Život i djelo: Sergej Aleksandrovič Jesenjin

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Život i djelo: Sergej Aleksandrovič Jesenjin

Sergej Aleksandrovič Jesenjin (Сергей Александрович Есенин), jedan od najpoznatijih i najomiljenijih ruskih, a time i svjetskih pjesnika rođen je 3.10. 1895. godine u selu Konstantiovo, Rjzjanska gubernija. Njegovo porijeklo sa sela je ostavilo ogroman uticaj na njegovu poeziju, te se svakodnevni život na selu i odanost zemlji i pokajanje pred Bogom nameću kao česti motivi njegovih pjesama, te i on sam sebe naziva pjesnikom sela. Ljubav prema poeziji se javila za još dječačkih dana, te sa već 9 godina piše svoje prve stihove.

Obrazovanje nastavlja u Moskvi gdje odlazi 1912. godine, gdje upisuje studije na Moskovskom državnom univerzitetu, pohađajući historijsko – filozofski odsjek, koji nikada ne privodi kraju, te se 1915 seli u Petrograd. U Petrogradu, Jesenjin svoj dar poete dovodi do savršenstva družeći se i upoznavajući pjesnike: Sergeja Gorodetskog, Aleksandra Bloka, Nikolaja Kljujevai Andreja Belog. Susreće se sa Maksimom Gorkim, Vladimirom Majakovskim, a krajem 1915. godine iz štampe izlazi njegova prva zbirka pjesama pod naslovom Zadušnice.

1919. godine grupa ruskih pjesnika objavljuje manifest novog umjetničkog pravca – imažinizma (engleski imagism, od latinski imago: slika), anglo-američka pjesnička škola. U svome manifestu imažinisti su proglasili da jedini materijal poezije jeste slika, riječ kao takva. Riječ je, u suštini – slika…. U tom periodu Jesenjin izdaje zbirke pejesama: Trerjadnica i Ispovijest huligana (1921. godine), Pjesme kavgadžije (1923. godine), Moskva kafanska (1924. godine).

Jesenjin je vodio boemski život, moglo bi se reći postupao je po starogrčkom modelu života, u kome se ono što se zna, nastoji odmah i doživjeti, a Jesenjin je najbolje znao igrati i pjevati svoje pjesme. Ženio se nekoliko puta, a ponajviše se ističe brak sa američkom balerinom Isadorom Duncan, kao i brak sa unukom Lava Tolstoja – Sofijom Andrejevnom Tolstoj, koja je preuzela pravo i odgovornost za njegova djela nakon njegove smrti, te na taj način doprinijela očuvanju i popularizaciji njegove poezije. Sve njegove ljubavi su završavale raskidima uslijed boemskog i kafanskog načina života. O tome svome boemskom životu Jesenjin pjeva u pjesmama: Ispovijest huligana i Pismo majci.

Svoj oproštaj od života Jesenjin dosljedan svome daru poete pretače u divne stihove:

Doviđenja, dragi, doviđenja;
Ti mi prijatelju jednom biješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htjenja
Obećava i sastanak, zar ne?

Doviđenja, dragi, bez ruke, bez slova
Nemoj da ti bol obrve povije
Umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
Al’ ni živjeti baš nije najnovije.

Njegov boemski način života bio je model života za mnoge pjesnike sredinom 20. stoljeća (naravno neuspješan), a njegova smrt u godinama nakon slabljenja staljinizma dobila i nova tumačenja, da je zapravo njegovo samoubistvo iscenirano i da se radi o ubistvu pjesnika.
Dokumentarac Tajna smrti Sergeja Jesenjina:


Sergej Jesenjin je dušu svome voljenom Bogu vratio u 30 godini, 28.12.1925. godine u hotelskoj sobi Hotela Angleter – Petrograd (tadašnji Lenjingrad).

Njegovu sentimentalnost i dušu spremnu da prepozna i osjeti ljepotu u svemu što postoji ponajbolje opisuje susret njega i Maksima Gorkog, 1922, u Berlinu. O tom susretu Maksim Gorki je napisao:
“Zamolio sam ga da mi recituje Pjesmu o keruši, kojoj su oduzeli sedmoro štenadi i bacili u rijeku. -Ako se niste umorili…
– Mene stihovi ne umaraju – reče on, i nepovjerljivo upita: Zar vam se dopada Pjesma o keruši?
Rekoh mu da je, po mom mišljenju, on prvi u ruskoj literaturi koji piše tako lijepo i s iskrenom ljubavlju o životinjama.
– Da, ja veoma volim životinje” – reče Jesenjin zamišljeno i tiho, a na moje pitanje da li je čitao Klodelov Raj životinja ne odgovori, nego se uhvati za glavu objema rukama i poče recitovati Pjesmu o keruši. Kada je izgovorio posljednje stihove:
“pale su i njene oči pseće
kao zlatni sjaj zvijezda u snijeg”,
u njegovim očima također zablistaše suze. Tada sam pomislio da je Jesenjin ne toliko čovjek, koliko instrument, harfa, koju je priroda stvorila samo za poeziju, da izrazi beskrajnu tugu polja, ljubav prema svemu što živi na svijetu i milosrđe – koje od svega drugog – zaslužuje čovjek.”

Izbor iz poezije Sergeja Jesenjina:

Crni čovjek (napisana 1923. godine)

Dragi moj, dragi moj,
jako sam, jako bolan!
Sam ne znam odakle dolazi ova bol.
Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol.

Glava moja maše ušima
ko krilima ptica.
Na vratu joj noge,
sve više gube moć.
Crni čovjek,
crni, crni.
crni čovjek
na postelju uza me sjeda,
crni čovjek
spavat mi ne da
svu noć.

Crni čovjek prstom
po odvratnoj knjizi vuče
i, mrmljajući nada mnom
kao nad umrlim monah
čita mi život
nekoga raspikuće,
u duši budeći tjeskobu i strah.
Crni čovjek,
crni, crni!

Slušaj, slušaj
gunđa on meni
i oči mu sjaju
u knjizi je mnogo najljepših
misli i planova.
Taj je čovjek
živio u kraju
najogavnijih
hulja i lopova.

U decembru u tom kraju
snijeg je đavolski čist
i mećave počinju
vesele pređe.
Taj čovjek bijaše avanturist,
no marke visoke i najrijeđe.

Bio je divan, usto poeta,
ako ne s velikom,
to s drskom snagom
i jednu je ženu
od četrdeset ljeta
zvao djevojčurom
i svojom dragom.

Sreća je — reče on –
okretnost uma i ruke.
Sve nespretne duše
ko nesretne su znane.
Ništa nije
što mnoge muke
donose kretnje
lažne i strane.

U buri, oluji,
sjeni svaki dan,
kada stalno gubiš
i kad te nevolje biju,
biti prijazan i nasmijan
najveća je umjetnost od sviju.

Crni čovječe!
Ne čini toga!
da spasavaš druge
nije ti posao, znaj!
Što mi je do života
pjesnika propaloga!
Molim te, drugima
čitaj i pripovijedaj.

Crni čovjek
uporno u mene gleda,
Na oči mu plava
bljuvotina pala —
sigurno želi mi reći
da sam lopuža blijeda
koja je drsko i bestidno
nekoga opljačkala.

Dragi moj, dragi moj,
jako sam, jako bolan.
Sam ne znam odakle dolazi ova bol.
Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol.

Hladna je noć.
raskršće tiho spava.
Ja, sam na prozoru,
ne čekam gosta draga.
Na bijeloj poljani
vapno se rasipava
i stabla su ko jahači
skupljeni kraj mog praga.

Negdje plače
zloguka noćna ptica.
Drvenih jahača
zvuk kopita rida.
Evo, opet taj crni
na moj naslonjač sjeda,
podiže cilindar
i bezbrižno kaput skida.

Slušaj, slušaj!
hriplje on i u lice me gleda,
glava mu sve niže
i niže pada
ja ne vidjeh još
nitkova prvog reda
da tako suvišno, glupo
od nesanice strada.

Ah, recimo, varam se!
Sano svijetli luna.
Što još treba
u svijetu pjanom od snova?
Možda će debelih butina
tajno doći “ona”,
a ti ćeš joj čitati
gomilu mračnih stihova.

Ah, volim ja pjesnike!
Zabavna čeda.
U njih se uvijek nađe
historija srcu znana —
kako studentici prištavoj
dugokosa bijeda
o svjetovima govori,
zapravo spolno zagrijana.

U nekom selu,
možda u Kalugi,
a možda u Rjazanu,
ne znam, zaboravih,
živio je dječak
žutokosi,
a očiju plavih…

I eto, narastao je,
usto poeta,
ako ne s velikom,
to sa drskom snagom,
i neku je ženu
od četrdeset ljeta
zvao djevojčurom,
i svojom dragom.

Crni čovječe!
Ti goste prokleti.
Taj glas se odavno
o tebi rodi. —
Ja sam lud i bijesan
i palica moja leti
ravno u njušku
i nos da ga zgodi…

Mjesec je umro,
kraj okna zora drijema.
Ah, ti noći!
Što si to noći spetljala?
Ja u cilindru stojim.
nikoga samnom nema,
ja sam
kraj razbitog zrcala.

Pjesma o keruši (napisana 1915. godine):

Jutros rano gdje strn šumi, lupka,
gdje se bjeli trska u guguti,
sedmero je oštenila kučka,
sedmero je oštenila žuti’.

Do u sumrak grlila ih nježno
i lizala niz dlaku što rudi,
i slivo se mlak sok neizbježno,
iz tih toplih materinskih grudi.

A uveče, kad živina juri,
da zauzme motke, il’ prut jak,
izišo je tad domaćin tmurni,
i svu štenad potrpo u džak.

A ona je za tragom trčala,
stizala ga, kao kad uhode…
I dugo je, dugo je drhtala
nezamrzla površina vode.

Pri povratku, vukuć se po tmini,
i ližuci znoj s bedara lijenih,
mjesec joj se nad izbom učini,
kao jedno od kučića njenih.

Zurila je u svod plavi, glatki,
zavijala bolno za svojima,
a mjesec se kotrljao tanki,
i skrio se za hum u poljima.

Nijemo, ko od milosti il’ sreće,
kad joj bace kamičak niz brijeg,
pale su i njene oči pseće,
kao zlatni sjaj zvijezda u snijeg.

Autor: Senad Arnaut

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala!
🙂