Razgovor sa Vernesom Subašić, planine i knjige

Rubrika: Razgovor sa….

“What would be ugly in a garden constitutes beauty in a mountain. “
– Victor Hugo 

Razgovor vodio: Senad Arnaut

Sponzor razgovora: Pivnica Gatto Zenica

Biografija:
Vernes Subašić, rođen u Zenici gdje je završio osnovnu i srednju školu, te Filozofski fakultet, Univerzitet u Zenici, odsjek b/h/s jezik i književnost. Tu je i magistrirao. Povremeno radi kao profesor/nastavnik u osnovnim i srednjim školama, kada se tamo za njega nađe mjesta. U zadnje vrijeme sve rjeđe i rjeđe. U međuvremenu se druži sa jednogodišnjom kćerkom i prati je kako raste, kada spava – čita. Povremeno odlazi u planinu.

Tema našeg razgovora su planine i knjige.

S. A. :Šta je potrebno da bi se neka osoba mogla nazvati planinarom?

V. S. : Citirat ću nešto što Simone de Beauvoir nikad nije kazala: planinarom se ne postaje, planinarom se rađa. Šta to znači? Svi smo mi po rođenju planinari. Nama je u genima zapisana stalna potreba za kretanjem i izmjenom nadmorske visine. Tu smo svoju urođenu potrebu ugušili „civilizacijskim tekovinama“. Da bi osoba pokrenulo uspavanog planinara u sebi, potrebno je učini vrlo jednostavnu stvar: za početak otići do najbližeg uzvišenja i pratiti šta se dešava sa našim emocijama, našim umom i tijelom. Po mogućnosti taj „eksperiment“ prvi put uradite sami. Treba biti apsolutno svjestan trenutka u kojem se nalazite. Primijetit ćete nevjerovatnu stvar. Što je viša nadmorska visina na kojoj se nalazite, to se osjećate bolje, ako ste kojim slučajem bili nesretni, nivo sreće raste, sve je teže misliti na loše stvari… naravno, napominjem, potrebno je maksimalno osvijestiti trenutak. Šta se tu zapravo dešava? Koncentracija negativnih jona, odnosno anjona povećava se u prirodi i na višim nadmorskim visinama, tačnije, kako se odmičemo od grada gdje su dominantniji katjoni (koji negativno utiču na ljude) povećavaju se anjoni koji uvijek pozitivno utiču na cijeli živi svijet, a kako se i čovjek ponekad, kada mu to odgovara, svrstava u tu kategoriju, time se pospješuje i psihofizičko stanje čovjeka. Da napomenem, joni su, zapravo, pozitivno ili negativno naelektrisane molekule atoma koje se nalaze svuda oko nas. Nakon tog jednostavnog eksperimenta, pošto ste shvatili da ste vi zapravo planinar samo to još uvijek niste znali, ili vam niko nije rekao, potrebno je da upražnjavate odlaske u planinu sve češće i češće. Ubrzo ćete shvatiti da bez takvog načina života više ne možete živjeti.

Nisam pobornik nekog uopćavanja, definisanja i sličnih ograničenja koje ljudi vole često nametati sebi i drugima kroz neku terminologiju, pa često jedna skupina ljudi na neke termine misli da polaže isključivo pravo samo iz razloga što se oblači, koristi opremu, učlani se u društvo, isl. stvari po kojim će ih neko / ili sami sebe identifikovati kao „planinare“. Ne, biti planinar je više stanje svijesti. 

S. A. : Da li je planinarenje popularno u našoj državi?

V.S.: Rekao bih da ljudi sve više počinju uviđati spasonosne aspekte odlazaka u prirodu i kretanja. To je podsvjesna, nazvao bih je arhetipska promjena koja, neminovno je, da se kreće progresivno, jer u čovjekovoj prirodi je da teži ka sreći. Često se takvi procesi odvijaju iznad svijesti, pa možemo čuti od mnogih ljudi da kažu kako su u planinu došli „sasvim slučajno“ i „zagrizli“ za cijeli život, ili kako su se počeli „slučajno“ baviti nekom duhovnom disciplinom koja im je potom promijenila život i njih same. Planinarenje jeste sve popularnije kod nas, no, smatram da bi trebalo biti sastavni dio života, odnosno kulture svakog čovjeka, jer ono i jeste više kulturološki čin, nego što je sport.

U Zenici u zadnjih desetak godina planinarska društva postaju sve više aktivna, osnivaju se nova, ona stara počinju da kreiraju mnogo planinarskih manifestacija kako bi promovisali kretanje i boravak u prirodi. To jeste pohvalno i treba to svakako podržati. Međutim, gomilanje ljudi na planini, potom boravak u zadimljenim planinarskim domovima, bojim se, nije toliko djelotvorno za pojedinca kao kada na planinu odete sami, u paru, ili nekoj manjoj grupi. Vi kada se priključite grupi od pedesetak ljudi, tu se gubi više od 50% doživljaja koje priroda i planina nudi. Gledate najčešće u stražnjicu planinaru ispred vas u koloni i to je česta slika koju vidite tokom hodanja. Slike sa motivima prirode krajolika kojim hodate a koje bi trebale da dolaze u vaše očne receptore su smanjene na minimum, zvukovi iz prirode (koji su isto tako jako važni) isto su svedeni na malu razinu u vašem čulu sluha zbog graje ljudi koji razgovaraju, a konstantna potreba da komunicirate s nekim suspreže emocije da se pokrenu u susretu sa anjonima koji su se tu, samo zbog nas, na čistom vazduhu povećali. Mnogi konstantno prave fotografije, pa tek kada dođu kući pomoću njih proživljavaju ono što su trebali raditi na licu mjesta. Međutim, fotografije su samo jedan zaleđen momenat (lažna slika) onoga što smo trebali u prirodi doživjeti i saživjeti se s tim. 

Da me pogrešno ne shvatite, bolje ići u planinu kako god, nego ne ići nikako, ali naglo omasovljenje i popularizacija planinarenja više kao trendovskog pokreta meni lično nikada nije bila bliska, što ne znači da apsolutno ne podržavam svaki i najmanji pokret prema prirodi. Trebaju svi ići u planinu, ali treba i težiti ka tome da sam taj odnos prema prirodi i planini ide progresivno, da probuđenog planinara u sebi pustite da svim receptorima uživa u svakoj sekundi hodanja.   

S. A. : Koje su to lokacije koje u BiH koje preporučujete nekome ko se tek planira baviti planinarenjem?

V. S. : Zaista nije važno na koju planinu ili brijeg idete. Važan je vaš naum, odnosno motiv zašto ste tamo. Može se krenuti od užeg, lokalnog terena zbog blizine i pristupačnosti. Planine koje okružuju zenički okrug (Lisac, Smetovi, Kraljevine, Tvrtkovac, Ravan planina, Čolan, Palašnica, Kuber, Hum) nude toliko mnogo mogućnosti i raznih varijanti za kreiranje izvrsnih planinarskih tura, da ne morate cijelu godinu nigdje drugo ići, a da imate svaki put nešto novo. Prednost je što se ture mogu oragnizovati uz pomoć lokalnog prigradskog prevoza, tako da se bez problema može dvadesetak kilometara hodati prirodom u jednom smjeru a da tamo, u nekom selu, ponovo imate bus za povratak u grad. Za početak treba se držati markiranih planinarskih staza, po mogućnosti u pratnji vodiča. Pored toga, ko je u mogućnosti, može da obilazi sve naše divne planine kojih ima toliko mnogo da za života ne možete obići sve puteve koji se na njima nalaze. 


S. A. : Koji je ispravan način planinarenja?

V. S. :Planinarenje je meditacija. Ako tako shvatimo ovu aktivnost, vrlo brzo ćemo uvidjeti koliko je ono blagotvorno za naše psihofizičko zdravlje. Ne bih znao reći šta je ispravno, a šta ne, mogu samo navesti šta meni lično odgovara, odnosno šta mi nije blisko, pa neka svako nađe sebe. Ima više „stilova“ planinarenja, i svako sebe pronađe u nekom od njih. Ljudi koji se okupljaju na različitim „planinarskim“ –ijadama vole za sebe reći da su planinari. Oni svoj užitak vide u zadimljenom domu, alkoholu, turbofolk muzici. Nažalost, ovakva tipa je najbrojnija. Ja spadam u red onih koje je planina osvojila, a ne onih koji osvajaju planine, kako se često zna reći. Već sam ranije naveo da planinarenje za mene nije sport, jer sport podrazumijeva jednu vrstu takmičenja. Bilo kakvo takmičenje u planini je pogubno. Ako bih dao nekome bilo kakav savjet prije nego se počne baviti planinarenjem, bio bi: „Ne takmiči se!“ Nije važno prvi stići na vrh, važno je doživjeti taj uspon. Nije važno ni popeti se na vrh po svaku cijenu, ako smo kojim slučajem spriječeni da to uradimo. Nije važno obići što više različitih planina i popeti se na što više vrhova od nekog drugog, važno je redovno hodati i u tome pronaći suštinu i smisao.   

S. A.: Zašto treba planinariti?

V. S. : Mislim da sam na ovo u mnogome već prethodno odgovorio, ali postavit ću ja jedno pitanje: da li ste se ikada osjećali tako kao da vas neko prihvati raširenih ruku u zagrljaj, bez predrasuda, onakvim kakvi jeste sa vašim vrlinama i manama? Rijetko? U planini ćete se upravo osjećati tako prihvaćenim. Kao da vam stogodišnje bukve nude svoje zagrljaj, a šumsko cvijeće klima svojim glavicama u ritmu dobrodošlice, trava nudi svoju mekoću da bi imali gdje da odmorite, a tek pitki izvori… Međutim, planina zauzvrat traži samo jedno: da je poštujete!      

Na ovom bih mjestu citirao pjesmu u prozi „Kako umiru biljke“ naše pjesnikinje Naide Mujkić:

Čovjek ne može da ne bude sretan na planini, kaže planinar. Dok se penješ gore osjećaš da ono što te tišti otpada sa tebe postepeno u komadićima. Udišeš vitamine u vazduhu. Biljke se ne osjete dok umiru. Kao ljudi. Drveće se, na primjer, savine, postajući sve manje, sve prozirnije, dok ne nestane u nagomilanom lišću.   

Eto, zato!

S. A. :Poveznica između knjige i planine je? I da li je uopšte možemo naći?

V. S. :Za mene su to dvije strasti bez kojih ne bih mogao zamisliti život. Možda to sad zvuči pomalo patetično, ali ja čitanje i odlazak u planinu ne doživljavam kao hobi, nego kao životni prioritet, a sve ostalo dolazi ili kao sporedno ili kao moranje. Često kažem da idem na posao iz hobija, a da ono što radim u životu jesu čitanje knjiga i odlazak u planinu. Nekada to dvoje i u kombinaciji. Ako mi planina pomaže da se fizički udaljim od ljudi bar nakratko, knjiga mi pomaže da se udaljim od zamki koje ti ljudi kreiraju u gradu. I planina i knjiga nam otvaraju i šire vidike, svaka u svome domenu.

S. A. :Koje nam iskustvo daje čitanje knjige?

V. S. : U današnjem svijetu u kome smo bombardovani prevelikom količinom informacija koje dolaze sa svih strana, većinom nevažnih i bespotrebnih, ljudima je vrlo teško razlučiti istinu od laži, napraviti otklon od ideoloških zamki, ili iskobeljati se iz ralja različitih „pripadnosti“ u koje nas stalno guraju. Knjige nam pomažu da to shvatimo na pravi način, i sa proširenim vidicima nosimo se sa današnjim, vrlo komplikovanim društvom. Uvijek se sjetim prvog predavanja na prvoj godini fakulteta kada nam je profesor književnosti citirao pjesnika Selima Arnauta: „Književnost je posljednji pojas za spašavanje“. To je tačno tako.

S. A. :Da li moderno vrijeme i brzina života uskraćuje i negativno utiče na „popularnost“ čitanja?

V. S. : Ne možemo reći da se u današnje vrijeme ne čitaju knjige, čitaju se. Sajmovi knjiga su puni posjetilaca, mnoštvo se knjiga kupuje i prodaje. Drugo je pitanje kakve to knjige ljudi kupuju i čitaju? Možda je danas više nego ikada tačno i aktualno ono Štulićevo sugestivno pitanje „…pa zašto im onda ne isključuju elektriku?“. Naravno, svjesno zagušenje prevelikom količinom informacija koje nam dolaze putem medija stvara ljudima teškoću sagledavanja i razlučivanja kvalitetnog od lošeg sadržaja, pa je ljudima kojima književnost nije prvenstveno struka, jako teško dolaze kroz mulj do nekog književnog bisera.    

S. A. : Ljubav prema knjizi se rađa ili se ona povećava kroz naviku?

V. S. : Kod mene se to dešavalo spontano, možda povezano sa mojom znatiželjnom prirodom. Pošto ne dolazim iz porodice koja je pridavala neki veliki značaj čitanju knjiga, tako da to kod mene nije nikakav odgojni, odn. nasljedni faktor. Po završetku srednje škole, već sa devetnaest godina sam počeo raditi, zaposlio se i dobio posao na neodređeno radno vrijeme u jednoj privatnoj firmi. Ona prva ljubav prema knjizi počela se kod mene rađati dosta kasno, u srednjoj školi (smatram da se knjigom trebamo početi baviti mnogo ranije), iako su profesori činili sve da se ta ljubav kod nas đaka nikada ne desi. Međutim, kod mene se nekako desila. Krivac je bio Dostojevski. Kako je vrijeme odmicalo, tako sam sve više i više čitao i bježao u svijet književnosti. Međutim, kapitalizam u koji sam uronio zaposlenjem ne trpi puno takve djelatnosti. Mjesto u firmi gdje sam sjedio za računarom bilo je okrenuto prema jednom malom prozorčiću kroz koji sam posmatrao jedan obližnji osunčani brežuljak i svakodnevno maštao, često gubio koncentraciju na poslu, maštao sam o knjigama, neprestanom čitanju i planini. Desilo se to da sam ispod stola na centralnoj jedinici računara imao knjigu „Zapisi iz mrtvog doma“ koju sam s vremena na vrijeme pomalo čitkarao koliko mi je to posao dopuštalo, a nije dopuštao puno. Jedna činjenica koje sam naglo postao svjestan me u tom momentu prvo porazila, zatim preokrenula i na kraju pokrenula: za mjesec dana ne mogu pročitati jednu jedinu knjigu! Dao sam otkaz. Upisao fakultet jezika i književnosti i otišao na mjesto gdje ću biti okružen knjigama i gdje će se podrazumijevati čitanje. Od tada, čitanjem se bavim svakodnevno i to je aktivnost u kojoj se osjećam uzvišenim.

S. A. : Koji su konkretno koraci koje biste vi poduzeli na popularizaciji knjige i njenih vrijednosti?

V. S. : Svako treba raditi na sebi. Ne možemo nekoga natjerati da čita knjige. Svako treba sam doći do tog nivoa da shvati šta mu knjige i književnost zapravo donose. Ono što ja mogu učini jeste da u školi, djeci kojoj predajem, književnost približim na njima prihvatljiv način. Možda zvuči paradoksalno, ali škola je presudan faktor u tom nekom stvaranju antagonizma spram čitanja knjiga. Niko ne voli kada mu se nešto nameće, posebno ako vas još neko kudi za to što niste uradili, pročitali knjigu, uradili domaću zadaću i slično. Taj jaz je poslije teško premostiv. Od učenika nikada ne tražim da mi interpretiraju književno djelo na način kako sam ga ja, ili neki književni kritičar, shvatio. Vrijeme se mijenja i oni možda vide nešto drugo, na drugačiji način. Pustimo ih da kažu svoje mišljenje uz neposredno usmjeravanje. Profesor treba da razbije tu blokadu kod učenika. Od prvog razreda učeni su da ne govore svoje, nego da reprodukuju tuđa mišljenja, pa kada dođe na red interpretacija lirske pjesme, gdje čitatelj konačnom djelu daje svoj pečat posredstvom svog prethodnog iskustva i mašte, dolazi do problema. Učenici ne mogu shvatiti da i sami učestvuju u konačnom značenju djela. Kada jednom uvide da neko književno djelo nije nešto izvan njih, nešto neshvatljivo, nerazumljivo, nego da ono pripada i njima, te da imaju osjećaj kako ga razumiju, dalje će sve da se razvija samo po sebi, a ta želja za konzumiranjem književnosti će prirodno da im se javlja, jer im je tada bliska.  

S. A. : Navedite neke preporuke za čitanje našim čitaocima.

V. S. : Navest ću deset prvih koje mi padnu na um…
Julian Barnes: „Ovo liči na kraj“
Umberto Eco: „Baudolino“
Sve knjige Danila Kiša
Herta Müller: „Ljuljačka daha“
Hans Fallada: „Svako umire sam“
Dževad Karahasan: „Što pepo priča“
Joseph Heller: „Kvaka 22“
Daniel Kehlmann: „Mjerenje svijeta“
Truman Capote: „Harfa trave“
Pascal Quignard: „Sva jutra ovoga svijeta“