Život i djelo: Dželaluddin Rumi

Mevlana Dželaluddin Rumi

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Život i djelo: Dželaluddin Rumi

Dželaluddin Rumi rođen je u gradu Belhu, na prostorima današnje države Afganistan 30.09.1207. godine. 1212 godine se zapućuje na put sa ocem – velikim učenjakom tog doba – Behauddinom Veledom. napuštajući zavičaj pod najezdom Mongola. 1213. godine odlaze u Mekku, radi obavljanja hadždža, na tom putu susreću se u Nišapuru sa pjesnikom i sufijom Attarom, koji vidjevši oca i sina, opaža osebujnost i duhovnu moć dječaka te kazuje: “Gle čuda, dolazi nam rijeka koja za sobom vodi moćni ocean.” U periodu od 1216. do 1221. godine Rumi boravi u gradu Larendu, sedam godina, nakon čega na poziv seldžučkog vladara Alauddina Kejbuada zajedno sa ocem odlazi u Konju, gdje se stalno nastanjuju, gdje Bahauddin obnaša funkciju profesora (muderrisa). 1230. godine umire Bahauddin (nadimak Sultan – ulema), Rumi u tome periodu ima 24 godine, te na mjestu profesora nasljeđuje svoga oca. 1346. godine, se dešava susret sa Šemsudinom Tibrizi, a taj susret donosi preokret u Rumijevoj duši. Šemsudin iz Tibriza važio je kao pustinjak – putujući derviš i poznavalac tajni skrivene nauke. Rumi pod duhovnim vodstvom Šemsa, napušta vanjsku nauku – zasnovanu na logici, te se u potpunosti posvećuje duhovnoj spoznaji sebe – čovjeka. 1247. godine Šems iz Tibriza nestaje, što utiče na Rumijevo duhovno raspoloženje, iz tuge za voljenim učiteljom, Rumi se povlači u sebe, te nakon tog kao uspomenu na svog učitelja osniva derviški red red mevlevija – kod nas poznat kao red vrtećih derviša. Ideje i učenja Šemsa, Rumi je obradio u poeziji Divan-i Šems. Šemsov uticaj se primjećuje i u Rumijevom remek – djelu: Mesnevija, koju je napisao po nagovoru svoga najboljeg učenika Husamuddina. Rad na Mesneviji je trajao 14 godina u periodu od 1259. do 1273. godine. Posljednji stihovi Mesnevije izrečeni su pred sam kraj Rumijeva života. Dželaluddin Rumi umro je u Konji 17.12.1273. godine. U Konji se nalazi njegovo turbe i muzej, a datum njegove smrti obilježava se kao Šebi – Arus (Spomendan Rumijev ili Nevjestina noć – što simbolizuje povratak duše Voljenom). Rumi je u svijetu sufizma dobio ime Mevlana, što znači naš vodič/učitelj (duhovni).

Mesnevija

Mesnevija kao što je već ranije spomenuto Rumijevo najznačajnije djelo, te je na njemu radio i inspiraciju u Bogu tražio 14 godina, te predstavlja nenadmašno remek – djelo sufijske literature, 26 000 poezije u 6 svezaka kroz koje je na jedinstven način izložen gotovo svaki pojedinačni aspekt islamskog nauka, od teologoije, metafizike, kosmologije pa do psihologije. Ovo djelo je svojoj esencijom i sadržinom stoga zaslužilo počasni naziv “Kur'an perzijskog jezika. Mesnevija je, zbog svog jednostavnog jezika i pripovjedačkog stila, spjev primamljiv najširim masama, a u sebi krije najdublje gnostičke postavke za čije je razumijevanje neophodna upućenost u najsitnije probleme sufijskog nauka. Mesnevija je prevođena na brojene svjetske jezike, te su uz nju vrlo često pisani i komentari, budući da bez uputa i komentara neki od stihova Mesnevije bi bilo nerazumljivi, ili najčešće kao što je slučaj sa čovjekom pogrešno razumljeni. O važnosti Mesnevije za islamski svijet, govori i podatak da postoje hafizi Mesnevije, (ljudi koji znaju napamet svih 6 svezka), radi njena očuvanja i ispravna interpetiranja.

Divan-i Šems

Divan-i Šems je Rumijevo najobimnije djelo, sastavljenom od 36 000 stihova. Ogroman dio gazela sastavljen je od stihova bogato prožetim metaforama i simbolima koji dočaravaju iznimna Rumijeva stanja duha. U posljednjem bejtu – distihu svakog gazela, gdje se u skladu sa tradicijom orijentalnog pjesništva, pjesnik spominje svoje ime i time potpisuje svoj uradak, Rumi je upotijebio Šemsovo ime, zbog čega se ova zbirka poezije i naziva Divan-i Šems. To potvrđuje poseban odnos između njih dvojice i ogromnu ulogu Šemsa u duhovnoj izgradnji Rumija. Veliki dio gazela su zapravo odraz Rumijeve čežnje za izgubljenim duhovnim učiteljom:
“Bez pomoći i bez vodstva Šemsa iz Tabriza
nit’ bi Mjesec ti vidio nit’ bi more opazio.”

Susret sa Šemosm

O susretu Rumija i Šemsa, postoje mnoge priče, koje su vremenom prešle u legende, te je teško utvrditi koja od njih je tačna i ispravna. No jedno je sigurno, a to je da je onaj koji je izvršio duhovni prevrat u duši Rumije bio upravo Šems. Jedna priča tako kazuje njihov susret, Rumi je, okružen knjigama i učenicima, kada se Šems pojavio izenenada i upitao: “O čemu govore te knjige?” Rumi, misleći da se radi o neobrazovanu čovjeku mu odgovori da onaj ko pita ne bi mogao ni znati ni razumjeti šta one sadrže kad već ne zna. U tome času plane hrpa knjiga, ne shvativši o čemu se radi Rumi upita Šemsa, šta znači ta pojava. Na to mu Šems odgovori: “To je ono što ti ne razumiješ.”
Druga priča govori da je Šems bacio knjige u bunar pun vode, a onda kada se Rumi na to naljutio – Šems ih je vadio potpuno suhe.
Kako god nam te priče zvučale nevjerovatne, jedno je sigurno susret dvojice velikana se desio, a ove priče pokazuju njihova suprotna shvatanja Boga i života. Rumi, uglednik i poznavalac svjetovne nauke, ne umije da shvati duhovni nauk pustinjaka Šemsa. Druženje sa Šemsom je Rumiju otvorilo nove vidike shvatanja sufijske gnoze, te mu je pomogao da nadiđe oprečnosti za koje je mislio da su tada nepremostive. Uz Šemsa, Rumi je doživio ranije mu nepoznata ekstatička iskustva i počeo je prakticirati sema – specifični simbolički ples praćen duhovnom muzikom, po kome se Rumijev red derviša – mevlevija prepoznaje. Može se reći da su Rumi i Šems bili dvojica duhovnih putnika koji su jedan u drugome prepoznali poticaj koji je obojici nedostojao, završni korak do ozbiljenja duhovnih vrhunaca. Prilog u tome govori i Šemsova molitva i želja pred Bogom, da mu podari prijatelja u životu sa kojim će učiti i savladati duhovne tajne. Tog prijatelja Bog mu je dao u Dželaluddinu Rumiju.

Poezija

Početak Mesnevije – Naj name

Slušaj ovaj naj, šta priča, kazuje,
Na rastanke on se žali, tuguje,
“Iz Najistana otkad me ustrgoše,
Zbog mog plača, muško, žensko uzdiše,
Tražim srce , rastancima ranjeno,
Svoju čežnju da mu kažem opširno.
Od svog korijena daleko ko padne,
Traži časak, da se vrati, sastane.
Ja u svakom društvu jadim, tugujem,
I postadoh sudrug dobrom i lošem.
Svak po sebi misli, da je on drug moj,
A ne traži da zna tajne i bol moj.
Moja tajna i plač nisu daleko,
Al’ tog svjetla nema uho ni oko.
Al duša, ne da se vidjet’ nikome!”
Glas naja je vatra, to vjetar nije;
Te vatre ko nema, nek’ ga nije!
Vatra ljubavi je u naj upala,
A u piću ta je vatra provrela.
Naj je sudrug svakom, ko je bez druga
Tonovima zastore nam on trga.
K'o naj, otrov i lijek, ko vidje?
Naj o putu, punom krvi, govori,
O ljubavi Medžnunovoj on zbori.
Ova pamet tuđinac za ljubav je!
Zbog briga nam dani zalud prođoše,
Saputnik sa vatrom oni postaše.
Što prolaze dani, nije žaliti!
Ti ostani, Bože, Jedini, Čisti!
Osim ribe, svak se zasiti vode.
Bez hrane, svak sporo svoj dan provede.
Ko je sirov, ne zna šta je pečeni.
Pa, Božijom milošću – ovaj razgovor prekini!

Dođi, dođi ….

“Dođi, dođi, ko god da si.
Dođi, svrati…
Svejedno je što si stotinu puta pogazio riječ, okusio poraz, pa ti srce ognjem beznađa plamti. 
Ovo je karavana nade, 
ona očaju ne vodi. 
Dođi, dođi, 
opet dođi…”

Pjesma atoma

O dane, ustani!
Atomi plešu,
zahvaljujući Njemu cijeli svemir pleše obuzet ekstazom.
Oslobođene tijela i uma duše plešu ispunjene ekstazom.
Šapnut ću ti u uho gdje ih njihov ples vodi.
Svi atomi u zraku i pustinji plešu.
Zbunjeni i opijeni zrakama sunca izgledaju zaluđeno.
Svi atomi nisu tako različiti od nas.
Sretni ili tužni
svi smo bića u zraci sunca od Voljenog
o kojem se ništa ne može reći.

Na dan moje smrti

Na dan moje smrti, kad bude nošen moj tabut,
Ne misli da ću osjećati bol za ovim svijetom.
Ne plači i ne govori: šteta, šteta
Kad se mlijeko pokvari već je šteta.
Kad vidiš da me polože u grob, ja neću nestati.
Zar mjesec i sunce nestanu kad zađu?
Tebi se čini smrt, a to je rađanje.
Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala.
Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?
Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?

Samo dah

Nisam kršćanin, ni židov, ni musliman,
nisam ni hindu, ni budist, ni sufi, ni zen.
Nisam iz bilo koje religije ili tradicije.
Nisam s istoka ni zapada,
nisam iz oceana ni tla,
nisam materijalan ni eteričan,
uopće me elementi ne čine.
Ja ne postojim, nisam entitet od ovoga svijeta, pa ni drugoga,
ne potječem od Adama i Eve niti iz bilo koje druge priče o postanku.
Moje mjesto je bezmjesto, moj trag je bestrag.
Nisam ni tijelo ni duša.

Rumijev lik i djelo predstavljaju neiscrpan izvor i inspiraciju za ispravan i krepostan život. Moderna vremena, posebice pod uticajem interneta doprinose trivilizaciji i jeftinoj simplifikaciji Rumijeva djela.
Rumi o sebi kazuje:
“Ja sam rob Kur'ana cijelim bićem svojim,
i prašinu s praga Ahmedova volim;
strah me da mi drukčije ne pripišu riječi,
jer jedino to je ono što govorim. “

Autor: Senad Arnaut.

Upute na tekst:

Rumi: Mesnevija.
Rumi: Divan-i Šems.
Henry Corbin: Historija islamske filozofije.
M.M. Sharif: Historija islamske filozofije.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala 🙂