bitka u klasičnim zapadnjačkim filozofijama se pojavljuje kao određen bunt na tadašnje (ali i sadašnje) stanje zapadnog čovjeka. Polazišna tačka ovog istraživanja je pretskokratovki period grčke filozofije, u kojem još uvijek nije diferencirana granica i razlika između teorijskog i praktičnog uma, gdje se filozof pojavljuje kao mudrac koji živi filozofiju koju zastupa.

Parafraza Nietzschea ili obrazloženje o potrebi traganja za Nietzscheovom sjenkom

Govor o Nietzscheu podrazumijeva govor (u) paradoksa(u), odatle će i naše istraživanje postaviti jedno takvo smijem reći paradoksalno pitanje, koje kao i što definicija paradoksa kaže ipak sadrži istinu, te ga mi kao takvog trebamo pobliže ispitati: „Da li je uistinu, za svakog filozofa našeg doba suočavanje s Nietzscheom neizbježan zadatak?“ Odgovor se čini jasan i da se iščitati u samom pitanju, dakle suočavanje sa Nietzscheom predstavlja neizbježan zadatak svakog filozofa našeg doba (a zašto ne dodati i svakog budućeg doba koje dolazi). Sam odgovor nam ne čini punu zadovoljštinu, on je mogao biti i odričan, i odgovor nije naš cilj jer stare mudrosti nas uče da cilj nije ništa, a kretanje je sve, i mi svoje kretanje nastavljamo dalje u želji da istražimo razloge zašto je to tako..?..

Početak ovog kretanja u nigdje, dakle put bez cilja započet ćemo jednom parafrazom samog Nietzschea, – u dužem razgovoru sa Nietzcsheom čak i najmudriji ce ga jednom nazvati ludakom i tri puta budalom. Nietzscheov izričaj sa druge strane glasi:„u dužem razgovoru čak i najmudriji jednom je ludak i triput budala.“ Pa ipak, ako je i ovaj paradoks tačan, ne daje nam opet razlog da tu stanemo i zaključimo, nego nastavljamo dalje, putem obijesti, drskosti i prkosa posredstvom boginje Hybris da tragamo za Nietzscheovom sjenkom – onim najvrjednijim što je Nietzsche slavio, dakle za samim životom.

No prije toga treba napomenuti i istraživanja Kasima Prohića, koji reklo bi se daje najtreveznije istine o Nietzscheovoj filozofskoj bitnosti i važnosti: „Ako postoji ličnost u modernoj filozofiji o kojoj su izrečene najkontradiktornijve kritičke ocjene a da time interes za njeno djelo niukoliko nije malaskao nego se naprotiv intenzivirao u onoj mjeri u kojoj su novi interpretativni pokušaji morali pretpostaviti drukčije sudove i tako biti filozofsko – naučno posredovani, onda je to slučaj sa ovim misliocem (Nietzscheom)“ Ono što je bitno za naš uvod u obrazloženje potrebe traganja za Nietzscheovom sjenkom jeste konstatacija Prohića o interesu za Nietzscheovom filozofijoj koji niukoliko nije malaksao, nego se čak štaviše i intenzivirao. Na tome fonu valja istaći i nepobitnu činjenicu da se većina neuspjelih i prohićevski kazano malaksalih interpretacija Nietzschea i njegove filozofije vodila nesvakidašnjom biografijom jednog čovjeka, kakav je doista bio Nietzsche. Porodom takvih interpretacija i shvatanja možemo označiti dva abortusa umišljavanja – naime sa jedne strane kao plod takvih interpretacija imamo jednu vrstu bezuslovne ljubavi i obožavanja Nietzschea, i sa druge strane otvorenu mržnju i izliv bijesa spram njega.

Prilog potrebi istraživanja Nietzschea danas možemo naći i kod samog Nietzschea kada u Antihristu kaže: „Meni pripada tek preksutrašnjica. Neki se rađaju posthumno.“ Na taj način Nietzsche iz prekjučerašnjice 19. vijeka, korespondira sa našom današnjicom, dakle preksutrašnjicom. Odatle se Nietzsche, htjeli mi to ili ne htjeli, voljeli li ga ili mrzili, slagali se sa njim ili najžustrije odbijali postavke njegove filozofije života, nameće kao neizbježan zadatak sa kojim se treba suočiti svaki filozof Nietzscheove preksutrašnjice!

Prethodno rečeno dobija puni smisao kada se dopuni Finkovim mislima iz njegove knjige Nietzscheova filozofija, naime da Nietzscheova filozofiranje predstavlja „sumnju da je ovaj put bio put bludnje, da je čovjek zalutao, da je nužan preokret, odricanje od svega, što je dosad važilo kao sveto, dobro, i istinito. Nietzsche to znači krajnju kritiku religije, filozofije, znanosti i morala.“ Ovaj Finkov iskaz radanjuje nakanu Nietzscheove filozofije, i pokazuje nam na što se obrušava Nietzscheova kritika, na što pada Nietzscheova sjenka. Ponavljam početnu rečenicu ovog rada, naime da govor o Nietzscheu podrazumijeva govor (u) paradoksa(u), te sa ove pozicije možemo izvući jedan paradoksalan zaključak (ali ipak istinit, ma kako se to komu sviđalo ili ne sviđalo), da zapravo Nietzscheova sjenka (život) predstavlja svjetlo kojim se čovjek preksutrašnjice može i treba suprotstaviti svemu onome što je zatomilo i zarobilo snagu izvornog – zemaljskog života.Na tragu dosad rečenog o Nietzscheu kao misliocu koji je u povijesti ljudske misli uputio najžustrije kritike dotadašnjem platonisitčkom filozofiranju i stavu spram života, naime, da se njegova suština i suština svijeta otkriva u jednom ideiranom svijetu vanosjetilnog karaktera, nastupa Nietzsche nastojeći da životu vrati koloritet i sadržajnost koju on pronalazi kod praotaca filozofije – Grka.

Oživotvorena filozofija ili ofilozofljen život

Onaj ko je ovaj zemaljski život označio kao sjenku, a njegov smisao i punu istinu o njemu prenio u svijet ideja bješe Platon, ta mi ipak u znak spasenja zemaljskog života i ustanka protiv takvog tamničenja života u svjetlo ideja tu sjenku nazivamo Nietzscheovom sjenkom, a ne Platonovom sjenkom. Razloga za to je više, a jedan od njih navodi nam i sam Nietzshce u svome učenju da period u kome su mudraci djelovali i mislili prestaje sa Platonom, naglašavajući da filozofima od Platona nedostaje nešto suštinsko, te se odatle javlja potreba tumačenja onog suštonskog u filozofijama prije Platona – „s Platonom počinje nešto sasvim novo … od Platona filozofima u poređenju s onom republikom genija od Talesa do Sokrata nedostaje ono suštinsko.“

Suštinsko razlikovanje u učenjima filozofa – mudraca, prije Platona i onih nakon njega (filozofa), ali i samog Platona, možemo označiti time da je kod prvih prisutno kantovski rečeno jedinstvo teorijskog i praktičkog uma, dok je kod potonjih jasna razlika između onog teoretskog i praktičkog djelovanja. Upravo na tome tragu Nietzsche uzore svoga mišljenja pronalazi u filozofima – mudracima prije Platona, jer kod njih takva granica i podjela između teorije i prakse ne postoji. Na to nas upućuje i Nietzscheov izrijek o Anaksimandru: Živeo je kao što je pisao, govorio je tako svečano kao što se oblačio, podizao je ruku i spuštao stopalo kao da je ovaj život tragedija i kao da je on rođen da uzme učešća u njoj i igrajući ulogu junaka“ Govoreći o Grcima i njihovim mudracima Nietzsche naglašava njihovu volju za životom i njihovo uvažavanje života kao jedino mogućeg načina bivstvovanja u kome se otkriva istina u svojoj stalnoj promjeni, kao i nezasitivi nagon za saznanjem koji se ogleda u njihovoj želji da „ono što su naučili, su želeli istog časa i da dožive.“

Kao rušioca grčkih vrijednosti i glavnog krivca da dekadenciju Helade Nietzsche okrivljuje Sokrata, te odatle upućuje kritike Sokratu, sokratovskom modelu čovjeka, i na svaku filozofiju koja je metafizika, na način Platonove metafizike, koja istinu o zbiljskom svijetu stavlja u jedan drugi, nadosjetilni svijet, svijet ideja. Sa pojavom Platonove filozofije, možemo označiti period sa kojim počinje rastakanje životne mudrosti u njena od tada teško spojiva dijela – praksu i teoriju. Sokratizam i sokratovsko znanje i odaljavanje od mudrosti svoju afirmaciju dobija u Platonovoj filozofiji, a „sokratizmom Nietzsche zahvaća jedan ljudski osnovni stav, ovaj odnošaj spram bića koji se naziva znanost.“

Znanje odatle predstavlja prijetnju životu i nastoji da sam život utamniči u pojmoe, te da istinu o životu smjesti u područje vanosjetilnog, što za Nietzschea predstavlja huljenje nad životom. Znanje se suprotstavlja životu, ali zato što izražava jedan život koji protivreči životu, jedan reaktivni život koji upravo u znanju nalazi sredstvo da očuva svoj tip i osigura njegovu pobedu.“ Reaktivni život kako ga Deleuze naziva nastaje kao zamjena i utjeha slaboj volji koja nema dovoljno snage da se suprotstavi životu, stvarajući jedan ideirani svijet onostranosti, pri tome rušeći već postojeći – označujući ga kao sjenku. Na šta onda cilja takav jedan reaktivan život ukoliko niječe stavrni život sjenki. On zapravo sebi prisvaja pravo da ima cilj, a nema kretanje, on je stoga simulacija života bodriarovski kazano, poznanica, mjesto sigurnosti i ne – dešavanja, ne – novog. Njegov najveći cilj je postizanje izvjesnosti, a kritiku takvog života koji teži kao (samo) izvjesnosti donosi nam Midorag Živanović dajući jedan paradoksalan ali itekako vrijedan zaključak za naš razgovor: „Jer kako smo vidjeli, izvjesnost nam ne donosi gotovo ništa. Šta se događa Poslije Igre, o tome malo ko zna.“

Udaljavanje od instikata i poriva života je zapravo ono što Nietzsche označava kao uzrok sve dekadencije i nihilizma koji proističe iz platonističke metafizike, stoga on u Tako je govorio Zaratustra upućuje na ponovno vraćanje zemlji – ka sjenci, i ostajanje u vjernosti spram nje – „Preklinjem vas, braćo moja, ostajte verni zemlji i ne verujte onima koji vam govore o nadzemaljskim nadama.“ Ocrtavajući tako modernog čovjeka rascjepljenog između teorijskog i praktičkog Nietzsche ironično ukazuje na nesreću „što drema u nedrima teorijske kulture koja počinje polako da plaši modernog čovejka, te on uznemiren iz riznice svoga iskustva grabi sredstva da otkloni opasnost … da pronikne u najdublju suštinu stvari.“ Pronicanje u najdublju suštinu stvari zapravo i jeste ono što Nietzsche prigovara čitavoj filozofskoj tradiciji (od Platona), koja nema snage da se suoči sa životom, a to suočavanje za Nietzschea i jeste suština – koju treba razumijevati kao na početku spomenuto – kretanje. Tako izgubljen u vječnom traganju za vječnim istinama, moderni čovjek nemajući snage, hrabrosti i volje da prizna vlastitu izgubljenost samome sebi, te stoga stanje modernog izgubljenog čovjeka najbolje ocrtavajnu riječi samog Nietzschea, koje stavlja u usta modernog čovjeka: „ne znam kuda idem ni otkuda dolazim, ja sam ono što ne zna kuda ide ni otkuda dolazi.“

Postavlja se pitanje, reklo bi se prirodno – dakle samo od sebe imali lijeka modernome čovjeku, a budući da smo tragom Nietzschea došli do starih Grka, onda je i prirodno da takvog lijeka i ima, budući da su Grci poznavali samo odgovore i rješenja na pitanja života. Odgovor se krije možemo reći u djelatnosti svojstvenoj samo čovjeku – dakle agonalnom djelovanju. Može se reći da agonalno porađa Nietzscheovu sjenku, ono mu prethodi, te je također i dio te sjenke, dakle bez agonalnog nema ni života. Miloš Đurić primjećuje da je „Helenima agpnski život bio drugo disanje. Heleni su umirali s verom da će u zagrobnom životu gledati nadmetanja i sami se nadmetati.“

Raščjanjivanjem pojma agona, i sagledavanje od čega se on zapravo sastoji, šta u sebi pretpostavlja, dolazimo do dvije ključne odrednice tog pojma, a to su djelovanje u prvom redu, te stvaranje što ćemo odrediti kao rezultat djelovanja. Na tragu Heraklitova stava da „menjajući se, otpočiva“, Nietzsche ustvrđuje da „celokupna suština stvarnosti je samo delovanje i kako za stvarnost ne postoji nikakav drugi modus bića“ stavljajući svu suštinu stvari u djelovanje Nietzsche čovjeka ponovno vraća u centar, jer je on jedini koji umije svjesno da djeluje, te da na taj način razumijeva i cjelokupnu suštinu svih stvari. Na taj način Niče stavlja pred čovjeka stari grčki zahtjev o spoznavanju samoga sebe, koji implicira ponovno vraćanje životu a koje je zastranilo usljed pojmovnog i metafizičkog pokušaja objašnjavanja svijeta i života.

Život odatle po sebi pretpostavlja agon suprotnosti, jer i sam život predstavlja suprotnost smrti, jer „smrt se pokazuje samo na životu, izvan života ona ne postoji.“ Odatle valja zaključiti da agon, zajedno sa voljom kao podlogom agonalnog djelovanja se ispostavlja kao ključni momenat razumijevanja grčke filozofije i tragičke umjetnosti – koja nas nagoni ka pronalasku novih vrijednosti i jednom poli – koloritnom življenju samog života, a pronalazak novih vrijednosti koji za pretpostavku ima borbu, nije nimalo lagan zadatak, stoga Ničeov savjet izrečen u vidu imperativa označava samu težinu stvaralačkogg zadatka: „Imperativ: „budite tvrdi!“ najdublja izvesnost o tome da su svi tvorci tvrdi jeste autentični znamen neke dioniske prirode.“

Umjesto zaključka – Putnik i njegova sjenka

Šta je to ljudska hrabrost?
I šta je to ljudski grijeh?
Upita najsjajnija zvijezda zalutalog čovjeka ….
I nadasve, ta šta je to
ljudsko uopšte?

A sjenka pomaljajući se iza
mrtvila nijema čovjeka odgovori:
Ljudska hrabrost je stajati izvan
savšenosti ljudskog kruga
Ljudski grijeh je uživati u
mirisu uvenulog cvijeta!

A ljudsko je najsjajnija zvijezdo
dobaci sjenka iz mraka ….
Polako već nestajući – blijedeći u tami …
Biti hrabar ….
Biti grješan ….

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Delez, Žil: Niče i filozofija.
Heraklit: Fragmenti.
Fink, Eugen: Nietzscheova filozofija.
Filipović, Vladimir: Filozofijski rječnik.
Niče, Fridrih: Antihrist.
Niče, Fridrih: Ecce homo.
Niče, Fridrih, Filozofija u tragičnom razdoblju Grka.
Niče, Fridrih: Putnik i njegova senka.
Niče, Fridrih: Rođenje tragedije.
Niče, Fridrih: Tako je govorio Zaratustra.
Prohić, Kasim; Filozofsko i umjetničko iskustvo.
Škuljević, Željko: Nietzscheova hybristika.
Živanović, Midorag: Traktat o izvjesnosti.
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=35939

This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂