Problem odnosa vladanja sobom i drugima kroz Kantov „Ausgang“

Problem odnosa vladanja sobom i drugima kroz Kantov „Ausgang“

Sažetak:

O fazama društvenog razvoja Kant govori koristeći metaforu ljudskog odrastanja, odnosno pojmove maloljetnosti i punoljetnosti pri čemu prosvjetiteljstvo pripada grupi inicijatora prelaza. Taj proces koji Kant navodi jeste da nas samo prosvjetiteljstvo mora toga osloboditi. Tek kada izađemo iz stanja maloljetnosti svojom odlukom nastaje prosvjetiteljstvo. Također, koristi tri primjera stanja maloljetnosti: autoritet knjige, duhovnog učitelja i liječnika. Uvjeti za izlazak iz stanja maloljetnosti su dvije distinkcije: prva između razmišljanja i pokoravanja i druga između javne i privatne upotrebe moći. Apsolutna sloboda razmišljanja djeluje u javnoj, dok se u privatnoj naglašava pokoravanje. Punoljetni smo onda kada odvajamo javnu od privatne upotrebe moći.

Ključne riječi: maloljetnost, punoljetnost, prosvjetiteljstvo, izlaz

Kako se dešava proces izlaza iz stanja maloljetnosti koji ga prenosi, iz unutra prema van, u neko drugo stanje? Kako izgleda i kako djeluje čovjek koji izlazi iz takve maloljetnosti? Očito je da to drugo stanje mora biti potpuno određeno i ograničeno kako bi se do njega dospjelo. Ulaz zahtijeva tačnu orijentaciju, kretanjem kojim se oslobađamo nečega. Međutim, Kant nam skoro ništa nije rekao o prelazu, odnosno o onome čemu se ide. Koji je to čimbenik koji tačno određuje nečiju maloljetnost i da li će se baš njegovom eliminacijom doći do izlaza? Istina, on opisuje taj izlaz, ali ne u toj mjeri da nas uvjeri i ne s toliko čvrstim argumentima. Ukoliko baš želi da ne miješamo njegovu maloljetnost s prirodnom maloljetnošću zašto onda za opis svoje maloljetnosti koristi pojam „hodalice“? Upravo to govori koliko je njegov pojam maloljetnosti zapravo povezan sa djetinjstvom te da se iz njega tek može roditi. Jedan element stanja maloljetnosti je podvrgavanje vlastitog razuma tuđem autoritetu, dok izlazak iz stanja maloljetnosti sputavaju strah, neodlučnost, lijenost, kukavičluk. Maloljetnost je svojstvena poslušnost i odsustvo razmišljanja te preklapanje privatnog i javnog.

Ukoliko nas Kantova Kritika čistog uma uči da svoj razum upotrebljavamo legitimno, tj. upravo unutar granica svoga uma, onda smo također dužni da koristimo svoj razum konkretno, osobno, pojedinačno, ne oslanjajući se na tuđe autoritete. U tom slučaju ćemo biti prepušteni sami sebi i time omogućiti izlazak iz vlastite maloljetnosti. Kant navodi tri primjera autoriteta koja nas sputavaju da se služimo vlastitim umom i tako donosimo odluke koje su produkt naše, a ne tuđe volje. Kant nam navodi tri tačna primjera stanja maloljetnosti: autoritet knjige, duhovnog učitelja i liječnika. Navodi nam ih zbog toga što čovjek ima knjigu i knjigom se koristi da bi zamijenio svoj um, dušebrižnika koji bi zamijenio moralnu savjest i liječnika koji odlučuje o njegovom zdravlju. To su za Kanta tri glavna obilježja čovjeka u stanju maloljetnosti. Ovo se može nazvati vlastito tehničko znanje u vezi sa vlastitim životom.

Micheal Foucault u svojoj knjizi Vladanje sobom i drugima (odnosno, predavanja na College de France 1982–1983) navodi: Izlaziti izvan kritičkih granica i staviti se pod tuđi autoritet, to su dvije strane protiv kojih Kant ustaje u Kritici od čega nas proces prosvjetiteljstva mora osloboditi. (Michel Foucault, 1982-1983,  str. 34-35). Iz ovog razloga Foucault naglašava Kantovo određenje prosvjetiteljstva kao kretanje bez cilja. Kant objašnjava stanje maloljetnosti preko odnosa između dva pojmovna para: nerazmišljanje- pokoravanje i javna i privatna upotreba moći. On govori kako u slučaju maloljetnosti vlada odsustvo razmišljanja, te je stoga osoba koja se ne koristi vlastitim umom primorana da bude pod vodstvom tuđeg. Nerazmišljanje povlači za sobom pokoravanje i nemogućnost izlaza iz stanja maloljetnosti. Izvjesno je kako se odnos između ta dva pojma mora obnoviti, u smislu da nerazmišljanje treba postati razmišljanje, koje bi se tada potpuno odvojilo od pokoravanja. S druge strane, samo pokoravanje bi se ograničilo na privatnu upotrebu moći, jer bi u slučaju njegovog potpunog odsustva nastupilo stanje anarhije. Tako postaje jasno kako se javna i privatna upotreba moći moraju posmatrati kao autonomna i zasebna polja ljudskog djelovanja. Unutar privatne smo, kao pojedinci, primorani da igramo izvjesnu ulogu nekog većeg stroja i stoga smo u službi nečega što nas ograničava na specifične sposobnosti i vještine. Stroj je mehanizam koji zahtijeva red, tačnost i čvrstu strukturu unutar koje su svi elementi (pojedinci) primorani da rade u korist funkcioniranja čitavog sistema. Stoga svaki element posjeduje samo parcijalnu slobodu unutar koje ispoljava dio svoje individualnosti i vještine.

 Privatna upotreba moći je nužno vezana za pokoravanje. No, kada je u pitanju javna upotreba moći, ona treba dopuštati potpunu slobodu govora. U trenutku kada pojedinac napušta polje privatne upotrebe moći, u stanju je da se bez ustručavanja i ograničavanja služi vlastitim umom. Tada se razumsko biće obraća skupu drugih razumskih bića koja više nisu primorana da djeluju u službi stroja s vlastitim zakonitostima i pravilima, već imaju mogućnost da stave sebe ispred svega, da vladaju sobom. Tako su uvjeti za izlazak iz stanja maloljetnosti  dvije distinkcije: prva između razmišljanja i pokoravanja i druga između javne i privatne upotrebe moći. Apsolutna sloboda razmišljanja djeluje u javnoj, dok se u privatnoj naglašava pokoravanje. Punoljetni smo onda kada odvajamo javnu od privatne upotrebe moći. U maloljetnosti su  javna  i privatna upotreba moći  jedno (sve je privatna upotreba) i otud ne razmišljamo. Postavlja se pitanje: kada je pojedinac u mogućnosti da vlada drugima? Da li baš uvijek onda kada vlada sobom? Tu, dakle, nastaje problem.

Tri primjera vladanja drugima

Tiranin – ne razmišljajte, pokoravajte se (vladanje sobom iskorištava kako bi vladao drugima)! Vladavina drugima u negativnom smislu. Vladar ne dopušta slobodu uma. Javna i privatna upotreba moći unutar takve vladavine se poklapaju. Takav narod je maloljetan, jer ne razmišlja, a dijelom i ne želi. Razmišljati znači sam donositi odluke, znači i padati. Udobnost tuđeg vodstva i mudrost vladara da podređene drži na tankoj granici između uspjeha i pada. Narod koji uvijek stoji na rubu nezadovoljstva u strahu da će uspješna revolucija donijeti konačnu nemoć i spoznaju o granicama vlastitih mogućnosti. Kako se koristiti vlastitim umom ako za to jednom dobijemo priliku?

Pruski kralj – razmišljajte, ali se pokoravajte! On odvaja javnu od privatne upotrebe moći i time dopušta i sebi kao vladaru, a i narodu kojim vlada punoljetnost.

Papa – poseban primjer. Njegov položaj ne dopušta odvajanje privatne od javne upotrebe moći čak ni u njegovom slučaju. I on sam mora da se vodi vjerom, a ne vlastitim umom i njegov jedini zadatak je zadatak izvjesnog posrednika između Boga i naroda. Ono što govori u ime crkve mora govoriti i u svoje ime. Ovim je papa maloljetan, ali ipak mu je iz te maloljetnosti omogućeno da vlada drugima. Njegova maloljetnost se teško može povezati sa kukavičlukom, strahom i nedostatkom volje. Njegovo napuštanje ili odustajanje od punoljetnosti je svjestan čin i vlastiti izbor, jer tek iz tog stanja, u kojem um nije superioran i slobodan, već ugašen, može vladati drugima, koji naravno, pristaju da slijede isti apsolut vjere. Papa može vladati drugima samo ako se njegova privatna i javna upotreba moći poklapaju. On se ni u jednoj sferi života ne služi vlastitim umom, a ipak tjera druge da se ne koriste svojim. I unutar javne i unutar privatne upotrebe moći  papa se u potpunosti oslanja na Bibliju. On je dio jednog većeg i značajnijeg stroja i s razlogom i ulogom je tu. Uloga koja mu je dodijeljena ga umnogome ograničava u vladanju sobom, ali ga ne sprečava da vlada drugima.  

Kant  navodi drugu pretpostavku izlaska čovjeka iz stanja maloljetnosti. Ukoliko ljudi nisu sposobni izaći iz stanja maloljetnosti, postoji li pojedinac koji bi bio sposoban svojim djelovanjem i svojim autoritetom djelovati na druge i osloboditi ih iz tog stanja maloljetnosti? Primjer revolucije (gotovo uvijek neuspjele, ali unatoč tome jako značajne za napredak ili promjene, jer djeluje kao izvjesni podsjetnik; budilica narodne svijesti) putem koje Kant objašnjava nemogućnost nekog pojedinca ili manje grupe onih koji se izbave iz tog stanja maloljetnosti da i druge izvuku iz istog stanja. Razlog tome je njihovo pasivno sudjelovanje u tom događaju koji treba naznačiti velike promjene i osloboditi čovjeka iz njegove maloljetnosti. Većina podržava taj revolucionarni duh, ali samo do onog trenutka kada trebaju da se prepuste sami sebi. Naviknuti na stanje u kojem se ne moraju brinuti o sebi, prepuštajući to vodstvo nad sobom drugima, ujedno prihvataju da budu vječno u podređenom položaju  koji u svojoj potpunoj skučenosti i pasivnosti garantira kakvu takvu sigurnost.

Ono čega se većina plaši je neuspjeh i pad, a gotovo svaka vlast je dovoljno mudra da kukavičnu masu drži u tom nepomičnom stanju beživotnog spokojstva, između uspjeha i pada, napretka i unazađivanja. U onom trenutku kada postaje vidljivo da je revolucija moguća, baš tada ona postaje neostvariva. I tako je i ona šaka punoljetnih najzad primorana da se vrati u svoju maloljetnost iz koje su druge pokušali sami da izbave. Kant prosvjetiteljstvo označava kao suprotnost toleranciji. Za Kanta tolerancija je ono što isključuje razmišljanje. Tek kada izađemo iz stanja maloljetnosti nastaje prosvjetiteljstvo, odnosno, prosvjetiteljstvo će biti ono što će slobodi dati dimenzije najveće javnosti u obliku univerzalnog – odnosno slobodno govorenje.

Autorica: Enisa Klačar

Biografija:

Enisa Klačar je rođena 3.03.1990. godine u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Osnovnu i srednju školu završava u Sarajevu. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirala je Odsjek za filozofiju 2016. s temom Ideja epistemologije u Kantovom određenju konstituirajućeg Subjekta. Master studij filozofije – nastavnički smjer upisuje iste godine. Za vrijeme studija angažovana je kao sekretar u Klubu studenata EPISTEME na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. 2016. godine objavljuje književnoumjetnički rad „Portret“ (I poglavlje) u časopisu Slovo. Također je i autorica objavljenog rada Ideja epistemologije u Kantovom određenju konstituirajućeg Subjekta u magazinu P.U.L.S.E posvećenom umjetnosti, kulturi i društvu u Srbiji. U oktobru 2018. godine stekla je zvanje magistra filozofije (nastavnički smjer) s temom Tjeskoba kao središte lične egzistencije u filozofiji Martina Heideggera i Sorena Kierkegaarda. Trenutno živi u Sarajevu