Život i djelo: Sergej Aleksandrovič Jesenjin

Sergej Aleksandrovič Jesenjin

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Život i djelo: Sergej Aleksandrovič Jesenjin

Sergej Aleksandrovič Jesenjin (Сергей Александрович Есенин), jedan od najpoznatijih i najomiljenijih ruskih, a time i svjetskih pjesnika rođen je 3.10. 1895. godine u selu Konstantiovo, Rjzjanska gubernija. Njegovo porijeklo sa sela je ostavilo ogroman uticaj na njegovu poeziju, te se svakodnevni život na selu i odanost zemlji i pokajanje pred Bogom nameću kao česti motivi njegovih pjesama, te i on sam sebe naziva pjesnikom sela. Ljubav prema poeziji se javila za još dječačkih dana, te sa već 9 godina piše svoje prve stihove.

Obrazovanje nastavlja u Moskvi gdje odlazi 1912. godine, gdje upisuje studije na Moskovskom državnom univerzitetu, pohađajući historijsko – filozofski odsjek, koji nikada ne privodi kraju, te se 1915 seli u Petrograd. U Petrogradu, Jesenjin svoj dar poete dovodi do savršenstva družeći se i upoznavajući pjesnike: Sergeja Gorodetskog, Aleksandra Bloka, Nikolaja Kljujevai Andreja Belog. Susreće se sa Maksimom Gorkim, Vladimirom Majakovskim, a krajem 1915. godine iz štampe izlazi njegova prva zbirka pjesama pod naslovom Zadušnice.

1919. godine grupa ruskih pjesnika objavljuje manifest novog umjetničkog pravca – imažinizma (engleski imagism, od latinski imago: slika), anglo-američka pjesnička škola. U svome manifestu imažinisti su proglasili da jedini materijal poezije jeste slika, riječ kao takva. Riječ je, u suštini – slika…. U tom periodu Jesenjin izdaje zbirke pejesama: Trerjadnica i Ispovijest huligana (1921. godine), Pjesme kavgadžije (1923. godine), Moskva kafanska (1924. godine).


Jesenjin je vodio boemski život, moglo bi se reći postupao je po starogrčkom modelu života, u kome se ono što se zna, nastoji odmah i doživjeti, a Jesenjin je najbolje znao igrati i pjevati svoje pjesme. Ženio se nekoliko puta, a ponajviše se ističe brak sa američkom balerinom Isadorom Duncan, kao i brak sa unukom Lava Tolstoja – Sofijom Andrejevnom Tolstoj, koja je preuzela pravo i odgovornost za njegova djela nakon njegove smrti, te na taj način doprinijela očuvanju i popularizaciji njegove poezije. Sve njegove ljubavi su završavale raskidima uslijed boemskog i kafanskog načina života. O tome svome boemskom životu Jesenjin pjeva u pjesmama: Ispovijest huligana i Pismo majci.

Svoj oproštaj od života Jesenjin dosljedan svome daru poete pretače u divne stihove:

Doviđenja, dragi, doviđenja;
Ti mi prijatelju jednom biješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htjenja
Obećava i sastanak, zar ne?

Doviđenja, dragi, bez ruke, bez slova
Nemoj da ti bol obrve povije
Umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
Al’ ni živjeti baš nije najnovije.

Njegov boemski način života bio je model života za mnoge pjesnike sredinom 20. stoljeća (naravno neuspješan), a njegova smrt u godinama nakon slabljenja staljinizma dobila i nova tumačenja, da je zapravo njegovo samoubistvo iscenirano i da se radi o ubistvu pjesnika.
Dokumentarac Tajna smrti Sergeja Jesenjina:


Sergej Jesenjin je dušu svome voljenom Bogu vratio u 30 godini, 28.12.1925. godine u hotelskoj sobi Hotela Angleter – Petrograd (tadašnji Lenjingrad).

Njegovu sentimentalnost i dušu spremnu da prepozna i osjeti ljepotu u svemu što postoji ponajbolje opisuje susret njega i Maksima Gorkog, 1922, u Berlinu. O tom susretu Maksim Gorki je napisao:
“Zamolio sam ga da mi recituje Pjesmu o keruši, kojoj su oduzeli sedmoro štenadi i bacili u rijeku. -Ako se niste umorili…
– Mene stihovi ne umaraju – reče on, i nepovjerljivo upita: Zar vam se dopada Pjesma o keruši?
Rekoh mu da je, po mom mišljenju, on prvi u ruskoj literaturi koji piše tako lijepo i s iskrenom ljubavlju o životinjama.
– Da, ja veoma volim životinje” – reče Jesenjin zamišljeno i tiho, a na moje pitanje da li je čitao Klodelov Raj životinja ne odgovori, nego se uhvati za glavu objema rukama i poče recitovati Pjesmu o keruši. Kada je izgovorio posljednje stihove:
“pale su i njene oči pseće
kao zlatni sjaj zvijezda u snijeg”,
u njegovim očima također zablistaše suze. Tada sam pomislio da je Jesenjin ne toliko čovjek, koliko instrument, harfa, koju je priroda stvorila samo za poeziju, da izrazi beskrajnu tugu polja, ljubav prema svemu što živi na svijetu i milosrđe – koje od svega drugog – zaslužuje čovjek.”


Autor: Senad Arnaut
Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤