Nit

Nit

Koliko god sumnjao, nikad me niko nije uspio potpuno razuvjeriti od toga da se čovjek može spoznati, da se može vidjeti ono unutarnje htijenje koje uvijek nađe način da bude izraženo. Kakvo je to htijenje, šta je to ljudski pokret? Ljudi se kreću i mijenjaju ali vidjeti čovjeka znači vidjeti ono što dolazi prije i poslije svake promjene, krajnji ishod ljudskog života, ono ka čemu osoba teži, želja. Može se reći i ljubav jer željeti ovdje znači i voljeti, čeznuti. Spoznati takvu ljubav – možda baš to znači vidjeti sebe. Amor vincit omnia ili čovjek se suštinski ne mijenja! Neki od najfascinantnijih životnih prizora jesu oni u kojima se radi o preobražaju ljudskog stava, razmišljanja, ponašanja. Neka metamorfoza ličnosti, momenti koji izazivaju čuđenje, neobjašnjivost. Očigledna promjenjljivost u načinu življenja svake individue ne znači negaciju jednog stalnog htijenja koje kroz njenu nutrinu teče kao krv venama već nestalnost životnog stila nije ništa drugo doli prikrivenost i otkrivenost takvog htijenja. Prikrivenost ljubavi jeste biti u stanju stremljenja ka nečemu što nije ono voljeno ali pomjeranje fokusa ljudske želje također ne znači ni negaciju činjenice da preobražaj, uistinu, postoji. Nivoi razmišljanja o tome što prethodi svemu ljudskom i dolazi poslije svega kao da ne mogu biti dosegnuti, javlja se naizgledna odsutnost mišljenog. Kao da su pjesnici u pravu da razum ne može govoriti o ljubavi. Niko za ubicu koji postane čak i sveštenik ne može sa pouzdanim uvjerenjem tvrditi da glad za ubijanjem nije i dalje prisutna u svakoj njegovoj primisli iako je sada, uistinu, okrenut negdje drugo. Ali slutimo takve stvari. Kako znati da svako krštenje nije samo posao za novac i da svaki govor za javnost nije samo riječ u koju ni govornik ni slušatelj ne vjeruju? S druge strane, teško je znati ida je oduzimanje života zasigurno gore od određenog isposništva. Pa i ono je neka ljubav, za nečim, rekli smo! Gdje povući granicu između dobra i zla? Svaki mislilac – dakle, svako – ima sebi svojstven odgovor na takvo pitanje a ja ću slutiti da je granica formalno povučena između znanja i neznanja. Znanja o sebi, svijetu, stvarnosti, takvog znanja, naravno. I to na način da se čovjek zapita o mogućnosti sopstvene slobode, onako istinski, da iskusi podrhtavanje sebe pred samim sobom. „Formalno“ ovdje znači da su navedene krajnosti, znanje i neznanje, razdvojene na jedan od mogućih načina njihove razdvojenosti ali da i dalje postoje u jednom biću, stoga, nisu apsolutno već „formalno“ razdvojene kao što je u određenom objektu moguće razlučiti različite hemijske spojeve. Kapacitet znanja nije isti za sve ali svi mi slutimo srodne spoznaje i od takvog znanja se nije moguće apsolutno osloboditi isto kao i od neznanja. Moguće je samo voljeti više ili manje a neko voli toliko da zaboravi na sve drugo. Pokrije se sve ono drugo, svjetlost nadjača tamu ili tama pokrije svjetlost kao u onoj poslovici o čovjeku sa dva vuka u utrobi od kojih pobjeđuje onaj kojeg hraniš. Pobjeda postoji, no, hoću da se pitam – koga uopšte interesuje alhemija ljudskog bića? Koga interesuju spoznaje o nečemu što uvjetuje nemogućnost vlastitosti, slobodnog izbora? Nemogućnost djelovavnja pa i samog mišljenja, nemogućnost svega. Ko želi slušati pjesme o tajanstvenoj čežnji koja potčinjava sve ideje, odluke, osjećaje, maštu pa i svako djelovanje? To je ono što se sudbinom zove, skrivena ljubavna priča o onome što mora biti tako i nikako drugačije. Sveobuhvatna misao. Naime, radi se o tome da takvo znanje može biti ono najinteresantnije što provocira um tragača za istinom i ono što, s druge strane, neke osobe smatraju bezvrijednim. Određene osobe ne mogu a da ne upitaju ono zašto prije svakog izvršenog pokreta. Zašto bi to neko radio? Onaj ko ne vidi satisfakciju u takvom zapitkivanju ne vidi potrebu za poznavanjem vlastitih žudnji već je ljubav takvog čovjeka usmjerna ka nečem drugom, on ni ne želi poznavati sebe. Zbog toga što ne može da to ne radi, eto zašto! I eto zašto i sam čovjek stoji iznenađen pred vlastitim kretnjama. Ljubav je jednostavna baš zato što se ne može shvatiti, ona ide tamo gdje želi a mi joj se uvijek vraćamo. Dakle, radi se o spoznaji zadovoljstva dobijanja odgovora na najintimnija pitanja, o dubinama bića. Nije riječ o mogućoj ili nemogućoj teoriji već o realnosti koja je takva i samo takva, poziva se objektivnost a upravo je sudbina primjer objektivnosti u kojoj se gubi svaka subjektivnost. Priziva se ono odsutno što govori samo za sebe. Čovjek se treba zaljubiti u priču o sudbini, tu nema glume. Zašto bi neko glumio želju za duhovnim zadovoljstvom? Iz istog razloga iz kojeg mislilac glumi hedonistu. Prestanimo glumiti, ne treba nikome gluma. Lažno predstavljanje je toliko teško i odvratno da prirodno iščeza pod okriljem ljubavi; u smrtnom času se niko ne pretvara. Svako bježi od tuge, to se želi reći. Nije li čovjek sličan životinji, na jedan poseban način? Objektivnost dubinske čežnje za ostvarenjem sebe o kojoj se ovdje govori direktno ukazuje na nemogućnost podnošenja boli neostvarenja vlastitog cilja. Kažu „taj je rođeni trgovac“ a kao da prešute da je sve osim trgovine za tu osobu mučno i bolno. Ljubav je spas od onoga što izjeda. Bol nije prirodna čovjeku ali ipak postoji, tužni su i boluju oni koji ne vjeruju u sudbinu – to je težina odgovornosti za ove riječi. I kako opstati pred slutnjom da je bolje živjeti bar donekle smisleno i u bar nekom smislu duhovno od bilo kakvog oblika besmislenog života? Duh ne prevazilazi tijelo sve dok se tijelo potpuno ne preda a i najmanja težnja ka takvoj predanosti bolja je od svega drugog. Knjige su već napisane, riječi već izgovorene ali ostaje da se iskuša: koje stremljenje biva tebi svojstveno? Čovjek je vaga, pobjeđuje ono što suštinski dominira, to je jedina argumentacija. Ne ono što dominira nekad nego ono što u konačnici pretegne, ne lažna već prava ljubav, to se traži. Vjeruješ li da si rob onoga što je suština samog vremena, iza samog vremena, trenutak? Vidiš li vjetar koji pokreće svaki list? Volio bih bar nekad pustiti se talasima… Bar na tren slutiti stvarnost.

Činjenica je da čitalačka i slušateljska publika određuju ono što biva rečeno pa se je nadati da oni koji govor poput ovog ne cijene neće dugo glumiti da ga cijene i također je za nadati se da će ove riječi pronaći bar neku blizinu riječima onih koji gaje interes za mišljenje o sebi i svijetu te da će u bar nekoj mjeri biti u stanju pomoći u pregorijevanju vizije samoće onima koji misle da su u svojem zapitkivanju ostali sami. Niko nije sam te čaki ta tvrdnja – da niko nije sam – je, kao i sve ostalo, izrečena u odnosu na ono što je već rečeno. Negdje, nekad, neko je pomislio sve ovo što danas možemo pomisliti, na svoj način. Čovjek je poput spužve koja upija tečnost u koju biva stavljena. Tvrditi suprotno i vjerovati u samostalnost mišljenja i apsolutnu autentičnost vlastitosti ne može a da ne bude samo oslanjanje na one koji su prije nas govorili tako. Rađamo se u različitim kulturama i govorimo različitim jezicima ali unutar tih kultura i jezika se vremenom vežemo za ono što nama odgovara. Čovjek je društveno biće i to ne samo u sociološkom već i u onom bitno unutrašnjem smislu. Ljudski um je ono što inspiriše drugi ljudski um i uvjetuje njegove spoznajne karakteristike više nego bilo šta drugo. Čovjek treba čovjeka, prijatelja, nekoga od koga će čuti ono što sam izraziti ne može. Spoj na slijepo! Potrebno je priznatu nužnost priznavanja autoriteta u spoznaji, onoga koji to sve objavljuje. Tako govor o sudbini ne može zaobići pojam religije. Ali šta je uopšte nama religija a šta govor o sudbini i da li se može znanje o predodređenosti nazvati nekom vrstom filozofije? Da se ovo imenuje u okvirima filozofskog mišljenja? Nekad se čini kao da ostaje neistraženo šta je uopšte filozofsko mišljenje. To je grčka jedna riječ, φῐλοσοφῐ́ᾱ (philosophía) koja određuje, upravo, težnju ka propitivanju zbilje, začuđenost samim životom tj. bukvalno prevedeno: ljubav prema mudrosti. Međutim, to je grčka stvar, to je bilo nekad davno, u Grčkoj. Otkud tendencija evropskog mišljenja modernog i postmodernog doba da strahuje izaći iz okvira antičke Grčke? Kao da je sudbina evropskog čovjeka dovela pred teškoću oživljavanja vlastitih spoznajnih korijena. Mali broj filozofa koji su bili svjesni toga je uvijek izbjegavao sebe nazivati „filozofima“ već su se takvi autori nazivali onim imenima koja su u njihovom vlastitom jeziku odgovarala pojmovima spoznavatelja, mislilaca, onih koji „vole mudrost“. Takvi pojedinci su htjeli oživjeti spoznajne korijene a ne oponašati ih. Međutim, šta ako je drvo znanja nastavilo da raste i pušta svoje grane po različitim mjestima i u različitim vremenima sve dok se nije potpuno razgranalo? Možda je danas već sve razgranato, vrijeme plodova, ono posljednje? Ima dosta onih koji tako govore i onih koji se sa takvim govorom slažu. Filozofske misli je zasigurno moguće pronaći i dalje od evropskog tla i poslije antičkog perioda. Prihvatiti hermeneutički zahtjev za nužnošću usmjerenja ka nečemu podrazumijeva potragu za korijenom vlastitog mišljenja, kao takvog. Tražiti ga pod svaku cijenu, ići po svim krajevima Zemlje. Oslanjanje na korijene koji nam prethode treba biti doslijedno, nipošto se ne smije pretjerivati. Osloniti se, nageti se, prevagnuti, slutiti, stremiti – jezik nam sve otkriva. Nije baš tako lako naći korijene ovog stabla. Potrebno je ići ispod svakog pojma, poništiti pojmovne granice. Šta je sveta knjiga religije a šta filozofije? Evropljanin dolazi do svoje pradomovine ali mu izmiče kretanje pradomovinskog kroz prostor i vrijeme. On ne zanemaruje mogućnost ostvarenja antičkog zahtjeva u duhu svoje sadašnje okoline ali zanemaruje mogućnost pokretljivosti takvog naslijeđa (u duhu svoje okoline). Kažu da je znanje o sudbini dinamične naravi i da se vremenom kretalo: prvobitno znanje je najprije doživjelo promjenu da je postalo namijenjeno samo određenim ljudima i narodima da bi se najzad vratilo u oblik znanja namijenjenog svim narodima, čovječanstvu. Metafizička globalizacija. Znanje o sudbini, dakle, ima svoja gibanja i održava se na osnovu svojeg budućeg oblika jednako kao i prošlog. Evropsko mišljenje kao da gubi svoju budućnost ostajući ljubomorno vezano samo za svoju prošlost. U tom slučaju i ono prošlo gubi svoj dignitet jer tada vrijeme ispašta zbog prostora. Naime, zainteresiranost za ono tajanstveno uvjetuje mogućnost pronalaska istog unutar konkretnog životnog konteksta: spoznaja je rezultat budnog slušanja onih koji naslućuju fenomen tajanstvenog htijenja u našem vremenu. Pitanje koje razmatramo jeste šta učiniti ako se osoba koja sluti navedeno znanje pojavi negdje van naše domovine i ako je bitno otići tamo gdje se znanje objavljuje da bi se čula poruka i ostvarila privrženost? Pravi vitez bi išao gdje god nova grana niče, granice bi se prelazile. Religije kažu da je spoznajno stablo danas razgranato tj. moguće je prikupiti plodove ali je fenomen poslanstva okončan. Nema više novih paridgmi. Kakav li je samo akt implicirati da određenje filozofskog mišljenja svoj smisao pronalazi u onome religijskom! Zato se spoznaja sudbine ograđuje od svakog filozofskog mišljenja koje biva dislocirano od religijske objave, naime, jednako kao što se ograđuje od svakog religijskog znanja koje ne nudi odgovore na sva moguća pitanja. Postoji jedan lanac onih koji o ljubavi pričaju još od prvih dana pa sve do danas… Lanac zaljubljenih, iznad svih naroda i nacija. Na onima koji posjeduju tajne jeste da ih objavljuju ili sakrivaju. Obznanjenje istine o unutarnjem htijenju koje ne može a da ne bude (kako to da je nešto a ne ništa?) nailazi na različite susrete poput lijeka koji kod svakog pojedinca djeluje različito. Prenosioci takvih istina su u stanju učvrstiti niti ljudske sudbine koja teži ka tim prenosiocima ali i presiječi one tužne niti kod onih koji su trenutačno usamljeni. Presijecanje onog što smrt svakako presijeca, najava smrti prije smrti. Možda se zato čini da vrijeme prolazi brzo u prisustvu voljenje osobe. Ona nam presijeca tužne čase. U trenu ljubavi čitav život proleti… Baš kao pred smrt.

Autor: Mak Tanović

Biografija:
Mak Tanović, rođen u Sarajevu, 1995. godine. Završio je Prvu gimnaziju u Sarajevu. 2013. godine, se upisuje na Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek za FIlozofiju, koji diplomira 2016. godine, nakon čega upisuje Master – studij filozofije na istom Fakultetu. Proveo je semestar na studentskoj razmjeni na Univerzitetu u Samsunu (Turska), i jedan semestar na Univerzitetu u Grazu (Austrija). Trenutno je apsolvent na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.