Razgovor sa Andrejom Gajić, Tajne morskih voda, čovjek – njegovo mjesto u prirodi i odgovornost za istu

Rubrika: Razgovor sa ….

“Priroda je jedina knjiga koja na svim listovima nudi mnogo sadržaja.”
– Goethe

Razgovor vodio: Senad Arnaut

Sponzor razgovora: Pivnica Gatto Zenica

Biografija: Andrej Gajić je istraživač National Geographic – a i istraživač posvećen boljem razumijevanju mehanizama razvoja bolesti u ajkula, kao i njihovog očuvanja. Do sada je objavio više od 70 znanstvenih publikacija i dvije široko priznate knjige, a koordinirao je preko 30 istraživačkih ekspedicija širom Europe, Bliskog istoka i Sjeverne Afrike – prvenstveno u Mediteranu i Crvenom moru. Osnivač je i vođa tima Shark Tales. Osim toga, provodi i različita istraživanja u području ekologije, patologije, anatomije i genetike. U poslednjih deset godina, njegovo istraživanje je finansiralo Nacionalno geografsko društvo, Rufford fondacija, Waitt fondacija, PADI fondacija, IDEA WILD i mnogi drugi. Još 2008. godine, kao srednjoškolac sa izuzetnom predanošću, osnovao je Sharklab International sa svojim prijateljem Gregom Nowellom (Malta) – koji je sada priznata istraživačka institucija koja radi sa odjelima širom Evrope, Azije i Afrike. Od tada, Gajić je dobitnik brojnih priznanja i nagrada za doprinos u oblasti biologije mora.

Tajne morskih voda, čovjek – njegovo mjesto u prirodi i odgovornost za istu
Cilj razgovora: Upoznati čitaoce sa morskim životom, kroz iskustvo morskog biologa Andreja Gajić, te postaviti mjesto čovjeka u prirodi, odrediti njegovu zadaću i odgovornost u očuvanju prirode.Također je cilj dovesti u vezi odnos prirodnih i društvenih nauka, te uvidjeti mogućnosti njihove saradnje (savjetovanja) u istraživanjima.

S.A.: Kako se rodila vaša ljubav prema prirodi?

A.G.: Ako se zagledamo duboko u sebe, zasigurno svako od nas može da osjeti tu ljubav prema prirodi, koja i jeste naše primarno stanište – a ne betonski blokovi, sivilo i dim. Isto tako i kod mene, ljubav i interesovanje prema prirodi bilo je nešto čemu sam oduvijek teži i što sam uvijek nosio u sebi.

S.A.: Šta je bilo presudno na vaše profilisanje kao naučnika iz oblasti morske biologije?

A.G.: Presudne su bile vjerovatno moje posjete obali dok sam bio dijete, kao i nekoliko sadašnjih prijatelja iz Velike Britanije i Malte, koji su me prije 14-15 godina podržavali na putu ostvarenja mojih snova. Uvijek sam davao sve od sebe, pri tome gledajući daleko naprijed a ne samo na trenutnu situaciju u čvrstoj vjeri da rezultati za svaki trud neće zakasniti.

S.A.: Koje tajne nam krije podvodni svijet?

A.G.: Mnoge morske životinje neprestano nas zapanjuju svojim čudnovatim izgledom, a načinom života nerijetko izazivaju naše divljenje i strahopoštovanje. Bilo da posmatramo jato morskih pasa koje se lagano kreće hiljadama kilometara plavog prostranstva, grupu delfina koji veselo skaču iz vode prateći malu barku, velikog kita koji izlazi na površinu kako bi uzeo neophodni mu zrak, jata lignji koje u trenu oka mijenjaju boju svoga tijela baš kako im volja, za naše oko prozirne vrste iz tamnih morskih dubina, pa sve do miliona različitih oblika tek mikroskopski vidljivih životinja – more naprosto nikad ne prestaje da nas opčinjuje. I baš kada mislimo da je došao vrhunac, more nas još jednom iznenadi nekom od svojih tajni. Vrijedi istaći jedan interesantan primjer morskog crva zvjezdana, čija ženka se zakopava u sediment dna i može se rastegnuti do dva metra dužine.Mužjak ove vrste jedaleko manje biće od jedva dva milimetra dužine i živi isključivo u jednjaku ženke, kao parazit, a u vrijeme parenja silazi u jajnik kako bi oplodio ženku, koja ga i hrani čitavog života. Još zanimljiviji podatak jeste da se mužajk razvije isključivo onda ako se larva po izlasku iz jajeta zakači za rilo ženke, u protivnom jedinka će biti suprotnog spola.

S.A.: Na koje vas je strane svijeta put istraživača mora vodio?

A.G.: Moja istraživačka karijera oslikana je brojnim putovanima zbog kojih vrlo često spavam po aerodromima i mijenjam vremenske zone. Posao me je vodio od kristalnih plaža malteških otoka, do Afričkih zatvora; od tropskih otoka između Afrike i Azije, do vrhova Kavkaza na granici Rusije i Gruzije. Putovanja i jesu jedan od, meni najdražih, dijelova posla. Pored istraživanja podmorja, uvijek koristim priliku da istražim i kopno – da upoznam kulturu, tradiciju i običaje naroda koji nas je tom prigodom ugostio.

S.A.: Koje je mjesto čovjeka u prirodi?

A.G.: Iako čovjek svojim antropocentičnim pogledom smatra da se sva priroda okreće isključivo oko njega, to dakako nije istina. Kako bi čovjek kao takav p Iostojao, neophodno je postojanje i svega onog što nas okružuje. Ako je čovjeku već dato da može „upravljati“ prirodom, davati imena vrstama i ujedno praviti planove eksploatacije istih – to ne znači da je i on sam odvojen od prirode (kako većina ljudi svojim neznanjem vidi).

S.A.: Šta je razlog za čovjekov  evidentno loš odnos prema prirodi?

A.G.: Suština lošeg odnosa čovjeka prema prirodi leži u biti u nemaru. Dok je velika većina opterećena isključivo vlastitim problemima i željom za materijalnom dobiti, čini iznimnu štetu kompletnom svijetu oko sebe. Nadalje, moderni čovjek je okrenut ka kapitalu, ličnom, često ne misleći pri tome šta će ostaviti svojoj djeci. No, jednom je rečeno… Tek kad sasječete posljednje drvo, tek kad zatrujete posljednju rijeku, tek kad upecate posljednju ribu, tek tada ćete saznati da se novac ne može jesti….

S.A.: Kakav odnos čovjeka treba biti prema prirodi?

A.G.: Kako bih najadekvatnije odgovorio na ovo pitanje, smatram prigodnim citirati dio Predgovora svoje nove knjige, koji završava ovim riječima: „Tako, bilo da posmatramo morske pse, medvjede, hobotnice, paukove, leptire ili pak ljude, uvijek ćemo doći na istu suštinu jer je baš sve od istog nastalo i nerazdjeljivo je vezano u jednu cjelinu. Naša obaveza jeste da živimo sa prirodom, a ne protiv nje. Stoga, jedini način za očuvanje priorode jeste pokušaj razumijevanja njene složenosti i potreba da je posmatramo kao svoj dom, jer je to jedini dom kojeg ovdje imamo.“

S.A.: Da li je etika (bioetika) od pomoći istraživačima prirode?

A.G.: Bioetika, kao takva, vrlo je mlada naučna disciplina koja se u biti bavi vječitim dilemama naučnog razvoja, ali i nekim novim pitanjima koja se nameću kroz naučna otkrića praćena tehnološkim napretkom. Iz navedene definicije možemo zaključiti da je svrha bioetike upravo da pomogne istraživačima u rješavanju nekih od krucijalnih pitanja. No, da li je to danas tako vrlo je pak diskutabilno. U praksi, bioetika predstavlja ništa više nego zbirno mišljenje jednog konzorcijuma, koje češće može da ošteti istraživače, nego da im pomogne. Stoga, pitanje bioetike je dosta dublje i seže do problematike ko su kompetentne osobe (i na osnovu čega konkretno?!) da uopšte daju svoje mišljenje o bioetičkim pitanjima.

S.A.: Koji su konkretno koraci koje vi savjetujete kao istraživač, a koji bi mogli biti korisni u zaštiti prirode?

A.G.: Srž problema u biti leži u nama samima, a ne samo u nekim velikim tamnim industrijskim postrojenjima koje smatramo često odgovornim za sve probleme u prirodi. Dok kritički posmatramo većinu aktivnosti drugih ljudi često zanemarimo svoje i padnemo u gordost. Kada bi svako od nas koristio manje paste za zube, manje tečnog sapuna, kada bi se djevojke manje šminkale tokom dana… iznenađujuće bi se smanjio i broj mikroplastike (koja se nalazi u formi polietilena u svim navedenim proizvodima), potrošnja vode, kao i emisija drugih polutanata.
Često donošenjem određenih zakonskih regulativa smatramo da smo doprinjeli zaštiti prirode, no to nekad uopšte ne mora biti tako. Tek osnivanjem tijela koja će se baviti sprovođenjem dotičnog zakona možemo reći da smo nešto pozitivno učinili, u protivnom sve je to ništa drugo nego mrtvo slovo na komadu isječenog drveta. Kontinuriana sistematska edukacija sa podizanjem svijesti neophodna je od pretškolske dobi, kako bi u svakog pojedinca usadila brigu za okolišem u najvećoj mogućoj mjeri. Priroda ne poznaje granice, kakve mi kao čovječanstvo poznajemo – stoga i malo djelovanje na lokalnom nivou može biti od iznimne korsiti kad se zbirno pogleda na regionalnom nivou. A čak i najmanji trud za prirodu je pozitivan, počevši od toga da ne moramo baš uvijek uzeti plastičnu vrećicu u prodavnici – jer gotovo deset miliona tona plastike završi u vodi svake godine.