Razgovor sa Zerinom Hasanica, 8. mart, značaj ovog praznika i položaj žene

„Danas je Osmi mart. Praznik sažaljenja, praznik laži ili praznik ljubavi i poštovanja. Kako se već kojoj ženi zalomilo.“ – Duško Radović

Povod razgovora je obilježavanje Osmog marta, međunarodnog praznika i dana žena. S tim u vezi sugovornik je bila zenička feministica, pjesnikinja i književnica – Zerina Hasanica. Razgovor upućuje na važnost obilježavanja ovog datuma, njegov historijski kontekst, kao i položaj žene danas. Pročitajte naš razgovor u cjelosti.

Razgovor vodio: Senad Arnaut

Biografija: Zerina Hasanica (Zenica, 1994. god.) je bosanskohercegovačka književnica i pjesnikinja. Njena poezija je objavljivana u raznim časopisima i antologijama. Lakoća samoidentifikacije Zerine Hasanice u skoro svakom smislu (ličnom, emotivnom, buntovničkom, porodičnom), jedna je od blagodati čitanja ove duhovite i surovo realne poezije, s obzirom i na to da je ispisuje „nježna“ ženska ruka. Ta ruka nemilosrdna je prema sebi i ima pravo da bude to i prema drugima, jer ne želi da se zavarava, koliko je to moguće. Apsolvent je Filozofskog fakultet u Zenici, odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost.

S.A.: Šta predstavlja Osmi mart danas, i koji je njegov historijski kontekst?

Z.H.: Osmi mart je sveden na pomamu za poklonima bliskim žena uz pritisak da neku ne zaboravim. Kada vidim karanfile na ulici, osjetim mučninu. Nekako su mi oni postali simbol za sve ono što Osmi mart nije, a trebao bi biti. Osmi mart ima interesantnu historiju. Većina onih koji slave Osmi mart nemaju predstavu o tome ko su bile Clara Zetkin i Rosa Luxemburg, niti zbog čega su radnice u New Yorku prije više od sto godina izašle na ulicu.
Najpoznatiji protest na Osmi mart dogodio se 1908. godine, kada je 15 000 žena marširalo kroz New York tražeći kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa. Clara Zetkin i Rosa Luxemburg, nisu imale čak ni pravo glasa, ali su ipak bile vodeće političarke svog doba.

S.A. Koliki su uticaj na položaj žena imali navedeni protesti?

Z.H.: Žene su danas ravnopravne samo na papiru. Pravo glasa je obesmišljeno, kroz populizam i demokratiju svedenu na puku ljušturu bez sadržaja, a mnoge žene ne glasaju, jer smatraju da „glasanjem ništa ne mogu promijeniti“. Neplaćeni rad žene u porodici je globalni fenomen, a žene i danas zarađuju manje no muškarci jer rade manje plaćene poslove. Još uvijek su zarobljene u patrijarhalne stereotipe.

S.A.: Treba li obilježavati Osmi mart, i ako treba koji su ispravni načini njegova obilježavanja?

Z.H.: Ako kontekst Osmog marta shvatimo kao borbu za ravnopravnost i jednaka prava, važan je jer smo se previše udaljili od toga. Osmi mart nije retro, on je klasika. Simbol borbe za elementarnu ravnorpravnost žena i muškaraca, za pravo glasa i dostojanstven rad.
Osmi mart je borba. Borba kao i svaki drugi dan, samo što tog dana imamo „odobrenje“ društva da govorimo o nepravdi.naizgled, sve smo za prava, ali velika većina nije spremna da se bori, najteže i najgore je – koliko smo spremne da učinimo ustupak, koliko možemo da žongliramo i balansiramo, toliko prava i imamo.

S.A.: Šta znači ravnopravnost spolova?

Z.H.: Ravnopravnost spolova je pitanje koje je i u 21. stoljeću aktuelno. Zašto? Uzroke takvih podjela i razlika možemo tražiti u biološkim razlikama žena i muškaraca, možda u mitovima (Adam i Eva). Ženama se uvijek prigovarala ona jabuka, koju su zagritli Adam i Eva. Ali ja polazim od pretpostavke da ljudsko ponašanje određuje i usmjerava kultura, tj. naučeni recepti za ponašanje. Razdvajanje putova socijalizacije prema spolu započinje vrlo rano:
Djevojčicama se kupuju lutke, pohvaljuje se njihova poslušnost i poniznost, potiču se igre u kojima se reproduciraju stereotipi o ženi kao domaćici, dami i slabom emocionalnom biću.
Dječacima se kupuju pištolji i agresivne igračke. Pohvaljuje se njihova samokontrola, agresivnost, snaga, liderstvo, potiče se taj herojski kompleks, dojam superiornosti i odgovornosti.

S.A.: Kakav je položaj moderne žene danas?

Z.H.: Najjednostavnije rečeno – loš. Kasirka u prodavnici je problem samo ako ima dijete zbog kojeg mora otićci sa posla,majka djeteta sa poteškoćama je problem jer radi samo pola radnog vremena ili ne radi uopšte, djevojčicu Romkinju učimo da bježi iz škole zbog braka, žene rade na – 10 C, na kioscima, bez toaleta! U prodavnicama žene rade i vikendom i praznicima, a ako im se to ne dopada, „ima ko hoće“. U BiH nije dozvoljeno da izvrši sterilizaciju (podvezivanje jajnika) bez supruga! Kada ostanu u drugom stanju, postaju teret i poslodavcu i državi. To govori dokle smo dogurali.

S.A.: Nudi li današnji feminizam rješenja za poboljšanje položaja žena?

 Z.H.: Kada usporedimo stanje od prije 10 godina, feminizam je i dalje ružna riječ, ali je sada mnogo više žena koje se izjašnjavaju kao feministica ili se kroz razne načine bave feminističkim radom. Lakše je bilo imati detaljan pogled na problem omalovažavanja ženske inteligencije jer je trajao stoljećima i u skladu s tim, osmisliti rješenja. Upravo zato s najnovijim problemima (od kojih je najaktualniji onaj ženskog rada) koji nemaju takvu perspektivu, treba postupati s oprezom ne zanoseći se lagano stečenim pobjedama. Feminizam nije nikako nešto zastarjelo, naporno i nepotrebno, nego izraz itekako nužne kritike društva u kojem se još uvijek nastoje stvarati uvjeti za daljnje oblike neravnospravnosti.

S.A.: Koji su dosezi i rezultati feminizmau Bosni i Hercegovini?

Z.H.: Jako je teško biti feminstkinja u našoj državi. Bosna i Hercegovina je jako patrijarhalna država u kojoj feminizamsmatraju nečim smješnim suvišnim. Problem nije u vjeri, tradiciji, kulturi itd., problemje u nedovoljnoj edukaciji stanovništva. U BiH je jako bitno imati momka, udati se, imati djecu i staviti tu porodicu na prvo mjesto, ili barem biti na tom putu. To je ispravan put. Jako je teško biti drugačiji jer ako si drugačiji, onda nešto nije uredu s tobom.
Feminizam danas, iako je javan, zaista djeluje nekako iz prikrajka i u okviru različitih organizacija. Nije medijski dovoljno popraćen kao važan društveni pokret, barem ne u BiH, i mnoge žene se i dalje osvrću na različite, pojedinačne uspjehe poznatih feministkinja, dok bi trebalo da se bore kao jedna grupa i budu jedan glas protiv pogrešnih stavova koje nam društvo nameće. Potrebne su jasnije i snažnije bitke, bolja edukacija mladih djevojaka jer žene su te koje stvaraju muškarce i žene su te koje ih odgajaju

S.A.: Kakav je položaj žene u bosanskohercegovačkom društvu?

Z.H.: Patrijarhalne porodice koje imaju potrebu za jasnim odvajanjem uloga, prava i dužnosti, modela ponašanja žena i muškaraca uče nas da je jedina svrha žene rađanje i odgoj djece. Žene danas puno teže dobivaju posao na neodređeno vrijeme, teže dolaze do upravljačkih pozicija, puno teže balansiraju privatni i poslovni život, izložene su različitim vrstama uznemiravanja na radnom mjestu. Sve su religije patrijarhalne, budući da potiču iz patrijarhalnih društava. No u svetim knjigama se govori o jednakosti žene i muškarca pred Bogom, ali te jednakosti ne uviđamo u društvu, što govori o licemjerstu interpretacije Svetih tekstova vjerskih autoriteta.

S.A.: Da li su žene marginalizovane od strane muški dominantnog društva?

Z.H.: Žene su stoljećima marginalizovana grupa koja pripada svijetu isključenih, potisnutih, nevidljivih. Potisnuti i nevidlji imaju ujedno i ograničenu mogućnost djelovanja kako bi išta promijenili, a to se posebno odnosi na žene koje jako ograničava prisilna logika patrijarhata. Naučnici i filozofi su najnormalnije smatrali kako je znanje nešto što ženama ne pripada, a primjere jednake ženske inteligencije su prešućivali, ignorirali ili namjerno zaboravljali.

S.A.: Da li su i koliko su žene izložene nasilju?

Z.H.: Činjenica je da su žene češće izložene mobingu i seksualnom nasilju na poslu od muškaraca. Poslodavci traže mlade i lijepe radnice, ali pod uslovom da radne na crno, kako danas – sutra ne bi otišle na porodiljsko. Zaviruju ženama u rodni list: ako su mlade, „ne valja, zatrudniće“, ako su starije od 40, opet ne valja, to su „čangrizave babe u klimaksu“.
Nasilje nad ženom, njenim tjelom i njenom prirodom: silovanje, silovanje u braku, ratno silovanje, nasilje u porodici, incest, pornografija, prostitucija, prisilni pobačaj, sakaćenje ženskih organa. Te su teme bile tabui, jer bi govor o njima dove do pitanja o neupitnoj rodnoj diskriminaciji, to jeste muškoj dominaciji. S obzirom na ove neljudske običaje odnošenja spram žena koji su bili smatrani normalnima, čak i poželjnima (a u velikoj mjeri se provode i danas, neki od tih oblika čak i više nego prije), bez obzira što u filozofskoj kritici društva i historije vlada gužva, potrebno je stvoriti prostor i za feministčku kritiku društva.

Čitaoce ovog razgovora Zerina Hasanica upućuje na sljedeću feminističku literaturu

Simone de Beauvoir: „Drugi spol“

Upravo to je pitanje u središtu misli ove knjige – šta znači biti pripadnicom drugog spola? Pritom pojam drugi ne označava samo drugost u smislu različitosti, već i redni broj, dakle onaj spol koji dolazi nakon prvog spola. Onog spola koji u jeziku več svojata ravnopravnost s pojmom ljudskosti, dok je drugi spolsamo negativ i označen je svojim nepripadanjem, te se ženu uopšte ni ne poima, ako nije u odnosu na muškarca. Drugi spol je duboko razrađena i sistematizirana rasprava o ženama, možda najiscrpnija koja je ikad napisana,i dotiče se mnoštva tema. Bilogija, psihologija, historija, marksizam, književnost i umjetnost generalno, majčinstvo, zaljubljenost, prostitucija, (ženska) homoseksualnost, djevičanstvo – sve se od navedenog stavlja pod kritički uvid u jednoj od najutjecajnijih filozofskih knjiga dvadesetog stoljeća. Da je Hegel bio žena, feminist i Francuz, njegova bi Fenomenologija duha bila uveliko nalik na ovu knjigu. Jednostavno – knjiga o ženi. Simone de Beauvoir ju i sama tako naziva, i ne laže

„Ženom se ne rađa. Ženom se postaje.“ Siomne de Beauvoir

Virgina Woolf: „Vlastita soba“

U ovoj se raspravi Virginia Woolf najposrednije, iz vlastitog iskustva, bavila pisanjem odnosa među spolovima. Mnogi to djelo nazivaju prvim manifestom feminističke svijesti u kojoj tvrdi dačak ni ideja spola nije čvrsta i nepromjenjiva, već je ideološki struktuirana. Knjiga je esej o ženama u književnosti, ali imodernistička pripovjedna proza. Djelo započinje argumentom kakožena, da bi se bavila književnošću,mora imati vlastitu sobu,odakle počinje i naziv djela.

Maya Angelou: „Znam zašto ptica u kavezu pjeva“

Prva u seriji od 7 knjiga, „Znam zašto ptica u kavezu pjeva“ je autobiografija o ranim godinama legendarne spisateljice i pjesnikinje. Snažni emocijama nabijeni memoari Maye Angelou postali su moderan američki klasik pozznat u cijelom svijetu, ulazeći u srca mnogih s opisima odrastanja i prevladavanja trauma rasizma.

Betty Friedan: „Ženska mistika“

„Knjiga je proizašla negdje iz moje nutrine i sve moje iskustvo se skupilo u njoj: nezadovoljstvo moje majke,moje vlastito obrazovanje u geštalt i freudianskoj psihologiji, prepoznati skrivene ekonomske podrazine stvarnosti, moj progon u predgrađe i sati provedeni u kupnji s drugim majkama u supermarketu, vodeći djecu na plivanje i druženja uz kavu. Čak i godine pisanja za ženske čaospise u kojima je vrijedilo nepropitivano evanđelje da sežene ne mogu identificirati ni sa čime osim sa kućanstvom – ni sa politikom, umjetnošću, znanošću, niti ikakvimvečim ili manjim događanjima, ratom ili mirom, u SAD – u ili svijetu, osim ako im se ne može pristupiti kroz poziciju supruge ili majke ili prevesti u kućanske detalje! Nisam više mogla pisati putem takvog svjetonazora. Knjiga koju sam počela kristalizirati je samu definiciju takvog svijeta – to sam odlučila nazvati „The femine mystique“. – Betty Friedan

Erica Jong: „Strah od letenja“

Protagonistica Isadora završila je prestižni fakultet, već je drugi put u braku, a kako se u trenutkukada ju upoznajemo bliži tridesetoj godini života, počinje analizirati sve oko sebe i pitati se morali zaista žena tragati za svojom boljom polovicom, je li moguće imati i karijeru i divan privatni život ili samo jedno od toga, koliko važna seksualnost u vezi i slično. Da, Isidora ima strah od letenja u svim  aspektima života, ali ima i strah od svrstavanja u kalupei nipošto ne želi biti dio mase, već snažna žena koja se u potpunosti predaje svemu što radi i koja će sama odlučiti što želi, a što ne kako u pogledu seksualnosti, tako i svega drugoga.