Izazovi multikulturalnog društva

Izazovi multikulturalnog društva

Većina zemalja danas je kulturno raznolika, a ta raznolikost povlači i sukobljavanja manjine i većine oko problema kao što su: jezička prava, regionalna autonomija, političko predstavljanje ili nacionalni simboli. Prema statističkim podacima 184 države svijeta sadrže 600 živih jezičkih grupa i 5000 etničkih grupa. Skoro je i nemoguće govoriti o državama u kojima njihovi građani govore istim jezikom ili da pripadaju istoj etnonacionalnoj grupi.

Problem manjinskih prava provlači se kroz historiju čovječanstva, sa druge strane najorganizovanije političke zajednice bile su multietničke, i vlade su tragale za različitim politikama prema kulturnim manjinama. Kroz historiju neke manjine su bile fizički uništavane, istrebljivane masovnim pogubljenjima i genocidima ili su bile prisilno asimilovane, prinuđene da prihvate jezik većine, njihove običaje i religiju. Kroz minuli vijek postojale su nakane da se problemi manjina riješe potpisivanjem bilateralnih sporazuma, primjer Njemačke i Poljske, Njemačka se složila da prizna određena prava etničkim Poljacima pod uslovom da i Poljska to isto učini sa pravima etničkih Njemaca na prostoru Poljske.

Poslije Drugog svjetskog rata težilo se ka tome da se uspostavi drugačiji pristup manjinskim pravima. Činilo se da bi ljudska prava mogla riješiti manjinske konflikte. Osnovna ljudska prava, sloboda govora, kretanja, udruživanja i druga prava pored tog što se odnose na individue, ona pružaju i zaštitu grupnog života. Liberali su smatrali da zaštitom ljudskih prava ne treba dalje ići u razrađivanje prava koja su se odnosila na manjinska prava.

Vremenom postaje jasnije da manjinska prava ne mogu biti podvedena pod kategoriju ljudskih prava. Tradicionalni standardi ljudskih prava pokazali su svoju nemoć u razrješenju pitanja koja se odnose na kulturne manjine:

  • Koji jezik bi trebalo da bude prihvaćen u parlamentu ili sudu
  • Da li treba javno finansirati obrazovanje etničke ili nacionalne grupe na njenom maternjem jeziku i niz drugih pitanja.

Ispostavlja se da je problem u tome što tradicionalna učenja o ljudskim pravima daju ili pogrešan ili nikakav odgovor na pitanja o problemima nacionalnih manjina. Potrebno je izvršiti dopunu tradicionalnih načela ljduskih prava sa teorijom o manjinskim pravima.

Liberalna teorija manjinskih prava treba da objasni način na koji manjinska prava koegzistiraju sa ljudskim pravima, i da utvrde način na koji manjinska prava bivaju ograničena principima individualne slobode, demokratije i socijalne pravde.

Osnovu ovog ada čine teze iznesene u knjizi “Multikulturalno građanstvo kanadskog autora Will Kymilicke, te ću pokušati u tekstu da na što kvalitetniji način iznesem teorije izrečene u Kymickinoj knjizi, te da pritome dam dobar i kvalitetan okvir u kojem će sve glavne poruke i vrijednosti knjige biti sadržane.

Multikulturalno građanstvo

Glavni izazov multikulturalizmu jeste sukob modernih društava sa manjinskim grupama koje zahtjevaju priznanje svog identiteta i prilagođavanje kulturnih razlika.

Postoje dva opšta obrasca kulturne raznolikosti:

  • Kulturna raznolikost nastaje kao rezultat inkorporiranja prethodno samoupravnih i teritorijalno neovisnih kultura u okvir neke veće države. Ovo predstavlja put formiranja nacionalnih manjina koje izražavanju svoju želju i potrebu da se održe kao posebna društva sa vlastitim identitetom u okviru većinske kulture države u koju su inkorporirani.
  • Kulturna raznolikost nastaje zbog imigracije porodica i pojedinaca. Ovi imigrirani pojedinci često formiraju grupe koje se nazivaju etničkim grupama. Sa druge strane za razliku od nacionalnih manjina njihov cilj nije da se izbore za vlastiti etnički identitet već da u okvirima države u koju su imigrirali postanu punopravni članovi društva.

Izvor kulturne raznolikosti je istovremeno postojanje više nacija na prostoru jedne države. Ova konstatacija zahtjeva da kažem šta je nacija, a ona prema riječima Kymlicke označava historijsku zajednicu koja je više ili manje kompletna, koja zaposjeda izvjesnu teritoriju, i ima zajednički jezik i kulturu.

Formiranje multuinacionalnih društava ima dva toka, a to su:

  • Inkorporiranje različitih nacija u određenu državu može da bude prisilno
  • Dobrovoljno, koje nastaje zbog zajedničkih interesa različitih kultura, formiranjem federacije

Drugi izvor pluralizma je imigracija. Kulturni pluralizam u ovom slučaju jača onda kada država prihvata velik broj pojedinaca iz drugih kultura kao imigrante, i dopušta im da zadrže neke od svojih etničkih osobenosti.

Zemlje koje prednjače na listi imigracija po glavi stanovnika su: Australija, Kanada i SAD.Jedna država može biti istovremeno i multinacionalna i polietnička. Multinacionalna kao rezultat osvajanja ili formiranjem konfederacija nacionalnih zajednica, i polietnička kao rezultat individualnih i porodičnih imigracija. Takve države su npr. Kanada i SAD. Prvo su Francuzi i Englezi osvojili Indijance, a onda su na historiji poznat način formirali „zajedničku“ državu, što predstavlja multinacionalno društvo, a potom Englezi i Francuzi prihvataju imigrante kojima se dozvoljava da očuvaju svoj etnički identitet, što predstavlja polietničko društvo.

Osnovu liberalne teorije predstavlja sloboda i jednakost svih građana jedne države, ta prava i slobode su zagarantovane zakonom svima bez obzira na njihovu etničku ili bilo koju grupnu pripadnost.

Postavlja se pitanje kako liberali mogu da prihvate zahtjev etničkih i nacionalnih manjina za grupno – diferenciranim pravima kada se čini da ona na neki način podržavaju kolektivističku ili komunitarijsku perspektivu, a ne liberalnu vjeru u individualnu slobodu i jednakost.

Velik broj liberala izražava strah da kolektivna prava, odnosno prava data određenoj grupi direktno štete individualnim pravima. S ciljem zaštite i održavanja stabilnosti nacionalnih i etničkih zajednica Kymlicka navodi unutrašnja ograničenja i spoljašnje zaštite.

Unutrašnja ograničenja uključuju unutargrupne odnose, odnosno etnička ili nacionalna grupa traži intervenciju državne vlasti da s ciljem osiguranja etničke ili nacionalne grupe ograniči slobodu vlastitih pripadnika. Ovakvo ograničavanje slobode ima i dobre i loše strane. Dobro je to što se osigurava sigurnost etničke ili nacionalne grupe, npr. plaćanje poreza s ciljem očuvanja državne imovine. Loša strana ovih ograničenja je ta da dovodi do opasnosti od ugnjetavanja ljudi.

Spoljašnja zaštite uključuju međugrupne odnose, odnosno etnička ili nacionalna manjina može zahtjkevati da zaštiti svoju egzistenciju i identitet ograničavanjem uticaja odluka šireg društva. Opasnost spoljašnje zaštite je da ona može dovesti do nepravednog odnosa izmežu grupa. Može se desiti da jedna manjina bude marginalizovana ili izdvojena u ime zaštite druge grupe.

Osnovni principi liberalizma su principi individualne slobode. Shodno tome liberali mogu da priznaju manjinska prava samo ako su saglasni sa poštovanjem slobode i nezavisnosti svih individua.

Za individualnu slobodu od velike je važnosti postojanje kulture koja obuhvata sve oblike grupa od tinejdžerskih grupa, pa do globalnih civilizacija. Vrsta kulture koju Kymlicka razmatra je socijetalna kultura koja svojim pripradnicima pruža smislene oblike života sa svim oblicima ljudskog života, uključujući društveni, obrazovni, religiozni i ekonomski život. Ove vrste kultura nastoje da budu teritorijalno koncentrisane i zasnovane na zajedničkom jeziku. Značajka ovakve kulture je ta da ona osigurava jednake mogućnosti, prava i slobodu za sve. No sigurno je to da u jednoj državi ne postoji samo jedna kultua nego više te se ova socijetalna kultura smatra dominantnom kulturom u odnosu na druge.

Mislim da je potrebno preispitati odnos dominantne kulture prema kulturama nacionalnih ili etničkih manjina. Dobar primjer koji bi mogao poslužiti je prihvatanje imigranata u SAD. Imigranti obično dolaze iz potpuno druge kulture sa drugim jezikom, primorani su da iza sebe ostave svoj jezik i historiju iz više razloga. Jedan od njih jeste upravo jezik dominantne kulture koji je zastupljen u političkom i obrazovnom sistemu.

Ovdje se ne govori o zaboravljanju svoga jezika preko noći, nego se kroz generacije gubi svoj maternji jezik, tako da već u trećoj generaciji pripradnici – imigranti neke manjine mogu da zamjene svoj maternji jezik za jezik dominantne kulture, u ovom slučaju to je engleski jezik.

Vremenom kulture manjina se integrišu u dominantnu kulturu, gubeći mnoštvo i ogromnu šarolikost vlastitih običaja, skraćeno rečeno ove kulture iščezavaju. Jedini način da ovakve kulture opstanu jeste da one postanu socijetalne, odnosno na neki način neovisne od uticaja dominantne, što je pored prisustva i uticaja dominantne kulture skoro pa i nemoguće.

Interesi ljudi za kulturnom pripadnošću su na odgovarajući način zaštićeni opštim pravima građana. Svaka individua je slobodna da stvara različita udruženja ili da im se pridružuje.

Pobornici grupno – specifičnih prava za manjine tvrde da su ona potrebna kako bi se obezbjedilo da svi građani budu jednako tretirani. Sa druge strane zahtjevi za grupno – specifičnim pravima su naprosto pokušaj jedne grupe da dominira i ugnjetava drugu.

Sa druge strane, zahtjevi za grupno – diferenciranim pravima su naprosto pokušaj jedne grupe da dominira i ugnjetava drugu grupu.Grupno – diferencirana prava ublažavaju osjetljivost između kultura. Ova prava omogućavaju da pripadnici manjinskih kultura imaju iste mogućnosti da žive i rade u vlastitim kulturama i običajima, kao i pripadnici vlastite kulture. Ova prava mogu da nametnu ograničenja pripadnicima šireg društva kada se nađu na teritoriju manjine, ali to je znatno manja cijena nego da se ukinu određena prava manjinama, što bi na kraju moglo dovesti do nestanka kulture manjine.

Ovakav vid spoljašnje zaštite manjina se slaže sa liberalnom teorijom Johna Rawlsa, jer nastoji da ispravi neravnopravnosti u odnosima dominantne kulture i manjina. S time se slaže i argument jednakosti svih individua, i prihvata ovakvu vrstu spoljašnje zaštite manjina, tamo gdje prava služe da isprave određene neravnopravnosti.

Stav da vlada treba da bude nutralna po pitanju manjina je potpuno pogrešan jer dovodi do tog da se pripadnici manjina suočavaju sa poteškoćama s kojima se ne suočavaju pripadnici većine. Odluke vlasti o zvaničnom jeziku u političkom životu jedne države imaju ogroman uticaj na manjine. Tako one mogu dovesti prvo do marginalizovanja jezika manjine, a to na kraju rezultira i marginalizovanjem same manjine od strane društva.

Ključno pitanje u pogledu prava manjina jeste koji je pravilan način da se priznaju jezici, povuku pravdne granice i podijeli vlast koja će štiti svakog pripadnika jedne države. Odgovor sigurno nije u namjernom zanemarivanju, odnosno da država bude neutralna po pitanju manjina, što se na kraju oslikava u potpunom zanemarivanju i nebrizi o manjinama. Pravi odgovor bi bio da sve kulture imaju mogućnost da se očuvaju kao zasebne kulture – socijetalne kulture.

Ovo obezbjeđuje očuvanje dobra za pripadnike svih nacionalnih grupa. ovdje do izražaja dolaze grupno – diferencirana prava kao kompenzacija za neravnopravne okolnosti koje se nameću pripadnicima manjinskih kultura. Tako na primjer manjine mogu da kao zvanični jezik izaberu svoj maternji jezik na onom prostoru na kojem su oni većina. To sigurno ima pozitivne posljedice na očuvanje kulture nacionalnih ili etničkih manjina.

Moglo bi se zaključiti da je ideal namjernog zanemarivanja mit, i da takvi pokušaji zanemarivanja padaju u vodu. Zaključno s time intervencija države je neophodna i njena uloga u svemu tome je da iz ideala o jednakosti i slobodi svih obezbjedi iste takve principe i za manjine preko grupno – diferenciranih prava te da obezbjedi jedan vid samouprave manjinama na prostorima gdje su većina.

Zaključno

Osnovni izvor kulturne ranolikosti današnjih država leži u ogromnom broju jezičkih grupa čiji broj premašuje cifru od 600, i preko 5 000 etničkih grupa. S ovim nije teško zaključiti da je skoro nemoguće govoriti o državama u kojima svi građani govore isti jezik i da imaju istu kulturu i običaje.

Tu se javljaju problemi manjinskih prava koji se provlače kroz čitavu historiju čovečanstva, nastavljaju se u našem vremenu, i još uvijek se ne nazire kraj problemima manjina u ostarenju njihovih prava.

Cilj teoretičarima multikulturalizma jeste ublažavanje sukoba između modernih društava i manjinskh grupa koje zahtjevaju priznanje svog identiteta. Na prvi pogled čini se da univerzalna ljudska prava nude odgovor na probleme sa kojima se susreću ljudi koji su manjine u modernim društvima. U stvarnosti oni zbog diskriminacije teško u današnjim političkim sistemima dolaze do prava koja su im zagarantovana osnovnim ljudskim pravima. Rješenje ovih problema Kymlicka vidi uvođenjem niza spoljašnjih i unutarnjih zaštita manjina preko grupno – specifičnih prava.

Neutralna pozicija države po pitanju prava manjina je za svaku osudu, jer njena zadaća je da svim svojim građanima bez obzira na bilo koju grupnu pripadnost omogući ista prava i iste mogućnosti.

Rad na ovu temu mi je bio zanimljiv iz razloga jer sam spoznao vrijednosti i važnosti raspravljanja o multikulturalnosti, naročito jer se sve ovo što je rečeno u Kymlickinoj knjizi itekako vrijedi za našu državu i cijeli region. Teorije koje je Kymlicka iznio su i praktično izvodive, one vode ka boljem i sigurnijem životu svih građana u bilo kojoj državi.

Koliko će one biti sprovedene i iskorištene u praksi zavisi prvenstveno od države i njene volje da spozna bogatstvo koje se nalazi u multikulturalnom društvu, ali i od volje građana da pokažu razumjevanja i interesovanja prema drugim kulturama.

Apsulutno je pogrešno svoju kulturu porediti sa drugom kulturom na takav način da u svojoj kulturi pronalazimo samo ono najbolje, a da u tuđoj kulturi tražimo najgore i najodvratnije stvari, to predstavlja prvenstveno omalovažavanje vrijednosti koje sigurno postoje u drugim kulturama, a drugo slobodno mogu reći to predstavlja ogroman korak ka fašizmu, gdje nema mjesta za priču o multikulturalnosti.

Priča na temu multikulturalnosti kod ljudi izaziva samo trenutno suosjećanje i razumjevanje prema „tim tamo nekim manjinama“, dok mi u praksi još uvijek živimo u svojim plemenima, u strahu od drugačijeg, misleći da će naša kultura izgubiti na vrijednosti, ako priznamo vrijednosti druge kulture. Na taj način put do Rawlsovog vela neznanja ili Baconovog bespredrasdnog posmatranja svijeta je u ovakvim uslovima nažalost daleko, ali optimistično mislim, koliko god se ti neslagalo sa stvarnim stanjem u svijetu i moguć. No prije toga ljudskoj cjelokupnoj civiliaciji je potrebno da shvati da imamo više zajedničkih stvari nego različitosti, a da te različitosti predstavljaju ogromno bogatstvo, koje zaslužuje da se čuva, cijeni i poštuje.

Autor: Senad Arnaut