Kako genije stvara?

Leonardo da Vinci (15.04.1452 – 02.06.1519)

Kako genije stvara?

U ovome tekstu govorit ću o tome kako Immanuel Kant razmatra pojam genija. Za početak ću da dam kratki historijski presjek filozofijskog mišljenja o pojmu genija i to kroz tri misaone epohe, antika, srednji vijek i renesansa. Nakon toga ću da izložim osnove Kantova shvatanja umjetnosti uopšte i lijepe umjetnosti, čiji tvorac može biti samo genije, te Kantova razmatranja o odnosu genijalnosti i ukusa, i o moćima duše koje sačinjavaju genija.

Povijesno tumačenje  pojma genije

Pojam genija definisan u „Filozofskom Riječniku“ Vladimira Filipovića označava osobu izvanrednih duševnih sposobnosti, kod koje je naročito istaknuta inteligencija i natprosječna sposobnost za veći broj različitih aktivnosti na polju umjetnosti i znanosti.

Genije kao tvorac umjetničkog djela u povijesti filozofijskog mišljenja je najčešće bio vezan uz nepoštivanje pravila – osobito za vrijeme antike, srednjovjekovlja, i renesanse, a što pojedini filozofi povezuju sa inspirativnim ljudskim djelovanjem što ima svoje psihičke korelate u nečem nenormalnom, čak i ludilu, a izvor umjetničkog stvaranja u nečemu nadnaravnom i božanskom.

Platon u „Fedru“ umjetničku inspiraciju kao genijalnu smatra jednom od četiri vrste ludila, označujući je kao božansko ludilo pjesnika. U „Ionu“ Platon ukazuje na to da je bez tog nadahnuća nemoguće stvarati poeziju. Pjesnik po Platnovu mišljenju „ne može pjevati prije nego što bude ponesen zanosom, prije nego što bude izvan sebe i mirnog razuma.“

Aristotel u svome djelu „Poetici“ govori i o nekim karakteristikama genija, koje su veoma bliske Platonovim tezama. Aristotel u „Poetici“ za genija kaže: „Zato je pjesništvo za onoga tko je veoma obdaren ili i za onoga tko je strasno temperamentan: oni prvi umiju lahko da se prenose u sva moguća stanja i odnose, a oni drugi lako prelaze u ekstazu“

Srednjim je vijekom, iako se tada nije poznavao Platonov tekst „Fedra“ o božanskom ludilu – preovladala upravo ta misao o pjesnicima. O pjesnicima se u tom smislu govori i pokudno, pa je tako vrlo često u srednjem vijeku u upotrebi izreka o pjesnicima kao o onima što oponašaju i koji prema tome nisu ništa drugo do „majmuni prirode.“

Za srednji vijek je karakteristčno da čovjek tek posredno može biti kreator ljepote i da se njegove moći nikada ne mogu uzdići do autonomnog ni od koga dirigiranog stvaralaštva. Stoga je pravi genij ljepote samo Bog, a čovjek kao umjetnik u najboljem slučaju tek izvršilac njegove više svrhe.

Renesansa umjetničkog genija za razliku od srednjeg vijeka pozitivno određuje i slavi kao „božijeg izabranika.“ Giordano Bruno za Homera tvrdi da on nije pjesnik koji bi ovisio o pravilima, on je izvor i uzrok pravila. Bruno smatra da pravila nisu za genija, ona mogu biti dobra za one koji žele oponašati, ne stvarati. U svome spisu „O herojskim zanosima“ Bruno kaže: „poezija se ne rađa iz pravila, osim po nekom slučaju, već pravila proizilaze iz poezije.“

Kantovo određenje pojma genija

Kada je riječ o tome kako Kant određuje genija, neophodno je pri tome obratiti pažnju na Kantovo određenje umjetnosti, prije svega lijepe umjetnosti čiji je tvorac genije.

Umjetnost Kant upoređuje sa prirodom, naukom i zanatom, dokazujući da ona nije nijedno od toga već da je ona nešto zasebno. U tim usporedbama Kant nam ne daje izričitu definiciju umjetnosti, nego kroz usporedbe sa prirodom, naukom i zanatom nam iznosi njene karakteristike.

Kant pravi razliku između umjetnosti i prirode kao što postoji razlika između stvaranja od dejstvovanja uopšte i razliku između proizvoda umjetnosti (njenog ploda kao djela) i od prirode kao dejstva. Umjetnost se proizvodi samo putem slobode, odnosno slobodne volje koja svoje radnje zasniva na principima uma. Proizvodi umjetnosti se pripisuju njenom tvorcu – umjetniku. Tu Kant naglašava razliku između umjetnosti i prirode, dajući primjer rada pčele (pravilno građenje saće) što se rado naziva umjetničkim djelom, ali se za takvo što ne može reći da je umjetnost jer pčela svoj rad ne zasniva na vlastitom umnom razmišljanju, već se za to može reći da je proizvod njene prirode, bolje rečeno instinkta. Umjetnik svoj rad zasniva na principima slobodnog djelovanja odnosno spontanosti pod kojom treba razumijevati od strane čovjeka izmjenjenu, osmišljenu i preobraženu prirodu.

Drugu usporedbu Kant pravi između umjetnosti i nauke kao što se razlikuje praktična moć od teorijske, ili kao tehnika od teorije. Genijalnost je prema mišljenju Kanta područje umjetnosti a ne racionalnih ili znanstvenih istraživanja. Marljivost i učenje su svojstvo prije sve nauke, ali Kant naglašava da ipak ne postoji umjetnost u kojoj nije sadržano nešto mehaničko dakle nešto što se ne bi moglo naučiti, nešto školsko za što se može reći da je preduvjet umjetnosti. S tim u vezi ne bi bilo loše spomenuti riječi Goethea: „Talenat se ne rađa da bi ostao prepušten sam sebi, već da bi se obratio umjetnosti i dobrim majstorima koji će onda od njega nešto stvoriti.

Kant pravi razliku i između umjetnosti i zanata. Za umjetnost se može reći da je slobodna, a zanat valja smatrati najamnom umjetnosšću. Svoj izvor umjetnost ima u slobodi i kao takva ona može biti cjelishodna samo kao igra, odnosno umjetnost je aktivnost koja je prijatna samo sobom. Sa druge strane zanat se može smatrati kao određena vrsta rada koji traži svrhu u posljedici, i kao takav ne možemo ga smatrati umjetnošću.

O lijepoj umjetnosti

Nakon ocrtavanja osnovnih karakteristika umjetnosti Kant razmatra mogućnost zasnivanja nauke o lijepom, te da li je moguć naučni pogled na umjetnost. Kant poriče mogućnost nauke o lijepom, nego pretpostavlja kritiku lijepoga. Isto tako nije moguća ni lijepa nauka, nego samo lijepa umjetnost.

Poričući mogućnost nauke o lijepom Kant naglašava da bi se u njoj moralo odlučivati naučno, odnosno na osnovu dokaza, da li za nešto trebamo tvrditi da je lijepo ili ne, iz čega proizilazi da sud o lijepom kada bi svoj izvor imao u nauci ne bi ni u kom slučaju pretpostavljao sud ukusa, jer bi takav sud bio u suptrotnosti sa onim što jeste umjetnost i lijepo.

Za lijepu nauku Kant smatra da je ono što je dalo povoda za pretpostavljane lijepe nauke ništa drugo nego spoznaja da je za „lijepu umjetnost u njenoj potpunoj savršenosti potrebno mnogo znanja, kao npr., poznavanje starih jezika, načitanost dela onih autora koji se smatraju klasičarima, istorija, poznavanje starina itd.“ Ovakvo saznanje sačinjava pripremu za lijepu umjetnost.

Kant dalje pretpostavlja razliku između mehaničke umjetnosti i estetske umjetnosti.

Mehanička umjetnost je ona umjetnost koja shodno poznavanju „nekog nekog mogućeg predmeta, preduzima one radnje koje su joj potrebne da bi taj predmet samo ostvarila.”

Estetska umjetnost pretpostavlja osjećanje zadovoljstva  kao njenu neposrednu svrhovitost. Kant dalje estetsku umjetnost dijeli na zabavnu umjetnost i lijepu umjetnost.

Zabavne umjetnosti su one čiji je konačan cilj uživanje. U zabavne umjetnosti Kant između ostalog uvrštava i „način na koji je sto snadbeven radi uživanja, ili tu spada čak i muzika za vreme obeda, naročito prilikom velikih gozbi“, i dalje u tekstu „osim toga, tu spadaju sve igre koje nemaju  nikakvog drugog značaja osim što doprinose da vreme neprimetno teče“

Sa druge strane za lijepu umjetnost Kant smatra onu kod koje je način predstavljanja sam za sebe svrhovit i koji iako bez svrhe „ipak unapređuje kulturu duševnih moći radi društvenog opštenja.“

Lijepa umjetnost jeste umjetnost genija

Lijepa umjetnost jeste umjetnost genija, ili drukčije rečeno „umjetničko djelo je po svome smislu određeno time što ga ne može stvoriti niko drugi do genij.“ Genija Kant definira kao talenat a pod time treba razumijevati prirodnu obdarenost koji umjetnosti propisuje pravilo, ili dalje u tekstu: „Genije je urođena duševna sposobnost pomoću koje priroda propisuje umetnosti pravilo.“

Lijepa umjetnost kao što je to već pokazao na sudu ukusa o lijepom nije u stanju da sama sobom pronađe pravilo na osnovu kojeg ona treba da proizvede svoju tvorevinu. „Pošto se pak pri svemu tome nijedna tvorevina ne može nikada nazvati umetnošću bez prethodnog pravila, to je priroda da u subjektu umetnosti (umjetniku) propiše pravilo umetnosti, što znači da je lepa umetnost moguća samo kao tvorevina genija“

Prema Kantovom mišljenju postoje četiri osnovne karakteristike genijalnosti:

Originalnost je prva i nezaobilazno svojstvo genijalnosti, genijalnost je talenat da se proizvede ono za što se ne može dati određeno pravilo, genijalnost ne predstavlja neku dispoziciju spretnosti za one vještine koje se mogu naučiti.

Druga bitna karakteristika genijalnosti je da proizvodi umjetnosti moraju biti uzorni, ili kako ih Kant naziva egzemplarni jer postoje i originalne besmislice. Proizvodi genijalnosti uvijek mogu poslužiti kao mjerilo, iako sami nisu proizašli iz imitiranja bilo koga ili bilo čega drugog.

Treće je osobina genijalnosti da ona ne može samu sebe opisati ili racionalno obrazložiti, proizvodi umjetnosti se ne mogu do kraja racionalno objasniti. Genije sam ne zna kako se u njemu ređaju ideje, pa stoga i ne može saopštiti propise koje bi drugi slijedili da proizvedu genijalno djelo.

Četvrta osobina genijalnosti je da priroda pomoću nje ne propisuje pravila znanosti već samo umjentosti, i to samo onda kako Kant naglašava ako umjetnost jeste lijepa umjetnost.

Genijalnost  Kant suprotstavlja duhu imitiranja, i bitno je uvidjeti da genijalnost, po svome pojmu nije nešto što se može steći pomoću marljivosti, ona nije nešto što se može naučiti. Kao primjer iz oblasti nauke, Kant uzima Newtona, tvrdeći da se njegovi aksiomi mogu naučiti, i da su oni plod strpljivog i vrijednog istraživanja, te da naučnik, pa makar bio on i Newton nije genij. Ovom svojom tvrdnjom Kant ne omalovažava te velike ljude kako ih on naziva, jer se baš njima ljudski rod ima toliko zahvaliti zbog naučnih otkrića.

Ne postoje pravila pomoću kojih bi se moglo naučiti pisati velike, genijalne pjesme. Moguće je naučiti kako pravilno upotrebljavati stih, kako treba rimovati, ali to nije garant da će se iz toga izroditi genijalna pjesma.  Čak štaviše Kant naglašava, pravila genija što ih oni mogu dati ne mogu nikako biti za druge obavezni propisi pri postizanju nekog umjetničkog cilja. U tome smislu umjetnost nije samo produkt slučaja, puka slučajnost, te da u lijepoj umjetnosti postoji nešto mehaničko i školsko što se može naučiti, te će samo plitke glave da misle da će postati geniji samo ako se odreknu bilo kakve školske prinude pravila i da se bolje paradira na nekom bijesnom konju nego na nekom dresiranom.

Nije slučajnost da nikada nijedan veliki umjetnik nije u mogućnosti pokazati i objasniti svoje stvaralaštvo, i da je nemoguće da neko slijedi njegov primjer i sam postane umjetnik. S tim u vezi, odličan primjer o nemogućnosti naučnog objašnjenja umjetničkog djela od strane samog umjetnika, daje nam Max Dessoir u svojoj knjizi „Etetika i Opća Nauka o Umjetnosti“: „Kada je jedan zbunjeni gledalac upitao Philippa Otto Rungea, pred njegovim ciklusom „Doba dana“, šta hoće da kaže tim slikama, on je odgovorio: „Kad bih to mogao reći, ne bi bilo potrebno da to naslikam.“

O odnosu genija prema ukusu

Kant smatra da je ukus neophodno potreban isključivo za prosuđivanje lijepih predmeta, dok je sa druge strane za njihovo proizvođenje potrebna genijalnost. Kod prosuđivanja ljepote potrebno je uvijek razlikovati između prirodne ljepote i umjetničke ljepote jer „prirodna lepota jeste neka lepa stvar; umetnička lepota je lepa predstava o jednoj stvari.“ Iz ovoga Kant zaključuje da ni ukus za prosuđivanje prirodne ljepote i umjetničke ljepote nije identičan. Za sud npr.: „Ovo je lijepa žena“  potrebno je imati drugi ukus od onog suda u kojem se kaže npr.: „Ovo je lijepa umjetnost.“ U prvom primjeru Kant želi reći da je priroda u svome liku predstavlja lijepim svrhe u ženskoj građi, ili drukčije izrečeno, u ljudskoj ljepoti je prisutan ideal ljudskosti.

Lijepa umjetnost po mišljenju Kanta pokazuje svoju izvanrednost u tome što kao lijepe opisuje one stvari koje bi u prirodi bile ružne ili se ne bi dopale. Furije, bolesti, pustošenja rata mogu se vrlo lijepo predočiti na slici.

Kant naglašava je ukus samo jedna moć prosuđivanja, a ne neka stvaralačka moć.  Zato ono što je primjereno dobrom ukusu, samim tim nije djelo lijepe umjetnosti, štaviše Kant naglašava da može postojati i genijalnost bez ukusa ili što je još češće ukus bez genijalnosti.

O moćima duše koje sačinjavaju genija

Za određene tvorevine od kojih se očekuje da bi trebale da se pokažu kao lijepa umjetnost se kaže da su bez duha, iako im se u pogledu ukusa ne može ništa  prigovoriti. Za neku pjesmu kažemo da je spretno sačinjena, ali da je bez duha. Duh u estetičkom značenju predstavlja princip koji umjetnost oživljava, stoga se često za određenu sliku može reći „ova slika živi.“ Taj princip prema Kantovom mišljenju nije ništa drugo nego moć prikazivanja estetičkih ideja, a pod estetskim idejama treba razumijevati ono što odgovara ideji uma, a koja predstavlja jedan pojam kome ne može biti adekvatan nijedan opažaj. Umjetnost je stoga kako to Gadamer naglašava u knjizi „Istina i Metoda“ prikaz estetskih ideja – nečega što je iznad svakog pojma].

Kant ističe ulogu uobrazilje/mašte u proizvođenju kako to on navodi „jedne druge prirode iz onoga materijala koji joj daje stvarna priroda.“ Uobrazilja pokreće moć ideja, ona omogućuje da se povodom neke predodžbe misli više nego što se može shvatiti, učiniti jasnim i racionalnim.

Duševne moći umjetnika, čije sjedinjenje sačinjava genijalnost jesu uobrazilja i razum. Uobrazilja stoji pod određenom stegom razuma, ali u onom estetskom smislu uobrazilja je slobodna. U genijalnosti, uobrazilja stoji u određenom sretnom sjedinjenu sa razumom koji ne može nikakva znanost da racionalno obrazloži ili bilo kakva marljivost da nauči. Genijalnost se iskazuje onda kada se za pojam nađu ideje i kada se za ideju nađe tačan izraz pomoću kojeg se ona može priopćiti drugima. Ovakav talenat nalaženja izraza za ideje je ono što se naziva duhom, i predstavlja bit genijalnog da izrazi ono neizrecivo, odnosno da ono inače nekomunikativno, nepriopćivo učini općenito priopćivim. Taj izraz može biti u bilo kojem mediju: slikarstvu, jeziku, kiparstvu… Za to je potrebna jedna moć koja nas osposobljava da shvatimo igru uobrazilje, za koju Kant kaže da veoma brzo prolazi, te da je ujedinimo u jedan pojam koji se uspjeva priopćiti bez stege pravila. Pjesništvo je primjer medija – umjetnosti u kojem estetske ideje dobivene igrom uobrazilje nalaze svoj izraz u jeziku, kao primjer genijalnog pjesnika može nam poslužiti Rilke:

Starina, mutna, pri dnu,
Koren iz kog je niklo
Sve sazdano, izvor u tlu
Koji ne vidi niko.


Iz navedenog se može zaključiti da je genijalnost:
Prije svega talenat za umjetnost, a ne za znanost,
Da genijalnost pretpostavlja određeni odnos uobrazilje i razuma, u kome je uobrazilja slobodna od svih pravila,
Genijalnost se sastoji u izražavanju estetskih ideja,
Genijanost se u svome stvaranju ne nahodi po pravilima, nego ih ona proizvodi, genije je originalan i egzemplaran, stoga je genije takav subjekat koji djeluje kao priroda.

Kant zaključuje da je genijalnost „uzorna originalnost prirodne obdarenosti jednoga subjekta u slobodnoj upotrebi moći saznanja.“ Genijalnost se ne može imitirati, ali može poslužiti kao primjer koji može da pobudi nego drugog genija.  Kant za genija kaže da je on „ljubimac prirode“ i da je kao takav rijetka pojava te da iz njegovog primjera može da ponikne čitava metodička škola gdje se dobri i pametni đaci uče pravilima umjetničkog stvaranja. U tome smislu riječ je o pukom imitiranju, i predstavlja prema riječima Kanta „majmunisanje“ ukoliko se učenik povodi u svakom detalju za genijem.

Autor: Senad Arnaut

Upute na čitanje:

Aristotel, O Pesničkoj Umetnosti
Hans Georg Gadamer,  Istina i Metoda
Immanuel Kant, Kritika Moći Suđenja
Ivan Focht, Uvod u Estetiku
J. P. Eckerman, Razgovori sa Geteom
Max Dessoir, Estetika i Opća Nauka o Umjetnosti
Rainer Maria Rilke, Devinske Elegije