Razgovor sa Dinom Alagić

Rubrika: Razgovor sa ….

“Svako je umjetničko djelo dijete svoga vremena, a često, ono je i majka naših osjećaja.”
.- Vasilij Kandinski

Razgovor vodio: Senad Arnaut.

Sponzor razgovora: Pivnica Gatto Zenica

Biografija: Dino Alagić (Zenica, 1987. god.) Završio Tehničku školu u Zenici, a nakon toga bachelor studij Komparativne književnosti I bibliotekarstva na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radio 2 godine u Gradskoj biblioteci Zenica. Bio je član zeničkih muzičkih sastava DWD-a I Bel canto-a. Trenutno je samozaposlen kao freelancer i radi na nekoliko muzičkih projekata.

S.A.: Šta je uticalo na vaš umjetnički angažman?

D.A: Puno toga je uticalo na to da sam, s vremena na vrijeme, uzimao za shodno da se na umjetnički način bavim nekom idejom ili interpretacijom stvarnosti – da na taj način angažujem sam sebe. Najčešće je to bilo kroz muziku i tekst, jer sam tu vidio najviše prostora i mogućnosti da izrazim svoje emocije, misli i zapažanja, a kao dječak sam, gledajući i slušajući muzičare i pjevače, uobražavao da su oni najslobodniji i najsretniji od svih ljudi ; Pjevaju i svi ih vole.
A onda, oduvijek je tu bio neki jak kreativni nagon, želja da se napravi nešto. U petom osnovne smo na kasetašu snimili album, napravili cover za kasetu i izmislili ime za novi stil – Baby primitives. Ja sam presnimavao instrumentalne dijelove popularnih rock pjesama i spajao ih u semplove. Svirali smo na kantama i staroj akustari sa jednom žicom. U šestom osnovne sam napisao scenarij i čitavu knjigu snimanja za horor film, sa radnjom u našoj školi i domarom Ahmom kao glavni likom – ubicom. Crtao sam karikature nastavnika, zbog čega sam trebao biti izbačen iz škole.
Možda tu i nije bilo umjetnosti, ali umjetničkih poriva očito jeste, a oni će me pratiti sve vrijeme kao stalna želja da se izrazim, pokušam upoznati sebe, prostor i vrijeme u kojem živim, da eksperimentišem i učim.  Ne mislim da sam umjetnik, niti da sam angažiran – osim u onom periodu dok radim na nekom umjetničkom projektu. Kao što je pjesnik samo onda dok piše i radi na svojoj poeziji, a ne u one tri godine između dvije zbirke, kad sam sebe naziva pjesnikom – karikature radi.
I da konačno odgovorim na tvoje pitanje. U pitanju je nervoza.

S.A.: Koji su – do sad – vaši umjetnički projekti?

D.A.: To su, uglavnom, muzički projekti. Prve autorske pjesme sam radio sa srednjoškolskim bendom.
Svirali smo nekakav pop-rock-punk sa prilično pretencioznim i naivnim tekstovima, nesvjesno kopirajući Štulića, Pušenje, pa čak i Nemoguće vruće, ali smo bili jedini srednjoškolski bend u gradu koji je svirao svoje pjesme. To je bilo nekad 2005te godine, a bend se zvao „Sunčana ulica“.
Naredni bend sa kojim sa napravio autorske pjesme bio je DWD. Uspjeli smo snimiti 4 pjesme, prije nego smo se raspali. Sve pjesme su na youtubeu (DWD Zenica).
Vrijeme provedeno sa DWD-om je bilo prelijepo muzičko iskustvo. Dosta smo svirali, jammali, eksperimetisali i dobro se zajebavali.
DWD se raspao i onda me Mima Kemez zvala da se priključim a capella sastavu Bel canto. Projekat Bel canto je bio, ne samo prelijepo muzičko iskustvo, već i jedan od najljepših perioda u životu. Pjevali smo, eksperimentisali, kreirali muziku za pozorišnu predstavu i učestvovali u predstavama, putovali četiri dana i četiri noći – vozom – do Moskve i nazad.
Kad je Bel canto prestao sa radom, ja sam se posvetio nekim svojim idejama i kreativnim projektima koji su bili na čekanju, i tada je nastao konceptualni, multimedijalni projekat „Ljudi sa granice“.

S.A.: Koji je vaš najznačajniji umjetnički projekat, i kakve su bile reakcije na isti?

D.A.: „Ljudi sa granice“ u sklopu malo šire priče „Middle way project“.
Radi se o vrlo zahtjevnom projektu i kompleksnijoj ideji koja, u simbiozi poezije, muzike i videa – spaja više fabularnih tokova. U najširem smislu to je pokušaj da artikuliram propitivanje identiteta dualne prirode čovjeka i vječitog balansiranja između više krajnosti – antagonizama – koji se spajaju u onoj graničnoj tački, odnosno u svakom od nas koji je na neki način svojom voljom ili silom prilika, izbačen i gurnut na marginu i koji se ne da uhvatiti u bilo kakvu vrstu kategorizacije i klišea. „Bosna“ kao ogledalo dva svijeta – istoka i zapada – Bosna kao razapeti Isus na križu – su samo neki od osnovnih motiva kompozicije.
Reakcije ljudi su često „diplomatske“. Hehehe. Tipa; Ovo je meni odlično, ali ne znam zbog čega. ili; nisam kompetentna-an. Ali je bilo i reakcija nekih afirmisanih umjetnika koji su pohvalili „Ljude sa granice“.  Svaka reakcija je jednako vrijedna.

S.A.:Da li taj projekat još uvijek traje i koji su nastavci?

D.A.: Da. Traje. Ali ne znam koliko dugo. U planu je još 9 pjesama. Svaka od njih je, na neki način, već sadržana u prvoj. „Ljude sa granice“ sam radio godinu dana. Radim sve sam i bez nekog opterećenja i velikih očekivanja. To je onako, za moj ćeif.
Naredna pjesma „Hermafrodit“ je trebala biti završena prije pola godine, ali dešava se život, pa je estetika često u nekom trećem planu.
Gošća na toj pjesmi je Isabel (iz Rundek Cargo Trio). Isabel je bila oduševljena konceptom albuma i odmah je pristala na saradnju. Čekao sam da dođe u Sarajevo – u sklopu turneje Rundek Cargo Trio-a, i u studiju Đanija Pervana smo snimili njene violinske dionice.
Ja i dalje radim na tekstu, jer je samo to i ostalo da bi se pjesma finalizirala.
Uglavnom, projekat traje i trajaće – može bit“ i narednih 10 godina, a možda i kao „life going“ projekat.

S.A.: Kako umjetnost utiče na formiranje identiteta?

D.A.: Pa umjetnost sigurno utiče na formiranje identiteta. Vjerovatno puno više na nekog ko se i sam bavi umjetnošću, nego na nekog ko je samo recepijent.
Ali, isto tako ne vjerujem da utiče više od nekih drugih ljudskih djelatnosti i kulturnih vrijednosti..
Ja mogu pričati najviše o muzici, jer je ona, od svih vrsta umjetnosti, najviše uticala na mene. Pod muzikom ovdje podrazumijevamo šire, ustaljeno značenje tog pojma, onu simbiozu muzike, teksta i kasnije video spotova – koja prije ili kasnije postane opšta, pop kultura. Mislim da je Ekatarina Velika ponajviše uticala na mene. Kad sam ih počeo slušati, jedino su oni bili dovoljno čudni, bili su otvoreniji, prepuni značenja…složenosti emocija, harmonija..zvukova..
Identiteti su pluralni i nefiksirani su.. tako bi trebalo biti..ako ne zelimo da budemo uhvaćeni u zamku dovršenosti, dogmatičnosti i totalnosti – i na kraju fašizma. Zato I danas..više nego ranije, bježim iz te jednoznačnosti i bilo koje vrste jednoumlja..

S.A:: Da li umjetnost treba da bude korektiv društvu?

D.A.: Hm.. Čim se to pitanje toliko često i u ovom obliku postavlja..znači da umjetnost jeste korektiv drustvu, ali ne znam koliko više ili bolje od drugih ljudskih aktivnosti. Posebno danas, kada je “sve” dostupno na netu. Ta priča o angažovanosti se ponajviše veže za prošli sistem i klasnu osviještenost, pa se direktna i neušminkana kritika društva i sistema, smatrala angažovanom umjetnošću, bar u kolokvijalnom smislu. Malo ozbilnjije – svaka istinska umjetnost je angažovana. Umjetnost može biti angažovana tako što će izmijeniti tebe kao pojedinca, pomjeriti te iz temelja, a da kolektivno ništa radikalno ne izmijeni. Ali, ovdje uvijek dolazimo do pitanja šta je za koga umjetnost i koliko je kvalitetna, šta je sve umjetnost?. Stvari se pomjeraju sa napretkom tehnologija..posebno..komunikacijskih tehnologija. Imate onu priču iz prve epizode serije “Black mirror”, gdje je premijer, da bi spasio kidnapovanu britansku princezu, morao da opšti sa svinjom u direktnom prijenosu – na nacionalnoj televiziji. Ispostaviće se da je kidnaper i inicijator..zapravo performativni umjetnik. Mislim da je to vrhunska alegorija za priču o odnosu umjetnosti, medija, društva, sistema i politike – danas.

S.A.: Jeli umjetnost danas elitistička?

D.A.: Nije, ako kazemo da danas svi imaju internet i mogu pronaći šta im srce poželi, (istina je, ipak, da skoro polovina ljudi na svijetu – nema internet) Sad..pitanje je koliko im srce želi bas umjetnost, koliko traze da uživaju u Pikasovim slikama, a koliko u slikama plastičnih grudi neke starlete. Mislim, nije da i grudi starlete ne mogu biti umjetnost, ali ovdje ne govorimo o takvoj percepciji. Postoje ljudi koji se više zanimaju za umjetnost, koje više interesuju obrazovni, kulturni i umjetnički sadržaji od rijaliti šoua, i jasno je da su takvi u manjini. Razumijevajući problem na tom tragu, možemo reći da umjetnost jeste elitistička, ali samo ako govorimo o jedinoj pravoj eliti onoj intelektualno -duhovnoj. Jeste elitistička – ako kažemo da ipak pola svijeta nema niti internet, niti osnovna znanja o teoriji percepcije umjetnosti. Za ljude u siromašnim dijelovima Afrike sva ova priča nema nikakvu vrijednost, a mi ne znamo šta je za njih umjetnost, i kako oni percipiraju svoju stvarnost.

S.A.: Koje je vaše viđenje stanja umjetnosti u BiH?

D.A.: Mogu ponešto reći za Zenicu. Za BiH teško, jer nije da pomno pratim umjetnosti u BiH. Ponekad mislim da je skoro pa nema, a onda me iznenadi vlastita neupućenost. Ima ljudi i umjetnosti, kretivnih, produktivnih, zanimljivih i originalnih, koji rade i žive umjetnost, ali koji se ne ekponiraju na način da bi svi znali za njih, i od od njih pravili neke fake art ikone. Ljudi koriste blagodeti interneta, i organizuju sami sebe. Sto se tiče Zenice, tu ne možeš biti pametan. Čini se da svega svega ima manje nego prije. Za primjer ću uzeti tu nekakvu muzičku scenu. Ne postoji niti jedan autentičan originalan bend koji radi nešto svoje. Tu i tamo – nešto što može biti vrijedno pažnje – urade pojedinci. Možda to tako treba biti. Možda ovdje, među ovim brdima, bez neke autentične ideje o vlastitom identitetu, u vremenu te famozne tranzicije, i ne možebiti drugačije. Užasi bosanskohercegovačke trancizijske postmoderne, šizofrenija kolektivaJ.
Umiru oni najbolji; slikari,profesori, književnici, najautentičniji likovi grada, a oni koji bi ih trebali naslijediti, također odlaze – odlaze iz svog grada; studirati, raditi, kreirati.

S.A.: Zbog čega nema kvaliternih umjetničkih sadržaja u BiH?

D.A.: Opet kažem – u Sarajevu možete svaku noć naći neki umjetnički, kulturni sadržaj, pa čak I ovdje imate bar svaki drugi dan nešto..u pozorištu, biblioteci..muzeju. Daleko je od idealnog..ali  je i srazmjer između posjećenosti i kukanja simptomatičan. Ono što ovdje fali su sadržaji za mlade ljude; mjesto i sadržaji kroz koje će se moći izraziti, odmjeriti, propitati, opisati se i kreirati nešto. Fale festivali, fale koncerti, fali dom mladih. Fali lova i kolika tolika finansijska sigurnost da bi se uopšte moglo razmišljati o umjetnosti… Neko bi mogao napraviti sociološku studiju kao odgovor na ovakvo i slična pitanja. Ja cu ispričati anegdotu sa Rambom kada je zadnji put svirao u Zenici. Pitao sam ga..zašto onaj Herceg Novi onako propada, a Rambomi hitar odgovor tad dade: “Ne propada! Napreduje!..” Možda..u kontekstu one priče o tranzicijskom postmodernizmu – i Zenica napreduje. Ne znam..nisam pametan.

S.A.: Koji zu vaši budući umjetnički projekti?

D.A.: Ljudi sa granice i naredna pjesma s tog albuma „Hermafrodit“ sa Isabel iz Rundek cargo trio-a je sljedeće što ću objaviti. Plan je okupiti bend koji će to i svirati. Tu je sada i neformalna grupa „Vodenjak“. Okupljamo se, gledamo filmove..slušamo muziku, čitamo književnost, a planiramo praviti filmove, muziku, pisati.