Bivati slobodnim – sapere aude

Bivati slobodnim – sapere aude

Michel Foucault, 1926-1984, francuski filozof i historičar, istražuje teme poput psihijatrije, medicine, lingvistike, savremenih kaznenih praksi i njihove historijske prethodnike kako bi artikulisao sisteme mišljenja i njihovu evoluciju. Cilj mu je bio da ilustruje odnos između “znanja” i društvenih praksi i relacije moći putem kojih je to razvijeno i primenjeno. Pod uticajem strukturalizma je naglašavao značaj onoga što se kaže i što može biti rečeno i verovanje da je diskurs nesvjesni odraz učvršćenih pretpostavki. Foucaultova filozofija je nalik teoriji jezika i viđenju prirode društva koje više karakteriše skepticizam nego autoritet i pruža niz oruđa prije nego program za akciju. Ona je manje zainteresovana za nuđenje istine, a više za preispitivanje šta to znači nazvati nešto istinom. Njena važnost leži u pokušaju da identifikuje i objasni socijalne konstrukte, da dovede u pitanje prihvaćene istine, kao što je vjera u naučni i humanistički progres.

Rad problematizira pojam slobode, koja predstavlja univerzalnu ljudsku vrijednost. Prvo ću slobodu povezati sa Kantovim tekstom „Šta je prosvjetiteljstvo“, za koje on kaže da ono predstavlja„Izlazak čovjeka iz njegove maloljetnosti za koju je sam odgovoran.“ Nakon toga pokušat ću da pojam dovedem u vezu sa pojmom parezije, koja za svoje postojanje pretpostavlja postojanje same slobode. Na kraju ću se osvrnuti na Descartesov stav cogito ergo sum, koji će mi poslužiti za dokazivanje postojanja slobode, i Orwellovim dis – utopijskim romanom „1984“, i primjer vladanja i državnog uređenja kakvog ga je Orwell prikazao unutar svog romana, a tiče se ograničenja slobode. Osnovu ovog rada čini knjiga Michela Foucaulta koja je sastavljena na osnovu audio zapisa iz ciklusa Foucaltovih predavanja na College de France u periodu 1983. godine. Ova predavanja sabrana su u jedinstvenu knjigu pod nazivom „Vladanje sobom i drugima“. Michel Foucault je držao predavanja na College de France od januara 1971.godine, pa sve do svoje smrti u junu 1984. godine.

Prosvjetiteljstvo

Foucault predavanje počinje tumačenjem Kantovog teksta o prosvjetiteljstvu. Ovaj tekst Kant je obajvio u decembru 1784. godine u njemačkom časopisu Berlinische Monarschift. Kant u ovom tekstu odgovara na pitanje Was ist Aufklarung – Šta je Prosvjetiteljstvo. Prosvjetiteljstvo prema Kantovim riječima predstavlja: „Izlazak čovjeka iz njegove maloljetnosti za koju je sam odgovoran.“ Pod maloljetnošću o kojoj Kant u svojoj definiciji govori ne smijemo da razumijevamo maloljetnost u skladu sa prirodnim stanjem nemoći. Pod maloljetnošću treba da razumjevamo određeno stanje naše volje koje nas na neki način tjera da prihvatimo autoritet nekoga drugoga kako bi nas on uveo u područje gdje treba upotrijebiti um. Kant navodi tri primjera koji govore o stanju maloljetnosti kao ovisnosti o drugima:

– U stanju maloljetnosti smo onda kada nam knjiga zauzme mjesto našeg razuma
– U stanju maloljetnosti smo onda kada nam duhovni vođa zauzme mjesto naše savjesti
– U stanju maloljetnosti smo onda kada nam liječnik odlučuje umjesto nas o našoj prehrani

Ni u kom slučaju ne treba pomisliti da je Kant dovodio u negativan kontekst tri nabrojana autoriteta. Kant je na ovaj način htio da pokaže gdje se nalazi stanje ovisnosti / maloljetnosti pojedinca u odnosu na tri pobrojana autoriteta. Stanje maloljetnosti se manifestuje, a s time bi se i Sokrat složio, onda kada pojedinac mogućnosti svoga razuma mijenja za autoritet knjige, koju radije upotrebljava nego svoj vlastiti razum, s ovime bi se dalo zaključiti da je Sokrat bio slobodan čovjek u punom smislu te riječi, te se još jednom pokazuje potreba za vraćanjem grčkih ideala dobra i lijepog i sreće. Stanje ovisnosti se manifestuje i onda kada se umjesto vlastite moralne savjesti koristimo moralnom savješću duhovnih vođa koji nam govore šta trebamo činiti a šta ne. Kao i onda kada pojedinac mijenja vlastito tehničko znanje u vezi zaštite svoga života za znanje koje ima liječnik.

Kant naglašava da je čovjek sam kriv za ovakvo stanje maloljetnosti i ovisnosti, pa čak i onda kada bi se oslobodio ovisnosti od drugih, čovjek bi se bojao samostalnog donošenja odluka. Dalo bi se zaključiti da su lijenost i kukavičluk koje nosimo u sebi glavni uzroci zbog kojeg čovjek nije spreman da se oslobodi uticaja, vladanja i vođenja drugih, u donošenju vlastitih odluka. U ovakvom stanju maloljetnosti ljudi se lahko dovode u situaciju da njima drugi upravljaju, a razlog za to nije taj što su se u međuvremenu drugi domogli vlasti, nego sama nesposobnost, lijenost, kukavičluk i odsustvo želje da sami donosimo odluke za sebe, te su se drugi sami ponudili kao riješenje da donose odluke za nas.

Stoga geslo, odnosno maksima, i uputa prema kojoj treba da se čovjek vlada, upravlja i vodi kroz svoj život po Kantovom mišljenju glasi: „Imaj hrabrosti služiti se vlastitim umom.“ Ova Kantova maksima mi je ostala upečatljiva nakon određenog vremena potrošenog na iščitavanje Foucaultovih predavanja. U tako malo izgovorenih riječi Kant je na genijalan način obuhvatio i postavio zadatak, ali i konačan cilj čovjeka koji teži ka slobodi i izlazu iz maloljetnosti. Upravo ova Kantova maksima je na neki način i glavna teza mog seminarskog rada, i zajedno sa pojmom slobode će se provlačiti kroz tekst. I sam Kant je sigurno bio svjestan da je ovakvo što puno lakše izgovoriti nego sprovesti u djelo, a kao dokaz uvijek nam služi historija koja je jedini pokazatelj istine i prava učiteljica života. Stoga svjestan težine izgovorenog Kant naglašava da ljudskoj maloljetnosti pridonosi bezrazložno pokoravanje i odsutnost razmišljanja. Maloljetnost kao bolest ljudskog roda postoji ondje gdje bezrazložno pokoravanje nadjačava ljudsku karakteristiku da misli i samostalno donosi odluke.

Sa ovim osvrtom na Kantov tekst o prosvjetiteljstvu, Foucault je napravio odličan uvod koji će poslužiti za razumijevanje njegovih narednih predavanja. Na početku mi nije bilo jasno kakve veze ima prosvjetiteljstvo sa ostatkom Foucaultovih predavanja koja se tiču razjašnjavanja pojma parezije, ali sam poslije izvjesnog vremena služeći se upravo Kantovom maksimom o prosvjetiteljstvu: „Imaj hrabrosti služiti se vlastitim umom“,na neki način se oslobodio i povezao ova dva pojma i mislim da sam velikim djelom u tome i uspio, koristeći se prije svega Foucaultovim predavanjima i izvorima sa interneta, ali i spisima još jednog francuskog filozofa Rene Descartesa, i knjigom Georga Orwella – „1984“.

Cilj mi je da u tekstu koji slijedi povežem pojmove prosvjetiteljstva, parezije i slobode sa naslovom Foucaultovih predavanja „Vladanje sobom i drugima“, a za to će mi biti od velike koristi Descartesov „cogito ergo sum 1 “, i primjer vladanja i državnog uređenja kakvog ga je Orwell prikazao u svom dis – utopijskom romanu „1984“.

Sada ću preći na analizu pojma parezije, koji na neki način predstavlja preduslov za formiranje jednog slobodnog i kantovski „prosvjetljenog“ društva u kome će se članovi tog društva voditi Kantovom maksimom, a čiji je konačan cilj izlazak iz maloljetstva o kome sam prethodno govorio.

Parezija

Riječ parezija potiče od grčke riječi parrhesia, i najbolji prijevod na naš jezik koji joj odgovara jeste otvoreno govorenje, sloboda govora. Pojam parezije bi se mogao shvatiti na više načina, i to:

– Parezija predstavljena kao vrlina
– Parezija kao dužnost
– Parezija kao tehnika gdje postoje ljudi koji se znaju služiti parezijom i sa druge strane ljudi koji se ne znaju služiti parezijom.

Shvaćena na ova tri načina pareziju bi se moglo definisati kao vrlinu, dužnost i tehniku koja mora nužno postojati kod onog koji upravlja drugima i njihovom savješću. Parezija predstavlja određen način govora istine u kojoj govornik govori ono što je istina i u kojem je govornik povezan sa posljedicama koje slijede iz činjenice da on govori istinu. Govornici koji se služe parezijom služe se njome na različite načine, u obliku pouke, aforizama, savjeta, i bez obzira na oblike u kojem je istina izrečena parezija postoji samo onda kada se istina govori bez obzira koliko ozbiljne posljedice njeno izgovaranje može izazvati na onog koji je rekao istinu.

Da bi prikazao na bolji način šta je parezija iskoristit ću primjere koje Foucault navodi u svojim predavanjima. Za analizu pojma parezije, Foucault se poslužio Plutarhovim tekstom posvećenim Dionu – „Život Diona“. U pomenutom tekstu Plutarh navodi dva primjera izgovaranja parezije od strane dva čovjeka, prvo Platona, a kasnije i njegovog učenika Diona. Poznato je da je Platon za vrijeme svog života jedan period boravio na Siciliji, gdje je upoznao Diona koji mu postaje učenik. Platon poučava mladića vrlini, a Dion zadivljen poukama svoga učitelja nastoji da upozna Platona sa svojim ujakom i tiraninom Dionizijem. U toj situaciji, u razgovoru između Platona i Dionizija koji se ticao pravednosti i hrabrosti, Platon izgovara pareziju i to u onom trenutku kada ga tiranin pita za razlog njegove posjete Siciliji. Platonodgovara da je tu da bi našao dobrog čovjeka, govoreći bez obzira na moguće posljedice po sebe, da Dionizije nije taj dobar čovjek kojeg on traži, a posljedice su bile te da je Platon bioprotjeran sa Sicilije, i potajno je bilo naređeno da bude ubijen. U ovome se ogleda parezija, u istinitom govorenju pred tiraninom bez obzira na moguće posljedice.

U nastavku Plutarhovog teksta pojavljuje se Dion koji pred tiraninom ustaje i govori istinu. Njegovo izgovaranje istine po mome mišljenju je veći vid parezije od Platonove jer Dion je svjestan posljedica koje se zbog izgovaranja istine mogu desiti jer je znao za kaznu koju je Dionizije odredio za Platona.Bez obzira na to on diže svoj glas protiv tiranina i odlučuje mu se suprotstaviti kada Dionizije ismijava svoga prethodnika na mjestu vladara Sicilije.

Dion staje na stranu istine svjestan svega što ga može zadesiti zbog tog, i govori da je Dionizije vladar zahvaljujući trudu prethodnog vladara, i da je na osnovu njegova truda uspio postati ono što jeste. U ovome je sadržana parezija s obzirom na moguće posljedice. Foucault za ovaj slučaj kaže sljedeće:

„Jedan čovjek ustaje pred tiraninom i kaže mu istinu.“

U ovome primjeru sadržana su sva tri osnovna obilježja parezije, tri osi pojma parezije koji se podrazumijevaju da bi se neko govorenje moglo nazvati parezijom, a to su:

– Govoriti sve
– Govoriti istinito
– Govoriti otvoreno

U njemu je sadržana i Kantova maksima: „Imaj hrabrosti služiti se vlastitim umom“, bez obzira na vremenske i prostorne razlike između Dionovog i Platonovog izgovaranja istine pred tiraninom, i Kantovog odgovora koji se ticao prosvjetiteljstva. Sloboda i istina se ispostavljaju kao univerzalne vrijednosti i ideje koje se protežu kroz historiju čovječanstva. Potreba čovjeka za istinom i slobodom su prirodne, no one su često zbog različitih uslova koji su vladali u društvima bile daleko od centra interesovanja onih koji su vladali tim društvima. Stoga ustajanje jednog čovjeka pred tiraninom kako to naziva Foucault sa sigurnošću možemo prihvatiti kao dostojan primjer izgovoranja parezije, i vođenja Kantovom maksimom iako se sve to desilo niz stoljeća prije same pojave Kanta. To je dovoljan pokazatelj da služenje vlastitim umom kog svaki čovjek posjeduje nadmašuje po svojoj vrijednosti i sam autoritet knjige, što je tvrdio i sam Kant. Pa tako mogu slobodno reći, a vjerovatno bi se sa tim i Kant složio da za govorenje istine / pareziju, i izlazak iz maloljetstva i na kraju konačno prosvjetljenje čovjeka nije neophodno znati za Kantovu maksimu, ili poznavati historijski presjek pojma parezije, da bismo se odvažili koristiti vlastiti um, i svjesno govoriti istinu, otvoreno i u cjelosti, onakvu kakva ona stvarno jeste.

Stoga zaključno o pareziji bi se moglo reći da je ona:

– Način govorenja istine,
– Način govorenja istine koja za sobom nosi određeni rizik po onog koji govori istinu,
– Sloboda i hrabrost na koju se oslanjamo prilikom govorenja istine,
– Etika slobodnog govorenja istine bez obzira na mogući rizik.

U nastavku ću obratiti pažnju na Descaretsov stav „cogito ergo sum“ koji mi se na određen način nametnuo kada sam razmišljao o temi koju sam izabrao da radim. Pokušat ću dakle da prikažem vezu između slobode, parezije, i Descartesovog stava „cogito ergo sum“ kojim on potvrđuje ljudsku slobodnu egzistenciju.

Cogito ergo sum

Prije nego potvrdim to da najpoznatiji Descartesov stav „cogito ergo sum“ – „Mislim dakle jesam / postojim“ ima veze prije svega sa ljudskom slobodom, a na taj način i sa parezijom koja je rezultat postojanja slobode, pokušat ću da razmotrim taj Descartesov stav. Descartes metodskim i skeptičkim raščišćavanjem svega nejasnog, nesigurnog, i odbacivanja nepouzdanog, dolazi do osnovne istine, koja je po njegovom mišljenju potpuno pouzdana, ta je istina upravo njegov stav „cogito ergo sum“. Kada Descartes navodi u „Raspravi o metodi“, o pravilima svog privremenog morala, koja je sebi postavio radi što sretnijeg života, on u trećoj maksimi navodi da je potrebno da se priviknemo na to da ništa nije potpuno naše osim naših misli. Ovdje uviđam sličnosti između Kantove maksime i Descartesove maksime, i obje nam potvrđuju da smo jedino mi vlasnici naših misli i da samo od nas zavisi da li će to tako ostati ili ne.

U „Meditacijama o Prvoj Filozofiji“ Descartes pretpostavlajući postojanje zloduha koji nastoji da nas u svemu prevari, dolazi do zaključka, da bez obzira koliko moćan i jak bio zloduh kome je cilj da nas u svemu prevari, u jednome nas sigurno ne može prevariti: „Nesumnjivo je da mi sami moramo postojati da bi nas ono (zloduh – Bog) varalo, te da ono ništa ne može učiniti da nisam ništa, kad mislim i dokle god mislim da sam nešto.“ Iz ove misli Descartes izvodi svoj stav koji je isitnit i kao takav jedini pošteđen sumnje: „Cogito ergo sum“ – „Mislim dakle jesam / postojim“.

Ovaj stav je uvijek istinit, on izražava neospornu činjenicu naše svjesne egzistencije, čim zamislimo svoje JA, mi ga drugačije ne možemo zamisliti nego kao JA koje egzistira. S ovime bi se moglo zaključiti da čovjek kao res cogitas – misleća stvar zajedno sa samim sobom i svojom egzistencijom pretpostavlja slobodu. Jer kao jedini i apsolutni vlasnik svojih misli čovjek je doista biće koje mora da se oslobodi autoriteta koje nabraja Kant, ali i djelovanja zloduha čije postojanje pretpostavlja Descartes, i odvaži se da koristi svoj um koji je jedini garant čovjekove slobode i neovisnosti.

1984

Kako sam već ranije spomenuo za kraj ću se osvrnuti na Orwellov dis – utopjski roman „1984“ u kojem on daje sliku jedne totalitarne države u kojoj čovjek kao jedinka i Descartesov res cogitas je u potpunosti degradiran i otuđen od svoje prirode i čije slobode su protjerane na margine od strane užeg kruga ljudi koji vladaju društvom. Prikaz ovakvog društva kakvog ga je prikazao Orwell u svome romanu je u suprotnosti sa onim o čemu sam prethodno optimistično govorio o slobodi, ali ovdje mi nije cilj da shodno radnji romana zaključim da pojam slobode, istinitog govorenja i vladanja u skladu sa Kantovim i Descartesovim maksimama je nemoguć. Želio bi ukazati na to da u okviru jednog totalitarnog društva u kome se sa jedne strane ideje rata i nasilja predstavljaju kao konačno dobro i cilj, u društvu u kome postoji Ministarstvo Mišljenja koje kontroliše i naređuje na koji način članovi istog tog društva treba da misle, sa druge strane postoji i tračak nade i da ipak nije sve tako sivo i to u liku Vinstona, koji pored svih teškoća i restrikcija kojima je okružen ipak se odvažuje na glavnu čovjekovu karakteristiku, da misli.

U društvu u kome su osnovne ljudske slobode podređene uticaju i kontroli Velikog Brata. U kome parole Partije važe kao pravila po kojima se treba vladati:

Rat je mir
Sloboda je ropstvo
Neznanje je moć,

Orwellov lik se odvažuje na ono što je karakteristika svakog čovjeka, da misli, da i pored svih kontroli i ograničenja shvati da je on slobodan, i da ove parole koliko god bile društveno prihvaćene nemaju vrijednost tamo gdje je on slobodan. Nekoliko kubnih centimetara u njegovoj glavimoglo je da se odupre djelovanju ustaljenih društvenih normi. Onog trenutka kada on počinje da misli i promišlja o svome okruženju, onog trenutka kada počinje da piše svoj dnevnik, on tada postaje slobodan. On postaje pravi pobunjeni čovjek, Foucault bi rekao da on ustaje i kaže istinu, možda ne glasno, ali onog trenutka kada počinje da se buni u sebi on postaje pravi parezionist – istinoljubiv. On postaje Descartesova res cogitas,koja u sve može da i ima pravo da sumnja, siguran samo u svoju egzistenciju koja mu je garant slobode. On ima hrabrosti da koristi svoj um, i na određen način za ovog Orwellovog lika bi se moglo reći da je izašao iz stanja ljudske maloljetnosti i ovisnosti. On je sa sigurnošću mogu reći, tamo gdje to treba biti, u svome vlastitome umu, slobodan čovjek.

Rad je problematizirao i nastojao objasniti pojam slobode, pod kojim podrazumijevam i pojam parezije, i Descartesov cogito ergo sum, i ono za šta je Kant rekao da je geslo prosvjetiteljstva. Reći ću samo kratko na kraju da sloboda predstavlja univerzalnu vrijednost, i da će ljudi, onikoji se koriste svojim umom uvijek težiti ka tome da budu slobodni, i bez obzira na uslove koji vladaju u društvu bit će slobodni, tamo gdje je to najvažnije, u svome umu. Kraj ovog rada čini jedan citat iz filma francuskog redatelja Franka Darabonta „The Shawshank Redemption“:

„I have to remind myself that some birds aren't meant to be caged. Their feathers are justtoo bright.“