Stećak – Riječ i kamen mudrosti i državnosti Bosne i Hercegovine
Namjera ovog teksta jeste da čitaoce usmjeri u pravcu razmišljanja o vrijednosti stećaka i da poslušaju njihove riječi i svjedočanstvo vremena koje nose sa sobom. Dakle, šta je vrijedno u tom prastarom kamenu, on jest kamen, kao što reče Mak Dizdar, ali je i riječ. Koju nam riječ poručuje stećak? Stećak nam kaže da je on dio nas i da smo mi dio njega. On je temelj ove države i društva. On nosi drevnu mudrost življenja i umiranja. On je jedini svjedok o nama koji ostaje, i onda kada nas ne bude. U narodu je poznato niz naziva za stećke: mramorje, mareti, grčki grobovi, stare grobnice, kaursko groblje, divovsko groblje. Naziv stećak počinje se upotrebljavati u novije vrijeme, i to kao metafora za postojanost, stamenost i monolitnost stećka, izvedena iz korijena pojma stoječak.
Stećci predstavljaju tajnu Bosne i Hercegovine, a vezuju se za pristalice Crkve Bosanske – bogumile, karakteritične po tome što je odbijala da prihvati crkvena učenja i dogme katoličanstva i pravoslavlja, stoga se stećci kao sakralni spomenici pojavljuju samo u geografskim okvirima tadašnje bosanske države. Prvi pomen stećaka bilježi se kod slovenca Benedikta Kuripešića, 1530. godine.
Kako navodi Šefik Bešlagić, poslanstvo cara Ferdinanda u čijem sastavu je bio i Kuripešić, tumač za naš jezik, naišlo je na selo Lađevine (Vlađevine) kod Rogatice, gdje se nalazi nekropola vrlo velikih i lijepo klesanih stećaka, od kojih dva primjerka imaju natpise. Kuripešić je opisao te stećke i njihove natpise. Bez obzira što je natpise pogrešno rekonstruirao, Kuripešićeve bilješke, kao najstarije, imaju veliku vrijednost. Na sljedeći značajan spomen stećaka nailazimo kod talijanskog naučnika, prirodoslovca i stručnjaka za minerale, Alberta Fortisa koji je početkom XIX stoljeća obišao Dalmaciju, Dubrovačku Republiku i Hercegovinu. Njegovu pažnju su najviše zaokupljali ukrasi stećaka u Cimu, Lovrenu i Radimlji. Oni su ga najviše podsjećali na stare egipatske i partske spomenike. Za stećke su se u tim raznim fazama njihovog istraživanja zanimali i bečki geolog Anri Boue, engleski egiptolog I. Gardner Wilkinskon, Arthur J. Evans koji je napisao poznati putopis Pješice kroz Bosnu i Hercegovine, te mnogi drugi svjetski, kao i domaći istraživaći. Dakle, prvobitno istraživanje stećaka svodilo se na slučajne nalaze i popratne opise, sve dok nije započelo njihovo sistematsko istraživanje od 1888. godine, kada je osnovan Zemaljski muzej u Sarajevu.
Kako navodi Dubravko Lovrenović u svojoj knjizi Stećci: bosansko i humsko mramorje Srednjeg vijeka, ovi spomenici su u svim njihovim posmatračima trebali izazvati osjećaj za lijepo, dakle, imali su i estetsku funkciju. Stećci su, poput nekih crkvenih vitraila, živjeli od svjetlosti, od sunca, koje se, uostalom, i javlja na samome stećku kao jedan od čestih simbola. Tako je umjetnost stećaka, potpuno u duhu srednjovjekovne epohe u čijoj je kolijevci odnjihana, kao i samo slikarstvo, ljudima prezentirala ljepotu ponajprije u sjaju i svjetlosnim efektima stavljajući akcent na ono što Huizinga naziva dojmom trenutka. Oni kao da su rađeni u skladu s poimanjem ljepote Tome Akvinskog, koji je bitnim komponentama ljepote smatrao integritet ili savršenost, razmjernost ili sklad i jasnoću. Stećci nisi bili samo spomenik za mrtve, oni su preko epitafa i natpisa bili i uputa za žive kako treba da žive. U vrijeme suše, bogumili su obilazili oko stećaka i molili Nebo da im podari kišu. Također su vjerovali da ostrugani tanki sloj sa stećka – prah ima ljekovita svojstva, te su ga koristili za liječenje od raznih bolesti.
Prema historijskim podacima, stećci su se počeli izrađivati i klesati u drugoj polovici XII stoljeća i u XIII stoljeću. Najveći broj stećaka nastao je u XIV i XV stoljeću – taj period se u historiji umjetnosti naziva cvjetni period stećaka. Njihovo izrađivanje se nastavilo u prvoj polovici XVI stoljeća, nakon čega, postepeno, klesanje i izrađivanje stećaka iščezava. U periodu od 1950. – 1960. godine nastojalo se naučnim metodama ustanovi i konačan broj nekropola (skoncetrsane grupe stećaka, koje su organizovane cjeline u nizovima i orijentisane prema stranama svijeta) i stećaka, te se došlo do brojko od 3300 nekropola sa 70000 stećaka. Od tog u Bosni i Hercegovini se nalazi najveći broj i to 2687 nekropola sa 60000 stećaka, u Hrvatskoj 400 nekropola sa 4400 stećaka, u Srbiji 203 nekropole sa 4100 stećaka, te u Crnoj Gori 107 nekropola sa 3500 stećaka. Razlog njihova nalaženja van granica Bosne i Hercegovine, opravdava historijska činjenica da su se granice tadašnjeg bosanskog kraljevstva mijenjale, shodno o ekonomskoj i vojnoj moći kraljevstva, ali i okolnih država.
Razlikujemo dvije osnovne vrste stećaka, i ta podjela je izvedena iz načina na koji je stećak postavljen na grobnu jamu, tu selekciju stećaka izvršio je Dimitrije Sergejevski, 1952. godine:
– stajaći stećak,
– ležeći stećak
Prema obliku izrade pojavljuje se nekoliko skupina stećaka:
– Sljemenjaci,
– sljemenaci sa postoljima,
– sanduci,
– sanduci sa postoljima,
– ploče,
– stup (obelisk),
– krstače,
– nišani,
– amorfni stećci,
– mauzoleji.
Najveći broj je ležećih stećaka, a među njima su najrasprostranjeniji po obliku sanduci, koji čine preko 60% ukupnog broja svih stećaka. Sljemenjaci i sanduci vrlo često imaju postolje isklesano skupa sa stećkom, ili odvojeno, a na njega postavljen stećak.
Motivi na stećcima imaju kulturnu i umjetničku vrijednost, te nam govore o svakodnevnici bogumila, prikazujući nam scene iz lova, druženja, sahrana i bojeva. Najčešći motivi na stećcima, po Šefiku Bešlagiću su:
– Bordure,
– astralni motivi,
– krstovi,
– biljni motivi,
– oružje,
– simboli zanimanja,
– predstave ljudi,
– scene,
– arhitektonski motivi,
– ostali motivi (kamenica, jelica, motiv orlovog krila, itd.).
Bešlagić navodi da ukupno brojno stanje motiva iznosi oko 500 primjeraka. Pošto nije bilo moguće baš u svakom sIučaju utvrditi koliko se puta javlja neki motiv, ovo ukupno brojno stanje treba uzeti kao približno tačno. Kako u svemu imamo 6.028 stećaka koji imaju ukrase, proističe da oko jedna četvrtina tih primjeraka ima po dva ukrasa.
Nada Miletić u svojoj knjizi Umetnost na tlu Jugoslavije: Stećci, pravi sljedeću podjelu simbola:
– Heraldički motivi
– vegetabilia,
– predstave životinja,
– figuralne predstave.
Ako bismo ovo obilje arheološki samo dotakli došli bismo do samih početaka likovnog izražavanja, do usamljene ruke kao znaka pećinskog umetnika, koja će, milenijumima kasnije, poprimiti i drugo, vremenu hrišćanstva i srednjeg veka adekvatnije značenje.
Pored Šefika Bešlagića i Nade Miletić, podjelu simbola na stećcima izvršio je i Dubravko Lovrenović, koji ih dijeli na:
– Ukrasni motivi,
– socijalni simboli,
– religiozni simboli,
– posmrtna kola,
– žalobni marš u kamenu,
– trizna – igrište,
– šok – igrokaz u katehetskom kontekstu,
– repertoar figura iz zapadno – europske sepulkralne prakse,
– figure konjanika,
– dvoboj – viteški turnir,
– scene lova,
– ptica, pijetao, pas, lav, konj, jelen, zmija i zmaj,
– ljudske figure – testament u slici,
– čisti ornamenti.
Epitafi / natpisi na stećcima bilježe nazive za same stećke, odatle razlikujemo: bilik, kam, zlamen, kuća, vječni dom. Natpisi na stećcima bilježe historijske događaje, nazive porodica, bosanskih banova i bosanskih kraljeva, ali i život iz svakodnevnice, lov, boj i kolo. Također natpisi vrlo često služe da pošalju smislenu i dubokoumnu poruku živima. Naručioci epitafa su bili umrli, prije same smrti, ali i porodice umrlog. Neki od natpisa na stećcima:
A se leži Asta, Bogčina Zlousića kšći, a ne leži mi se.
Kako bih rado sad pred vetče s tebom krojz livade projšetala i onaj poljubac što si isko, a ne dobio, ti dala.
Pa da i nebo pukne.
Ne bi mi bilo žal, ni stid.
Namjerniče, ne tiči mi kam, nek oni koji netčine utčine tšto ja ne utčinih, jer ja tek sad znam kako dušu perže neispunjena davanja.
1422 ljeta, kad se radovaše sretni, a ja zmreh.
– Tekst sta stećka, Radimlja – Stolac
A se leži Ljubljen, u Vrhbosni rožden, u Vrhbosni zakopan, na svojini na plemenitoj.
Ja bjeh onaj tkoji cijel život na raskrsnicam stajah, razmišljah, oklijevah. Bjeh onaj tkoji se pitah :kak to da nebo ne stari,a iz njeg se stalno raždaju nova i nova godišnja doba.
I u sobi, gdje bjeh, bješe prozor, a iza prozora beskraj. Al` ja uporno gledah u pod. I mišljah moju smerti sve treba to konačno stati.
Al`, nije i moja smert sve starša i sve tješnja je.
Kam mi usječe Dražeta, a zapis upisa Husan, ne da pokažu da bjeh, vetć da me višlje neima.
Ljeta Gospodnjeg 1258.
– Tekst sa stećka, Gornje Hrasno – Stolac
I molim ne nastupajte na me
I ne prekopavajte moga doma vječnoga,
Jer moja je sudba
Da ja ne mogu nigdje bježati.
– Tekst sa stećka, Opravdića – Bratunac
Se znamenje Kneza Nenca, Velikoga Kneza Bosanskoga, a postavi je sin njegov Knez Muven, s` Božijom pomoćju i svojih vjernih, a s` inonom nijednom inom pomoćju, nego on sam.
Ti, koji pročitaš moj kam, možda si hodio do zvijezda. I vratio se, jer tami neima ništa, do
ponovo ti sam.
Človjek mojže vidjeti ono tšto nije vidio, tčuti ono što nije tčuo, okusti ono što nije otkusio, bit tami gdji nije bio, al` uvijek i svagdi samo sebe može najti, ili ne najti.
I mnogo ot moje ruke na zemji bi, a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit.
I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo.
Človječe, tako da niesi proklet, ne tikaj u me.
Legoh 1094 ljeta, kad bješe suša, pa u nebu ne bješe ni jedne suze za me.
– Tekst sa stećka, Radimlja – Stolac
Šefik Bešlagić naglašava kako je u svojoj knjizi Stari bosanski tekstovi, pjesnik Mak Dizdar sa puno truda, smisla i nadahnuća izvršio izbor jezički najzanimljivijih natpisa stećaka (uži izbor tekstova srednjovjekovnih povelja i rukopisa) i obavio njihovu književnoestetsku analizu i valorizaciju. Djelo ima ne samo književnu nego i naučnu vrijednost.
O stećcima su kazali i zapisali:
Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njemu i u njemu nisu drugi umjeli da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ. Jest zemlja, ali jeste i nebo. Jest materija, ali jeste i duh. Jest krik, ali jeste i pjesma. Jest smrt, ali jeste i život. Jest prošlost,ali jeste i budućnost. – Mak Dizdar
Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenika kulture. Pleme Inka u Americi imaspomenike. Egipat ima prave spoemnike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike, stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka, Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli, na kome je prikazan kao sužanj.
– Miroslav Krleža
Skender Kulenović – Stećak
Stećak mramorni ćuti govorom scena po boku.
Jači od kandža kiše, povampirenja i krađe.
Njegov mjesec i sunce, što znače posmrtne lađe,
Davno su prevezli dušu, vjekuju sad u doku.
Udaljili su se od njega i gradovi i sela.
Vidik mu stvore listopad i koze što tu brste.
Vjetar podsjeti lijeske, i one se šaptom krste.
Zmija mu krene uz reljef, svoj reljef svije sred čela.
Zašto sam došao ovdje kad sve već ovdje piše?
Posljednju bijedu zelen s jesenjom travom dišem.
Čuj, zvoni zrelo stablo: to lijes mi teše žuna.
Stihove što još bruje – dlijetom po stećku svom stišaj
i, uspokojen, pusti neka ih pokrije lišaj,
lezi pod stećak stiha bez prevoznika – čuna.
Zaštita ovih spomenika kulture treba da bude primarna zadaća brige o državi i njenog hiljadugodišnjeg naslijeđa. Vrijednosti koje sa sobom nose stećci treba da služe kao temelj svake buduće izgradnje društvenih vrijednosti koje nam donose dobro. Stoga su na listu UNESCO – a nominirane 22 nekropole u Bosni i Hercegovini sa ukupno 3341 stećkom:
1. Nekropola Radimlja – Stolac,
2. Nekropola Biskup – Konjic,
3. Nekropola Kaulfi – Nevesinje,
4. Nekoropola Borak – Rogatica,
5. Nekoropola Maculje – Novi Travnik,
6. Nekropola Dugo Polje – Jablanica,
7. Nekropola Gvozno – Kalinovik,
8. Nekropola Grebnice – Bileća,
9. Nekropola Bijača – Ljubuški,
10. Nekropola Olovci – Kladanj,
11. Nekropola Musići – Olovo,
12. Nekropola Donje Breške – Tuzla,
13. Nekropola Kučarin – Goražde,
14. Nekropola Boljuni – Stolac,
15. Nekropola Umoljani – Trnovo,
16. Nekropola Luburića Polje – Sokolac,
17. Nekropola Potuk – Berkovići,
18. Nekropola Buđ – Pale,
19. Nekropola Crkvine – Foča,
20. Nekropola Čengića Bara – Kalinovik,
21. Nekropola Ravanjska Vrata – Kupres,
22. Nekropola Bečani – Šekovići.
Autori: Zerina Kulović
Senad Arnaut
Upute na tekst:
Bešlagić Šefik: Stećci – kultura i umjetnost.
Lovrenović Dubravko: Stećci: bosansko i humsko mramorje Srednjeg vijeka.
Miletić Nada: Umetnost na tlu Jugoslavije: Stećci.
Sergejevski Dimitrije: Srednjovjekovni nadgrobni spomenici Bosne i Hercegovine.
Dunjalučar 