Oblici vjere u sistem komunizma u Kunderinom romanu “Šala”

Rubrika: Promocija istraživača iz sfere društvenih nauka, prilika za objavljivanje autorskih tekstova (eseji, recenzije, kritike i rasprave). Šaljite svoje radove u inbox fb stranice: 
https://www.facebook.com/dunjalucar,
ili na mail : dunjalucar@gmail.com

Biografija: Arman Bušatlić (Gornji Vakuf, 1993. godine). Diplomirao Filozofiju i Bibliotekarstvo 2016. godine na FFUNSA. Na  odjeku za filozofiju brani diplomski rad na temu „Osnovne crte savremene filozofske antropologije“, a na odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo diplomira na temu „Nacionalna bibliografija Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije“ . Lider je muzičkog projekta Exponati Entertainment Orchestra, gitarista i glavni pjevač. Aktivno piše radove koje podrazumijevaju oblasti filozofije, sociologije i književne kritike. Apsolvent drugog ciklusa studija na odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo, teza –„ Oblikovanje mrežnih stranica visokoškolskih biblioteka za korisnike sa invaliditetom“.

Oblici vjere u sistem komunizma u Kunderinom romanu “Šala”

U ovom tekstu želim ukazati na osnovne odrednice romana Šala Milana Kundere i kontekstualizirati ga u odnosu na vrijeme u kojem je pisan. Želim istaknuti specifinu povezanost četiri vodeća junaka i strukturu odnosa koje grade. Tragikomičnost, neizbježnost slučaja i vječito ponavljanje “sudbine” kao jedne od ključnih osobina glavnog junaka romana, Ludvika, biti će pojmovi i koje ću pokušati objasniti. Korpus ili težište rada biti će pitanje prisutnosti komunističke ideologije i njene manfestacije kroz junake. Također, želim istaći pitanje statusa junakinja u romanu i na koncu izvjesnu problematiku njihove  naracije.

„Već danas povijest predstavlja tanku nit zapamćenog razapetu nad oceanu zaboravljenog, ali vrijeme ide i doći će doba kada stagnirajuće pamćenje pojedinca neće više moći apsorbirati ni to; iz sjećanja će tako ispadati čitava stoljeća i mileniji, stoljeća slikarstva i glazbe, stoljeća otkrića, bitaka, knjiga, i to neće biti dobro, jer će čovjek izgubiti predstavu o samom sebi, njegova povijest, neshvatljiva, neobuhvatljiva, stisnut će se u nekoliko shematskih skraćenica lišenih smisla“.

Ne postoji bolji i iscrpniji način da se uči historija nego kroz čitanje, tumačenje i kontempliranje onog što nazivamo umjetnost. U tom pogledu književnost je najposebnija. Književni zapis kroz svoju živu i dinamičnu formu, kroz uvijek pristune junakinje i junake, putem piščeva napora koji uvijek iznjedri dio istinitosti, književnost kao takva, najpovjerljiviji i najrazuminiji je modus shvatanja prošlosti. Roman Šala, Milana Kundere jeste upravo struktura koja nas smješta i vraća u poslijeratnu Češku, svakidašnji um nekadašnje Čehoslovačke i njegovo snalaženje sa implikacijama društvenih sistema, komunizma, socijalizma i političkih ustrojstava narodnosti između pedesetih i sedamdesetih godina XX stoljeća.

Treba se pokušati postaviti u uloge petnaest političkih predstavnika tadašnje Čehoslovačke i vratiti u 38-tu u München, čekati ispred kabineta ishod trinaestosatnog sastanka Njemačke, Britanije i Francuske i iznijeti na plećima sudbine svih (tadašnjih) Čehoslovaka. Vlada Čehoslovačke je vjerovala saveznici Francuskoj i bila čak spremna da se u pokušaju mijenjanja granica odupre oružanim putem, međutim, politika britanske Vlade je bila da još nije u potpunosti spremna za rat. Pakt koji je sklopljen tada između Hitlera, Francuske i Britanije, taj kobni Münchenski sporazum podrazumijevao je da Njemačka dobije u svoj posjed  priznato pravo na oblast Sudete. Na taj način ostavljena na cjedilu, Vlada Čehoslovačke podlegla je njemačkom ultimatumu. Veliki dio zapadne javnosti je ovaj sporazum smatrao ispravljanjem versajskih nepravdi i mogućom iskorištenom prilikom za postizanje trajnog mira u svijetu, dok je dio svjetske javnosti ovim događajima bio šokiran i razočaran. Autoriteti u Pragu su do proljeća 1939. godine bili jako uzdrmani činjenicom da se u Slovačkoj, na njemački poticaj, razvio separatistički pokret. Koristeći to kao izgovor, njemačke snage su u proljeće 1939. okupirale Češku i uspostavile protektorat u sastavu Reicha, i kao takva Slovačka je uspostavljena kao satelitska država. Ovakav slijed događaja rezultirao je komadanjem Čehoslovačke.

Poslije Drugog Svjetskog Rata Češku zauzimaju Sovjeti. U takvom jednom ozračju, dakle poslijeratnom, iz razočarenja spram realiteta preuzima se komunizam. Personificirati se može možda i najrigidniji oblik komunističkog ustrojstva društva uopšte mogućeg u to doba. Češka je postaje republikum bez ikakve slobode. Jedini otpor ovoj rigidnosti i porazu jeste bila umjetnost. Na koji način? Upravo onaj najtragičniji element tadašnje zbilje, tolikog mnoštva emigranata kondenzuje moguću i zapravo najevidentniju sliku. To nisu bili naprosto emigranti, već najviše doktori, intelektualna elita, umjetnici, inžinjeri i na koncu najsposobniji i obrazovaniji ljudi tadašnje Češke. Toj grupi pripada i Milan Kundera, član partije (koje se suštinski nikada javno ne odriče) koji pruža otpor kroz umjetnost.

„To revolucionarno doba od 1948. do 1956. imalo je vrlo imalo je vrlo malo zajedničkog sa skepticizmom i racionalizmom. Bilo je to doba velike kolektivne vjere. Čovjek koji je išao s tim vremenom bio je ispunjen osjećanjima sličnim religiji: odricao se svog ja, svoje ličnosti, svog privatnog života, u korist nečeg uzvišenijeg, nečeg što je iznad pojedinca… Stvoren je krug misli koje su bile nepovredive i prema tome – po našj terminologiji – svete“.

Na čelo Češke došao je neobrazovani puk, izabran od strane zamršene mreže Sovjeta. Državu počinju voditi i upravljaju njome najpodobniji za upravljanje njima. Roman Šala zaista iscrpno prikazuje i oslikava takvo jedno doba današnje Češke.   U takvoj atmosferi u romanu Šala pisac iznosi  živote svojih junaka. U suludom i fanatiziranom društvenom ustrojstvu isprepliću se različiti karakteri pojedinaca, čijim životnim pričama Kundera daje prikaz jednog komunizma rigidnosti, surovosti sistema vrijednosti i nemogućnosti otpora ka njemu.

Ovim rad će biti ustvari pokušaj prikaza jednog djelića povijesti; tumačeno kroz svojstvenosti ličnosti koje nam Milan Kundera nudi; propitivano upravo putem tragičnosti i ujedno moguće tragikomičnosti sudbina junaka i junakinja; osvručući se na specifičan manifest jedne ideologije razaranja; i na koncu ukazujući na nelagodan rasplet evidentne društvene represije

Roman Šala

„To tako izgleda samo mom običnom ljudskom razumu, ali ako povijest zaista ima neki vlastiti razum, zašto bi to morao biti razum koji teži za pravdom, razum dostupan ljudskom shvatanju, razum učiteljski ozbiljan? A šta ako se povijest šali? I tada sam postao svjestan kako je beznadno pokušavati opozvati vlastitu šalu kad sam čitav, zajedno sa svojim životom, zahvaćen mnogo sveobuhvatnijom (za mene nesagledivom) i  naprosto neopozivom šalom.“

Kunderina složena, ali ipak na koncu izuzetno reprezentativna romaneskna struktura, u osnovi predstvalja četiri lika: Helenu Partijsku reporterku, Kostku – veoma teološki definiranom junaku, Jaroslava kao predstavnika češke tradicije i folklornosti, te Ludvika. Svi likovi pričaju u prvom licu. Ludvika možemo osloviti kao vodeću ulogu u romanu, obzirom na to da mu je i pisac ostavio najviše prostora u narativnom smislu. Postoji još jedna junakinja, Lucija, kojoj Kundera ne pruža tu priliku da progovara (čijim ću se problemom posebno pozabaviti u nastavku). O Luciji ponajviše saznajemo od Ludvika, a kasnije i od Kostke. Ona pravi bitno čvorište pojedinih junaka i njena sudbina jeste bitna isprepletenost života drugih Kunderinih pojedinaca.

Tragikomičnost sudbine

I tako sam se, nakon mnogo godina, iznenada opet našao u zavičaju.
Ludvik prvom rečenicom nas smješta u svoj književni-prostorno-vremenski okvir. Naime, nakon mnogo vremena je u rodnom mjestu i jedina stvar do koje doseže, sjećajući se i podsjećajući se prošlog vremena putem ulica, zgrada i okruženja, jeste mržnja. Ta mržnja iskonski obitava i motiv je svih njegovih budućih i prošlih akata.

U svojim studentskim danima Ludvik je, sa statusom izuzetnog studenta, člana studentskog Saveza i budučnošću intelektualca u razmjeni pisama i razglednica sa simpatijom Marketom, na jednoj od njih u pokušaju humora napisao „Optimizam je opijum za narod! Zdrav duh zaudara na glupost. Živio Trocki!“. Takva neslana šala, u doba kada Partija i sve ono šta ona jeste, kad je Partija u kulminaciji, uz nedostatak humora za shvatanje, Ludvik je otvorio prolaz vrtloga sopstvene tragedije.

Niti jedan od Kunderinih junaka, niti na jednu mjestu u romanu konkretno i eksplicitno ne propagira komunizam kao takav (samo u izvjesnom smislu Helena). Ali ovaj banalni primjer je ujedno i najočitiji primjer navedene rigidnosti oblika društvenog sistema. Da se toliko ide u krajnost, gdje se svaka razglednica/pismo provjerava od strane Partije. Na osnovu istaknutog Ludvik biva ispitivan i zaključen kao protivnik Partije, biva odstranjen sa fakulteta, iz studentskog Saveza, bivaju mu oduzeta sva prava.

Odmah neposredno bio je regrutovan, prozvan trockistom, lišen svake slobode, podvrgnut najokorijelijim disciplinskim mjerama, ogoljenog bića, pokidanih veza – sa studijem, sudjelovanja u pokretu, odnosa sa prijateljima, ljubavi, traženja ljubavi i čitavim tokom života ispunjenim nekim smislom. Ludvik je naprosto bio progutan mrakom i tminom sistema kojeg je suštinski njegovao,  iz čeka i počinje njegova sudba tragikomičnosti.

„Tako je svaki od nas munjevito lišen vlastite volje i postao nešto što je izvana ličilo na stvar (dodijeljenu, poslanu, kasificiranu, raspoređenu stvar), a iznutra na čovjeka (izmučenog, uvrijeđenog, uplašenog).

Nije mi preostalo ništa, samo vrijeme. Zato sam se s njim upoznao tako intimno kao nikad prije toga. To više nije bilo vrijeme s kakvim sam se sretao ranije, vrijeme pretopljeno u rad, ljubav, razna htijenja i nastojanja, vrijeme koje sam prihvaćao decentno iza moje aktivnosti. Sada je k meni došlo obnaženo, samo u svom, u svom bitnom i pravom liku, i prisililo me da ga nazovem njegovim pravim imenom (jer sad sam proživljavao samo vrijeme, puko prazno vrijeme), da na njega ni na tenutak ne zaboravljam, da na njega stalno mislim i neprestano osjećam njegovu težinu.“

Svojom krivicom uništen, među svojim prijateljima, crnima, izdajnicima Partije, Ludvik se bori pokašavajući da se izoluje. On pokušava da se distancira od svoje situacije i upravo ta borba sa tom mišlju, jedino takvo jedno nepomirenje sa životom i prilikom u kojoj se našao, našeg junaka spašava. Konstatno ponavljajući scenario šale gdje se odlučuje o njegovoj sudbini, neprestano vodeći razgovor sa svim sudionicima koji su ga okrivli, Ludvik kreira svoju misaonu palaću i gradi jednu egocentričnu svijest čiji su bedemi i temelji mržnja. Dok još uvijek traje taj proces prihvatanja zbilje, lutajući Ostravom za vrijeme jednog od dopusta izlaska, ispred kina prvi put vidi Luciju. Ova junakinja se pojavljuje kao jedini razlog njegovog ponovnog vraćanja na životne vrijednosti. Uspostavlja zaista neobičnu vezu sa Lucijom. Otvara se ponovni put ka Ludvikovoj sreći gdje ipak preovlada njegova navedena egoističnost i ono nepomirenje sa sudbinom, zbog čega on zauvijek otjera Luciju i uništi njihov odnos.

„Od te večeri se u meni sve promijenilo,bio sam opet nastanjen; nisam više predstavljao samo žalosnu prazninuu kojoj su se, kao otpaci u opustošenoj sobi, progonila predbacivnaja, žaljenja i optuživanja. Soba u meni naglo je očišćena i neko se uselio u nju… u trenutku kada sam izgubio Luciju, počeo je zapravo onaj dugi period beznađa i praznine…“

Odsluživši deset mejseci zatvora zbog već navedenog dezerterstva, služi još jednu godinu među crnima. Nakon toga potpisuje obavezu da će tri godine nakon odsluženja zatvora raditi u rudniku. Tako radi kao civil u oknu još tri godine.
Ipak, neovisno o brutalnosti režima i tlačenja koje je prouzrokovala Ludvikova šala, on gradi karijeru intelektualca i profesora. Bez obzira na nepravdu, bez obzira na manjak smisla za humor koji u onakvom poretku može koštati bića, smislenosti i vrijednosti Ludvik se uspijeva usredotočiti na dostojan životni put.

Opet je u svom rodnom krajoliku, koji je kroz njegovu naraciju prožet mržnjom. Ludvik se ustvari vratio na dan-dva da se vidi sa Helenom. Vođen mržnjom, sve te godine boreći se i još uvijek ne prihvatajući svoju krivnju želi iskoristiti Helenu, tvrdeći da će uspostaviti revnotežu tragikomičnosti. Helena je zapravo supruga Pavela  koju Ludvik zavede i koju sexualno iskoristi misleći da će na taj način uzvratiti sve ono što je izgubio, da će konačno riješiti svoju patnju i zauvijek otjerati tugu  svoje prošlosti. Međutim, Ludvikova životna Šala se nastavi.

Kundera vjerovatno i ostavlja najveći prostor Ludviku, zato što putem njegova života oslikava komunizam toga doba na najisrpcniji način. Ta konstanta Šala kojoj je Ludvik podvrgnut izražava mnogostrukost tragikomičnosti. Sve pojedinosti, prekretnice životnoga puta ovog junaka grade individuu degradivne mentalne strukture. Šala koja se plete neprestano kao mreža oko Ludvikova bića jeste ona incentrična rigidnost društvenog sistema, ona unutrašnja paradoksalnost koja ništi osnovne vrijednosti humaniteta i u krajnosti ona za njega predstavlja nemogućnost ozbiljenja one osnovne egzistencije.  Naprosto, Ludvik biva progutan tadašnjicom zbog toga što je bio na strani Partije, ali se ispostavlja da nije bio jedan od njih.

Ljubav prema  Partiji

„Samo sam se još više privila uz Partiju, kao da je Partije živo biće, čovjek, i to posebne vrste, više žena nego muškarac, mudra žena s kojom mogu u povjerenju razgovarati kad više nemam s kim da progovorim…“

Helena jeste jedina junakinja kojoj pisac ostavlja prostor da priča. Jedini ženski akter cijelokupne radnje čiji glas i misao čujemo u romanu. Jedina je, a Kundera je kreira kao nekoga ko pučki shvata život, onako kako joj se odredilo i bez ikakve moguće kritike prihvata stvarnost oko sebe. Za razliku od svih ostalih (to će se još vidjeti) niti u jednom segmentu ne pruža otpor sistemu, ne promišlja ga uopšte kao pravi ili manjkav, već kao nešto unaprijed nužno općeprihvatljivo. Izričito u romanu, ona naglašava uzvišenost poziva Partije, neoborivu i dogmatsku veličinu statuiranja i profiliranja unutar komunističkog poretka.

Helenin suprug je Pavel, kako nam naglašava i Ludvik, čovjek uvijek uspješan, vjerni član Partije, neuporediv sa bilo kim u djelovanju i žrtvu za Partiju, nepogrešiv itd. On je savršen primjer za nekoga ko je zaljubljen u ideju Partije uopšte. Helena je junakinja koja tako zasljepljeno i ujedno pretjerano senzualistički idealizira prostor i vrijeme u kojem se nalazi, i kao takva pojedinka, jedino takva može biti zavedena kad je Ludvik već uspješan i priča joj samo ono što ona želi čuti. Ona je i bila u sali kada je naš vodeći junak Ludvik podvrgnut sudu, tako slijepo i hladno vjerovala je da se na način na koji je osuđen Ludvik je najispravniji i najvjerodostojniji. Sve u ime, u čast svetog,  u ime Partije! Ona idealizira banalne pojedinosti, put u Prag, češke narodne pjesme, to kako su ona i Pavel dio partijske priče. Ona uživa u tome kako oni pjevaju u narodnom ansamblu. Helena tvrdi da samo traži ljubav, kad u određene godine dođu i ona i njen brak, kad Pavelova ljubav polahko utihne, Partija ostane da joj omogućava svu ljubav koja joj je potrebna. Sama za sebe kaže da je svjesna da je cjepidlaka, fanatik, dogmatičar i partijski pas čuvar, ali se nikada neće odreči Partije, nikada se neće stidjeti toga što je voli, što njoj žrtvuje sve svoje slobodno vrijeme, jer Partija se nikada nije ogriješila o nju, a Helena se nikada nije ogriješila o Partiju, čak ni onda kad su se gotovo svi spremali da je napuste.

Kundera kroz Helenin lik daje jedan prikaz zaljubljenice u sistem vrijednosti, zaluđenika nekritičnog stava i sanjarku koja će besprijekorno prihvatati isuviše ljudski determinirani realitet zbilje.

Čovjek vjere

„Vi rudar, ja zidar. Naše sudbine su bile dosta slične, a nas dvojica toliko različiti! Ja koji opraštam, vi nepomirljivi, ja miran, vi buntovnik. Kako smo po vanjštini bili bliski, a po onom u nama udaljeni!“

  Kostka je junak koji je u odnosu na našu vodeću ličnost romana, Ludviku, suštinska oprečnost. On predstavlja, kako sam već na početku naznačio, teološki i više religijski određenog lika. Oni se jako dobro poznaju u mladosti, ali upravo esencijalistički stav u oba slučaja crpi diferentnost junaka. Vjera, mir, spokoj i mirenje sa onim što sudbina i život nalažu za Kostku su osnovne značajke opstanka. Kostka osuđuje Ludvika tvrdeći da on ima problem nerazumijevanja onog fundamentalnog i onog elementarnog određenja sistema vrijednosti. Kostka u jednom od svojih monologa ističe onu unutrašnju udaljenost i ovo neshvatanje navedenog.  Ne može se šaliti i humorizirati na bilo koji način neka svetinja, što je u ovom slučaju bila pojedinost društvenog uređenja. To je ključni momenat kojim on osuđuje Ludvika i ne miri se s njim. Ne može da se pomiri sa njegovom konstatnom mogućnošću i željom za razaranjem, za osvetom i  za mržnjom.  Kroz Kostku kao takvog, Kundera nam putem njegove daljnje kritike Ludvika ističe njihovu unutrašnju i suštinsku razliku. Ludvik, isključen iz Partije, istjeran iz škole, u vojsci uvršten u političke opasne i nakon toga još dvije ili tri godine provedene u rudinku, prema Kostki ovakav ne bi trebao utoliko biti ovladan mržnjom. Taj osjećaj, navodi Kostka, ogorčenosti do dna duše, beskrajne nepravde koja je učinjena i osjećaj nanesene nepravde koji sve vrijeme upravlja Ludvikovim postupcima je pogrešan. Kostka  ga žali tvrdeći da ne zna za Boga, a time nije sposoban niti da oprašta.  Za razliku od Ludvika, Kostka je dakle junak vjere, ličnost dobrih namjera ili barem kako možemo uvidjeti čitajući roman. Paradoksalna i ujedno najvjerodostojnija činjenica njihove distinkcije jeste to što Ludvika biva odsječen od društva na veoma brutalan način, dok Kostka dobrovoljno napušta fakultet i uopšte u životu samo se miri sa onim što ga snalazi. Međutim, to njegovo pozivanje na Isusa i referiranje na religijske i vjerske kategorije ne opravdava to što napušta suprugu i sve ostale postupke koje nam pisac ostavlja.

Kundera profilira Kostku na način kako sam ukratko naznačio, ali njegovo percipiranje ideologije društva u kojoj se nalazi jeste da je nasličnije religiji i da socijalizam potiče najviše od Isusova učenja koje vodi k društvenoj jednakosti.

Češki folklor

„Narodna pjesma ili narodni obred, to je tunel pod povješću u kojem je ostalo sačuvano mnogo od onoga što su na površini uništili ratovi, revolucije i bezobzirna civilizacija. To je tunel kroz koji vidimo daleko u prošlost.“

Muzika uopšte je oduvijek odražavala stanje društva i u izvjesnom smislu stepen duhovne društvene razvijenosti. Narodna muzika je bazični element tradicionalnosti bilo kojeg naroda. Shvatanje značaja češke narodnosti, tradicionalnosti i folklora doba o kojem govorimo u romanu, Kundera izražava profilirajući Jaroslava. On je naprosto zaljubljen u češki folklor, narodna umjetnost je za njega fundament bez kojeg kultura Češke ne bi mogla opstati. Ta ljubav rodila  se u toku Drugog Svjetskog Rata kada su Nijemci govorili da Česi nemaju prava na postojanje, već da su i oni Nijemci koji govore slavenskim jezikom. To su razlozi zašto Jaroslavov život biva zasut folklorom. Njegova supruga Vlasta i sin Vladimir žrtve  su njegovog  idealiziranja češke tradicionalne umjetnosti. Sina Vladimira pokušava ubijediti da je Put kraljeva više od ceremonije i tradicionalnog obreda. Obzirom da je on kao mlad bio izabran za ulogu kralja želi da to sada bude Vladimir.

Jaroslav nam daje uvid u historijate narodnih muzika Češke, poredi je sa Jazz-om i tada ističe stav da Jazz kao takav, izrastao iz crnačke narodne muzike i osvojivši svijet, može biti stimulativan dokaz kakvu čudotvornu moć posjeduje narodna muzika. Prema Jaroslavu, iz narodne muzike može izrasti opšti muzički stil epohe.

Komunizam kao takav, i njegovo uređenje čije smo atribute prethodno izlagali u primjerima u Jaroslavovom slučaju ima svijetlu stranu. Komunizam i Partija su tako žustro i vatreno pomagali da se ovakve ideje narodnosti podupiru. Nije to samo slučaj u Češkoj, nego uopšte. Svaki socijalističi i komunistički ustroj njegovao je i usvojoj osnovi imao tu ideju isticanja narodnih,  folklornih i tradicionalnih osobina. Partija je forsirala ideju zajednice, komune i nastojala stvoriti novi stil života. Na radio stanicama odzvanjaju note folklora i instrumenata narodne muzike. Moravske i slovačke narodne pjesme odjekuju na priredbama, paradama, školama, obladinskim zborovima. Jaroslav sa nostalgijom priča o nadolazaćem vremenu, vremenu kapitalizma koji razbija stari kolektivni život. Narodna muzika gubi svoje tlo, smisao i funkciju. Prestaje život zajedničkih interesa i čovjek počinje živjeti odvojen od ljudi.

Subina razaranja

Lutajuća djevojka, kako je Kostka u jednom trenuutku naziva, Lucija, neizostavna je ličnost strukture radnje koja se u ovom romanu gradi. Njen životni put, onoliko koliko saznajemo od Kundere, jeste kao i Ludvikov, put razaranja. Kao šesnaestogodišnjakinja biva silovana od  društva momčića godina između 16-20. Biva iskorištena i rabljena na jedan od najokrutnijih načina. Iako ona predstvalja poveznicu dva glavnom idejom protivnika i dvije provalije unutrašnje nesaglasnosti, pisac joj ne dopušta prostor da progovara. Sve što saznajemo o njoj dolazi upravo iz dvije navedene provalije. Dok je Ludvik u crnima  i služi kaznu, zaljubljuje se u Luciju, sreće je ispred kina, razvija odnos gdje pronalazi svoje utočište i želi da ga iskoristi. Nekoliko puta pokušava da svuče Luciju ubjeđujući je da je to ono što slijedi za oboje i da to žele. Lucija u svojoj mračnoj tišini odbija. Ludvik je tjera od sebe, sebičnim izljevima bijesa i zauvijek prekida njihov odnos.

Lucija nakon toga napušta svoj studentski dom, lutajući i bježeći od teške sudbine. Nalaze je u šumama, viđaju je po sjenicima. Kostka tu preuzima ulogu njenog skrbnika. On je pronalazi, pruža joj utočište. Što je najopasnije pruža joj duševno utočište. Kao njen novi skrbnik pruža joj mogućnost razgovora, prijateljstva i njegovanja gdje ona nalazi smiraj, uz cijenu da se zaljubi. Kostka u trenucima kaka treba da se povuče i kako on kaže gdje prestaje njegova anđeoska misija, on posustaje, vodi ljubav s Lucijom i onda odlazi iz njenoga života, opet pozivajući se na Isusa, tvrdeći da je tako neće povrijediti.

„Živjeli smo, Lucija i ja, u opustošenom svijetu; a kako nismo znali da uništene stvari žalimo, okrenuli smo im leđa i tako naškodili  sebi i njima.“

Za junakinju Luciju može se reći da je najmračnija akterka, prolazeći u tišini i nažalost ne progovarajući data je kao simbol jednog pada. Ludvik urliče čitavim romanom, i hvata se u koštac sa tom neumornom i nezaobilaznom šalom, dok Lucija šuti i nepomično stoji. Ona samo simbolizira, ne propituje. Ludvik je se svaki put sve više prisjeća, svaki put kada odluči da nešto uradi i nakog učinjenog, vraća se ideji Lucije i svojoj sopstvenoj iluziji njih dvoje.  Obzirom da je svaki njegov akt, kako sam već naglasio, ispreplet mržnjom, taj povratak  njoj biva privremeno iskupljenje. Ludvik se vraća i ponovo nalazi u rodnom kraju i sva ključna lica njegovog života su ponovno tu. Lucija sada ima supruga koji je, kako nam govori Kostka,  vara i ne poštuje. Kao što se šala u Ludvikovom slučaju do kraja nastavlja, tako i Lucijin život nastavlja težinu njene tišine i nesretnog iskustva njenoga bića.

Nažalost, Kundera niti u jednom segmentu ne dopušta Luciji da se na bilo koji način izjasni. Ona nema mogućnosti da nam se obrati u toku turobnog raspleta, koji daje sve tamniju personu Lucije. Junakinja nijemo trpi sudbinu,  pisac kao da ne dopuštajući joj prostora lične realizacije, simbolično nadogradi i nastavlja ono što sam nazvao sudbinu razaranja.

Relacije ličnosti romana

Ludvik – Lucija – Kostka

Ovaj odnos sam već velikim dijelom istakao; dok Ludvik služi kaznu biva okarakterisan kao opasan za društvo sreće Luciju, zaljubljuje se u nju, i kako sam naznačio prethodno, prekida odnos s njom; Kostka je pronalazi, pruža joj pomoć, utočište i kada završi svoju misiju (barem kako on misli) dolazi vrijeme da je napusti; oba junaka se dobro poznaju, njihovi monolozi u romanu referiraju jedan na drugog, često, iz kojih se vidi jaz njih dvojice, ideološka diferencija.

Ludvik – Helena

Ludvik čitav život djeluje iz mržnje; njegov povratak u rodni zavičaj motiviran je osvetom. Helena je supruga Pavela, koji je bio glavni akter osude Ludvika u studentskim danima. Ludvik osvaja Helenu i provodi popodne s njom, misleći da će tako napakostiti Pavelu i vratiti mu za osudu.  Helena se zaljubljuje i Ludvik od nje saznaje da ona više nije sa Pavelom. Ludvikova šala se nastavlja, biva još jednom poražen. Prilikom ponovnog susreta Ludvik okrutno govori istinu i time joj da do znanja da je ne voli. Ona se pokuša ubiti.

Ludvik – Jaroslav

Ova dva junaka se poznaju još iz ansambla. Imali su česte nesuglasice po pitanju česške tradicije i muzike u mladosti. Nakon mnogo godina se ponovo sreću. Zajedno sviraju posljednju kompoziciju, sretni i mirni, muzikom prevladavajući i osvještavajući svoje životne sudbine.

„Činilo mi se da je u ovim pjesmama moj dom, da je njihov svijet na mene udario pečat, da je to moja domovina, koju sam iznevjerio, ali koja je utoliko više moja domovin… i sa čuđenjem sam se bi govorio da je moj jedini dom upravo ovo padanje, ovaj pad pun traženja i čežnje i zato sam mu se prepuštao osjećajući slatku vrtoglavicu.“

 Zaključna razmatranja

Bilo koje društveno ustrojstvo, sistem ili uređenje je isuviše ljudsko. Ono naprosto prati nesavršenu prirodu ljudskog bića. Smještanje romana u njegov društveno historijski kontekst i određenje svojstava toga doba i njegovih likova dobar je primjer navedenog.

Povijesno kretanje uvijek podrazumjeva kretanje čovjekovih napredaka i unazađenja. To pak podrazumjeva promjene sistema vrijednosti u boljitak, koji nikad nije nužan. Primjer Čehoslovačke je zaista iscrpan dokaz. Ono što se naziva društvo represije je itekakav primjer kada govorimo o ličnostima koje nam daje Milan Kundera u svom romanu. Svi oni su primjer uvrštenja u jednu formulu, u jedan model vrijednosti društva. Njihov nabačaj tamo gdje bivaju je suštinski snalaženje i borba, zbog čega su junakinje i junaci. Svi su oni iz sličnog miljea, bliske društveno-ekonomske pozadine i uskih mogućnosti pri njihovom životarenju. Oni su zapravo manifestacija jednog komunizma, predstvljajući Češku, njen doseg jednog doba i malog dijela kretanja povijesti.

Upute na tekst

Agić, Nihad – Književnost i kulturalno pamćenje
F. L. Ford – Evropa u doba revolucija
Kundera Milan – Šala
Livia Kardum – Suton stare Europe: europska diplomacija i Prvi svjetski rat
Lukacs Georg – Teorija romana