Kultura Selfija i naše doba

Rubrika: Promocija istraživača iz sfere društvenih nauka, prilika za objavljivanje autorskih tekstova (eseji, recenzije, kritike i rasprave). Šaljite svoje radove u inbox fb stranice: 
https://www.facebook.com/dunjalucar
ili na mail : dunjalucar@gmail.com

Biografija: Arman Bušatlić (Gornji Vakuf, 1993. godine). Diplomirao Filozofiju i Bibliotekarstvo 2016. godine na FFUNSA. Na  odjeku za filozofiju brani diplomski rad na temu „Osnovne crte savremene filozofske antropologije“, a na odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo diplomira na temu „Nacionalna bibliografija Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije“ . Lider je muzičkog projekta Exponati Entertainment Orchestra, gitarista i glavni pjevač. Aktivno piše radove koje podrazumijevaju oblasti filozofije, sociologije i književne kritike. Apsolvent drugog ciklusa studija na odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo, teza –„ Oblikovanje mrežnih stranica visokoškolskih biblioteka za korisnike sa invaliditetom“.

 Kultura Selfija i naše doba

U ovom radu želim ukazati na osnovne odrednice i strukturu kulturalnog fenomena selfija, te ga smjestiti u kontekst društvenih mreža i njihove mogućnosti komunikacije. Istaknuti ću temeljne pojmove narcizma u odnosu na selfi i naznačiti njihovu bitnost u samoj kontrukciji identiteta današnjice. Fenomen selfija kao nekulture biti će još jedno težište ovoga rada. Na koncu pokušati ću iscrpno prikazati sistematičnost i kompleksnost selfija kao mogućeg jezika i jednog od temelja nove internacionalne kulture.

Umjesto uvoda

Mogućnostima novog okruženja, ekpanzijom informacija, digitalnim ambijentom, razvojem interneta, Web-a i širenjem paradigme otvorenoga koda razvio se niz informacijsko-komunikacijskih tehnologija iz kojih se grade mnoštva društvenih fenomena i obrazaca. Putem tih modela čovjek današnjice determiniše jednu od najvažnijih karakteristika ljudskog roda, tj.  sposobnost za stvaranje kulture. Kulturu uopšte je teško odrediti i definisati, ali  upravo putem društvenih obrazaca i shvatanjem ljudskih običaja, djelimično dosežemo do samog pojma.  Živimo u novom medijskom dobu i sa komunikacijama svedenim na realno vrijeme i virtuelni prostor, koji nam olakšavaju svakodnevnicu. Tu svakodnevnicu smo podredili zahtjevima i mogućnostima tehnologije koja bi trebalo da nam olakšava put do bržeg rasuđivanja. Međutim, potrošačkom društvu brže rasuđivanje nije (kako se čini) interesno područje, već je jedna od implikacija nove svijesti ideja o internacionalnoj kulturi  kojim se brišu granice privatnog i javnog prostora kao i zbivanja. Ideja putem koje čovjek pomišlja da se riješio ograničenosti represivnih sistema i krenuo ka slobodi, otvorivši vrata tehnološkim dostigućima i virtuelnim društvenim mrežama u zamjenu za realno komuniciranje sa drugim ljudskim bićem, zapravo je počeo svoje povijesno dijalektičko gušenje. Proces gušenja se ogleda u zbunjenosti kapitalističe ambicije, pohlepe, površnosti i prevara, depresivnosti i bjesnilu. Virtuelne mreže i sprave za te mreže počele su da definiraju i mijenjaju ljudsko ponašanje. Ljudsko se zabrinjavajuće pretvara u mehaničko-digitalno. Virtuelni svijet interneta i touch screena koji obiluje agresivnim sadržajima briše i ništi doživljaj spoznaje. Jednim potezom prsta na touch screenu ili daljinskom upravljaču biramo ono što nam je već izabrano, misleći da realizujemo slobodu. Surfanjem je sve prividno dostupno. Time zapravo uživamo u površnosti svijeta i okruženja, ne pokušavajući doprijeti do biti svari. Masovna poplava informacijama koju omugućava medij današnjice – televizije, bilboardi, smartfoni ili tableti uništavaju i tupe svaku mogući kognitivnu akciju. Veoma sistematična pojava lajkanja oduzima nam pravo na mišljenje i blokira formiranje sopstvenih stavova i sudova na prethodno zasnovanim tuđim stavovima, koji se strukturiraju preko naših emocija, iskustva i naučenih modusa razumijevanja. Dakle, moć rasuđivanja nam je oduzeta institucijom lajkanja. Naša svijest svedena je na logovanje, društvene grupe na internetu i memorisanja lozinki. Kao posljedice novih tehnologija kakve su društvene grupe, istaknuti  touch screen i video, pored mase novokulturalnih implikacija, najdominantnija je kultura tzv Selfie. To je kultura kao obilježje grupe i individue, definirane određenim digitalnim vremenom i prostorom, koja je zahvaćena stalnim procesnim promjenema i aplikativnim inovacijama. Putem  WiFi tehnologije i jednokratnim komunikacijskim napravama, kultura selfija mami i u tradicionalnim kulturama usvajaju se nova pravila ponašanja. Iz panične potrebe da se stalno bude konektovan, sljeduju fenomeni hronične zaraze i patologije. Ono je naprosto imperativna forma komunikacije i relacije danas. Iz ovakog odnosa i uređenja svijeta proističu pitanje kojim ću se baviti u ovom radu – Da li postoji i kako postoji nova internacionalna kultura u digitalnom prostoru i vremenu temeljena na  jeziku zapadnog ekrana i slikovne komunikacije? Ukoliko postoji – koja je njena struktura? Kakvi se mentalni modeli formiraju unutar te strukture? Da li ona kreira posve novi jezik? Ukoliko kreira – koliko zapravo u njemu opstaje ono ljudsko?

Samoslika

Jedan od najsnažnijih fenomena nove kulture kojim ću se poslužiti da ukažem na mogućnost internacionalne kulture, kako sam već naglasio jesete upravo selfi. Šta je selfi i zašto se ljudi na taj način slikaju? Šta se zapravo selfi čini tako zaraznim? Koji selfi se smatra lošim? Na koji se način bira selfie za objavu na društvenoj mreži? Gdje i kako će se podijeliti selfi? Kako najčešće prijatelji i pratitelji reaguju na sefli? Postoje li radnje koje se ne bi trebale objavljivati? Ovo su moguća i česta pitanja koja se povlače kada govorimo o ovome kulturalnom fenomenu. Selfie je preveden kao sebić, samić, samoslika – selfi je vlastito snimljena autoportret fotografija na kojoj je osoba fotografirala samu sebe ili s drugim osobama držeći fotoaparat, mobilni telefon, odnosno pametni telefon. Pri fotografiranju mobitel ili fotoaparat ne odlaže iz ruke. Sebić fotografije su uglavnom neformalne i spontane, a najčešće nastaju fotografiranjem sebe u ogledalu ili slikanjem sebe (i drugih) držeći aparat fokusiran na određeni kadar. Svakim trenutkom nastaje mnoštvo selfija – djeca, tinejdžeri i odrasli svojim pametnim telefonima slikaju sami sebe. Fotografišu se praveći razne facijalne ekspresije, te posmatrajući i birajući najbolje digitalne autoportrete, putem društvenim mreža ih dijele, lajkuju i komentarišu. Selfiji se definiraju kao odrazi sebe istraživanja, izražavanja raspoloženja, stavova i njima relevantnih iskustava. Oni mogu biti pokušaj oformljenja nekog identiteta ili testiranja, moguće verifikacije izgleda, da bi se ukazalo na trenutna osjećanja, mjesto boravka, poza, da bi se prikazao trenutak slavlja ili momenti sreće, životno postignuće, napredak, da bi se podijelio događaj, zabilježavanje trenutaka, ismijavanja itd. Ovaj materijal kojem djeca i adolescenti imaju pristup na mreži – uključujući i sebe – može biti utjecajan pri oblikovanju osjećaja sebstva. Suštinski, s obzirom da su kreacije digitalnog svijeta, selifiji pospješuju participaciju individue na globalnom nivou – zahvaljujući upravo umreženom okruženju. Na tragu ovoga rađa se ideja i mogućnost nove kulture ili nekulture.

 S jedne strane samoslike su široko rasprostranjene i sve više ih kontekstualiziramo  kao ponavljajuću  neiskrenu igru, zapravo kao fenomen koji se sve više širi utoliko što se ponavlja prateći šta masa radi – iz ovoga se primjećuju poveznice sa narcisoidnošću. S druge strane možemo ih posmatrati kao široku slikovnu socio-kulturu, koja podrazumijeva  političke, ideološke i kulturološke prakse iz kojih se rađa jedinsven sistem kao jezik. Dakle, selfi možemo definirati kao sebe dokumentiranjem, koje nudi prozor u kulture i zajednice, vrijednosti i ideologije jedne neoliberalne narcističke afirmacije identiteta. Osim što je fotografija kao objekt  koji prenosi ljudska osjećanja u formu odnosa fotografa i uslikanog (između slike i filtera, između mnoštva slika subjekta, korisnika i softwera), selfie je različita poruka namijenjena individuama, zajednicama i publici. Primalac na poruku reaguje putem lajka, komentara, kombinacijom obojega ili na koncu samim sebićem. Taj oblik komunikacije u digitalnom svijetu superjavnosti omogućava dijagnozu političkog diskursa, reprezentacije i načina dijeljenja samog ponašanja.

Epistemološki gledano selfie je sam za sebe. Pod tim podrazumijevam da on nije površni digitalni produkt virtuelnog prostora u stvarnom vremenu, već je on složeniji kada govorimo ličnoj komunikaciji unutar rasprostranjenosti njegovog socijalnog diskursa. Ustvari, on je jedna od kulturnih posljedica koja u potupnosti crpi kružnu i digitalnu logiku mreže. Integrisana kamera (svima dostupnog) smartfona je izvorište njegove produkcije i cirkularan putem društvene mreže mobilnog interneta  on biva potrošen u mnogostrukosti mrežnih uređaja. Ovo mu zapravo daje jedinstvenu mogućnost unikatnosti (u smislu jednistvenosti onoga ko slika), bliskosti i dosega vidljivosti u isto vrijeme i na taj način redefinira tradiocionalnu razliku vremena i prostora.

Selfie zapravo briše tradicionalnu razliku između privatnih radnji i javnog djelovanja, kreirajući  Habermasovu rekonstrukciju „ljudskih djelovanja i razumijevanja (…) putem (jedinstvene) lignvističke strukture“. On s druge strane konstruiše svoj jezik Fukoovskog diskursa i moći „(definirajući) stvarnost ili osobu na način da joj je omogućeno djelovanje u svrhu ispunjenja njene moći (…) making it then possible for it to be appropriated in the interests of the relatively powerful“.

Suštinski selfie na izvjestan način formira svoj prostor i vrijeme kao specifična fotografija, jedinstvena u odnosu na grafički portret, autoportret i umjetničku sliku koja doziva i očituje principe estetike.

Selfi i narcisoidnost

„Narcisoidna osoba često postiže osjećaj sigurnosti u potpuno subjektivnom uvjerenju o svom savršenstvu, svojoj nadmoćnosti prema drugima, o svojim izvanrednim kvalitetama, a ne putem odnosa  prema drugima ili putem ikakvog svog  rada ili dostignuća. Njoj je potrebno da ustraje na svojoj narcisoidnoj predstavi  jer  su  njen osjećaj vrijednosti kao i osjećaj identiteta na njoj zasnovani.“

Jedan od načina posmatranja seflija jeste da su odraz bezumlja današnjice koje se realizuje putem  bezbroj imitacija vlastite samoslike. Na taj način gledano oni bi bili jedan od primjera najlakšeg izbjegavanja bola i odgovornosti da se bude originalan i samosvjestan, od strane nove kulture, jer prividno niko nije prinuđen da npr. slika sefli ili na koncu da bude dio velike superjavnosti. Selfie sve više postaje trend mentalnog stanja opsjednutosti svojim izgledom. Prema istraživanju psihijatra dr. Davida Veala od ekspanzije smartfona dvoje od troje pacijenata koji mu dolaze u prosjeku imaju strah od ružnoće izgleda (Body Dysmorphic Disorder). Međutim, kada govorimo o seflijima postoje ozbiljnije dijagnoze duševnih stanja, a to se najčšće odnosi na narcizam. Kako Fromm ističe to je „stanje iskustva u kome se jedino osoba sama, njeno tijelo, njene potrebe, njeni osjećaji, njene misli, njeno vlasništvo, sve i svatko što njoj pripada, doživljavaju kao potpuno stvarni, dok je svako i sve što nije dio osobe ili nije predmet njenih potreba nezanimljiv i nepotpuno stvaran, opažen samo intelektualnim prepoznavanjem, sve dok je afektivno bez težine i boje.“ Narcisoidnost se zapravo ogleda u afinitetu i uvjerenjeu individue da je superiornija od ostalih u okruženju i s druge strane u njenim egoističnim ponašanjima. Selfiji dokazuju i povećavaju rizik od emotivnog i mentalnog disbalansa zdravlja kod mlađih ljudi. Taj rizik se prepoznaje putem jedne lične komunikacije koja za metodu podrazumijeva  lično poboljšanje, promaknuće, sebe prikazivanje i sebe štićenje na način da se ruše granice javnog i privatnog na WiFi društvenim mrežama. Mogući narcizam na navedenim mrežama se najbolje ogleda na Facebooku, Twitteru i u posljednje vrijeme Instagramu kao najlakšim načinima da se zadovolji želja da se bude opažen, da se dokaže bitnost, što na koncu ukazuje na narcisoidnost. Ona se također ogleda u tome koliko je bitno podijeliti svoja iskustva na mreži pri uvjerenju da pratitelji zaista imaju interesa u nečijim poslovima. Socijalne mreže i svi njeni oblici omogućavaju (narcisoidnim) indiviuama da održe fokus na svojim virtuelnim profilima, kontekstualizirajući specifičnosti o sebi, na način da se objavljuju statusi koji se mijenjaju i nadograđuju, komentari, a posebice slike u formi upravo slefija, koji su zapravo najbolje odabrani nacrti sebe. Radeći i djelujući na ovaj način, osim nesvjesnog upadanja u narcisoidnost, konzumenti tehnologije i tvorci selfija pojačavaju određenu prijetnju svjoj ličnosti, sve više vjerujući personi na mreži nego zapravo ličnosti koja bi trebali biti. Putem socijalnih mreža, ova nestvarna slika sebe postaje idealna i željena forma sebe,  na način da svako zapravo ima kompletnu kontrolu nad profilnim sadržajem sebe.    

Naravno, suludo je svaki akt na mreži i svaki selfi definirati i dijagnosticirati kao narcisoidnost. Osuđuvati sve tinejdžere ili mlađe osobe da su narcisoidni može biti samo jedna indikacija da se na shvata narcizam i njegova simbolika uopšte. Narcizam je zapravo puno više od zaljubljenosti u svoju sliku. Danas ga definiramo više kao poremaćaj ličnosti, jer ipak govorimo o osobama koje koriste jedinstvenu strukturu ponašanja za sve životne situacije. Može se pretpostaviti da su oba fenomena (trend selfija i narcizam današnjice) poristekla i razgranala se iz dubljeg korijena. Kada osmotrimo elemente grčkog mita, bitna sa okosnica za razumijevanje ove teze na koju ukazujem. Ipak govorimo o besprijekornoj (prepostavnjenoj) fizičkoj ljepoti koja itekako utiče na unutrašnjoj logiku i stanja ličnosti. Narcisova ravnodušnost, bezdušnost, bezosjećajnost, nemogućnost empatije i eventualna nezasitost su samo njegove strasti. Suština je zapravo da u mitskom slučaju nije riječ o voljenju sebe, ili o ljubavi uopšte (kako se ljubav danas kolokvijalno determiniše). Narics ne zna šta znači voljeti sebe, jer se strastveno zaljubljuje samo kada se vidi u  nestalnom i nepouzdanom odrazu vode. Pri želji da se približi refleksiji koja nestaje i iščezava čim se primakne, on gubi sebe i svoju originalnu ljudsku formu, vraćajući se svom prirodnom habitusu. Dakle, distinkcija između modernog narcizma, kojeg prati selfi i mita o Narcisu u bitnome razriješava moguću dilemu; fenomeni današnjice koji ukazuju na narcisoidnost primarno i isključivo ne govore o uživanju pri gledanju sebe u ogledalu ili fotografiji (selfie) već govore o pokazivanju sebe drugima, zadovoljenju (putem) uživanja drugih dok posmatraju njegove/njene slike – „ja sam (ili trebam biti) kakvog me ti želiš da budem“. Ova pojava je bliža voajerizmu ili čak parafiliji, nego narcizmu i svim njegovim implikacijama kada govorimo o duševnim poremećajima. Ovako definiran odnos selfija, Narcisa i moderne narcisoidnosti ukazuje na relevantniju činjenicu, na upitnost naše savremene nove kulture u kojoj se prožimaju ideali (kakve?) samostalnosti, sebe-zadovoljenja, (prividne) slobode unutar granica i sprega, koje su rezultat tehnokratizma. Unutar tog prostora prividne slobode realizuju se kulture velikih različitosti i upravo njihova miješanja za rezultat imaju promjene moralnih principa unutar tih kultura. Mnogi facebook korisnici, twiteri, ili na koncu oni koji smatraju da se realizuju putem društvenih mreža zapadaju u iskustvo modernog i ranjivog Narcisa. Spajanje ljudi putem digitalnog vremena i prostora daje lomljiv, nejak, još uvijek nerazvijen osjećaj sebstva, koje zapada u opasnu fikciju samopouzdanja. Ja današnjice živi samo sada, bez ikakvoga vremenakog kontekstualiziranja i historijskog smještanja, što za posljedicu ima manjak želje za djelovanjem i radom, višak egoizma potrošnje i stvarajući novu generaciju skrolajućih palčeva.

Beskrajna reprodukcija i multupliciranje isith individua za čiji se primjer slefi itekako može uzeti, jeste prikaz politike i socijalne filozofije individualizma koji zapravo stavlja visoku cijenu na (navedenu) sloboda individue, ističući bezgraničnost individualnog, sebi okrenutog, sebe iscrpljučeg i sebi dovoljnog ega. U ovome trenutku možda je objavljen selfi gdje se on/ona raduju , pratitelji su silno obmanuti, u isto vrijeme prepoznavaju i identificiraju socijalne uloge i funkcije.

Ovako definirano stanje stvari, kada govorimo o fenomenima moguće nove internacionalne kulture, zajednice socijalnih mreža preko WiFija, poslušne i nerefleksivne zajednice ideja i djelovanja, koja ne samo da ne kritikuje – već ne propituje nikakve odnose, a kamoli svrhu – podsjeća na ono što je Heidegger u svojoj metafizici (Bitak i Vrijeme) definirao kao neautentičnost ili nepravost (Uneigentlichkeit), ponavljanje radnje šta jedno radi. Selfi kao istaknuti trend, gledan kroz prizmu navedenog su korelacija između neautentičnosti (nepravog sebe) i narcizma kakvog sam ga odredio.

Na koncu, druga i moguće veća opasnost se skriva iza jedne superjavnosti i svijeta korisnika socijalnih mreža, a to je nerazličitost (koja prostiče iz konstantnog ponavljanja šta jedno radi) koja će za posljedicu (prateći logiku) imati preopterećenje, prezasićenje i bezosjećanost. Naravno, to je moguća implikacija porekta stvari brze, lahke i digitalne interakcije, koja isključuje fizičko prisustvo, neverbalnu komunikaciju i samosvjesno vrednovanje svijeta. Takvi modeli ponašanja i percepcije skrivaju prave (autentične) identitete ne samo pojdinaca, već i kultura, što prevazilazi tradicionalne etičke principe i granice, smanjujući svaku empatiju i osjećaj odgovornosti prema drugom.

Dijagnoza Selfija kao nekulture

„Promicanje sebe i svoga, evoluiralo je na nivo predstavljanja – osoba je reducirana na njeno/njegovo tijelo, brze, fotošopirane, idealne predstave tijela, procesuirane normiranim programima fitnessa, plastičnih operacija i kozmetičkih intervencija.“

Usudio bih se reći da nas produkti društvenih mreža kao i selfi (sve više) određuju kao pripadnike ili odbačenike iz internacionalne kulture društvene umreženosti. Ali kada se bolje osmotri, suštinski ništa se nije promijenilo u našem životu ako smo bili učesnici ovog ili onog chata, poruka, niti je bitno da li smo odgovorili na nečiji zahtjev, nešto lajkali, tvitali ili objavili svijetu neku sopstvenu beznačajnost. Odnosno, ništa se nije desilo kačenjem selfija bez realnog učešća u stvarnom životu samo kako bismo bili prisutni u globalnoj internacionalnoj kulturi umreženih anonimusa, koji zapravo potiču iz sopstvenih kulturoloških grupacija koje se u virtuelnom prostoru i vremenu ne dodiruju zbiljski, ali se itekako miješaju i proždiru međusobno. Međutim, na ovaj način se gradi nekultura kao potpuno nova kultura ili kulturni obrazac. Sve je na Googleu ne smije biti kultura, ali može i zaista postaje kulturna inovacija. Bez obzira koliko bila upitna istinitost i tačnost društvenih obrazaca na mreži, oni predstavljaju spoj kulturnih elemenata koji se dodiruju, ali se ne miješaju. Utoliko novi društvno-kulturni fenomeni predvođeni selfijem ne grade i nisu u potpunosti kultura, jer kultura kao obilježje grupa i pojedinaca, definirana je određenim vremenom i prostorom, te zahvaćena stalnim procesom promjena. Naravno, pri tome se njena tečna narav nikada ne mijenja. Užurbano mijenjanje kultura na aerodromskim klupama nije dopuštalo da se formira jedan arhetipski kulturni obrazac. Ali dolaskom onoga što se naziva WiFi i touch screenova ova aerodromska kultura se internacionalizirala i aklimatizirala u tradicionalnim kulturama i stvorila preduslove za razvoj (ne)kulture selfija.

U ljudskoj prirodi je da traži sebi slične, tako formirajući plemenske arhetipe, koji individui pružaju sigurnost i definiraju je u odnosu na drugost i drugačije. Priroda interneta, društvenih mreža i mogućih novih kulturnih obrazaca upravo pokazuje da se društvene grupe i forumi prave među sebi sličnima, tj. onima koji se trude da budu prihvaćeni u grupi. Iako neko nije  istomišljenik određene diskusije, njegovo neslaganje sa ostalima definira grupne plemenske arhetipe. Kulture su zatvorene i neukrotive, jer je strah od dezintegracije jači od mogućnosti kombinacije. Kultura itekako pokazuje svoje zube i silinu proždirući i usisavajući druge manje kulturne, pojačavajući strah za nepripadnost i smanjujući prostor miješanja i kulturne mnogostrukosti.

Nakon što je u engleskoj lingvistici uvedena nova riječ za fenomen selfija, ili kako sam već istakao – snimanje sopstvenih fotografija i postavljenje i sherovanje istih na društvenim mrežama i ličnim profilima na internetu – Američko društvo psihijatara potvrdilo je da je snimanje (u logici pravljenja istih koja slijedi ispod) selfija mentalni i duševni poremećaj, a bolest se tretira kao opsesivno-kompulzivni poremećaj. To je želja osobe da uz pomoć fotoaparata ili kamere snimi sopstvenu fotografiju i sliku postavi na društvenu mrežu, a sve u cilju da se nadomjesti  i istakne mnoštvo svojstava (koje sam naveo na početku) i ispuni praznina u odnosima sa drugim ljudima. U posljednje vrijeme sve je više i filtera  na aplikacijama i njihovim nadogradnjama, gdje praktično osoba nadomiješta sve moguće nedostatke na fotografiji, vremenom nakivajući se na idelno sebstvo. Na osnovu toga ovako bi izgledala tri vizuelna stereotipa (ne)kulture selfija u globalizovanom i tehnološki virtuelnom svijetu moguće internacionalne kulture:

Granični selfitis je snimanje do tri slike, bez postavljanja na društvene mreže – ili postavljanje fotografija u neodređenim vremenskim razdobljima, te u cilju promoviranja određene djelatnosti (većina javnih poslova)

Akutni selfitis je postavljanje od tri do šest selfija dnevno na određenu društvenu mrežu

Hronični selfitis uključuje dnevno postavljanje preko šest sopstvenih fotografija na lične profile u virtuelnom svijetu

Sherovanje, tvitanje, lajkovanje, surfanje, uploadovanje i slično jesu karakteristike nove internacionalne tehnološke kulture iz koje se rađa i isprelipliće (ne)kultura selfija. Ovaj arhetip nekadašnje aerodromske kulture postao je imperativ današnje nove kulture, kao neminovne posljedice tehnološkog razvoja i jeftinog pristupa komunikacijama i transportu.

Na kraju treba istaći da mediji danas nisu više kontrola društvenih vrijednosti, već kreatori (obrazaca), a ono što je nekad bila kritika zbog koje su se davale ostavke, danas može da se ponavlja, emituje, lajka i tvita bez ikakvih posljedica. U pitanju je nivo prihvatljivog u definiranju nove internacionalne kulture uslovljene tehnologijom touch screena i interneta, putem kojih nam je cijeli svijet, a ujedno i ništa realno, na raspolaganju. Zapravo riječ je o sukobu stvarnog vremena koje je zaleđeno u obliku virtuelnog screena (kome se pristupa jednim klikom kažiprsta) i digitalizacije kognitivnih sposobnosti.

Fenomen Selfija kao jezika

Pokušao sam selfi definirati kao mogućnost nove internacionalne kulture, prije toka postavio sam selfi u kontekst modernih mentalnih poremećaja i njihovih korijena, na koncu želim istaći njegovu mogućnost jezične sistematičnosti.

Selfi se može posmatrati kao vizelni chat, jer je pored samoslike  i sebe-promocije jedan je od kapitalnih platformi razmjene digitalnih slika. Chat uopšte, kao dio nove kulture, posjedujući emotikone, kao jedan od centralnih elemenata tehnološko-medijke komunikacije stvara oblik aluzije na vizualno-emotivni kontekst i sadržaj iz kojeg se nazire mogući jezik. Upoređujući i isprepličući ova dva tehnološko-kulturalna fenomena selfi je fokus-i-klik slika, ništa manje i ništa više. Međutim, ono što izdvaja selfi od ostalih alata komunikacije na mreži jeste višeznačnost koja se ogleda u unikatnosti ekosistema produkcije, distribucije, korištenja i potrošnje. Kako sam već naveo, ovaj fenomen ništi prvobitno razumijevanje digitalnog prostora i vremena stvarajući posve novu logiku digitalnog. Integrisana kamera (svima dostupnog) smartfona je izvorište njegove produkcije i cirkularnim putem društvene mreže mobilnog interneta  on biva potrošen u mnogostrukosti mrežnih uređaja. Jedinstveni digitalni DNK selfija (skoro pa) analogan ljudskom genetičkom kodu omogućava mu da je prisutan u višestrukoj formi i različitim prostorima u isto vrijeme: uslikani trenutak je duboko intimna komunikacija i poruka usmjerene drugom, mišljenje ili stav i čak povod jedne epistemologije. Na osnovu njegove brzine i navedenih svojstava selfi je dobio atribut itekako brze, precizne i konkretne metode za komunikaciju. Ali ta komunikacija su, uz sve do sada istaknuto, zapravo instantni i ispresjecani fragmenti, suštinski lišeni konteksta i značenja zbog čijeg nedostatka nemamo poptunu logiku bilo čijeg djelovanja.

Selfi kao slika i komunikativno dostignunće vizuelne kulture nalzai oblik za odnos i razumijevanje jedne internacionalne generacije, putem njihovog dijeljenja i čitanja. Filozofija individualizma kao generacije sebe i samo sebe-prikaza u formi tržišnog paketa sposobnosti i mogućnosti jeste sve više prisutna spona globalne interakcije i dijaloga. Naravno, iako je vizuelni jezik fotografije univerzalan i kako sam naglasio da selfiji imaju bezgraničnu moć komunikacije, pristup tehnologiji koja ih omogućava je ipak engleski jezik. Ovaj novi engleski postaje obilježje internacionalne kulture i koliko ga se govori, niste razumljivi. Ukoliko ga ne govorite, niste internacionalni. Ako ga govorite gramatički ispravno, ali sa akcentom, niste asimilirani u kulturnu grupu definiranu engleskim jezikom. Ali izgleda da oni koji ga govore prave novi internacionalni jezik i, konsekventno tome, gradi se jedna nova kultura u kojoj se prenesi poruka i ostvaruje komunikacija. Tako internacionalni engleski potpomognut bukvarskom piktografijom (selfija) obavlja svoju funkciju u determiniranju ove kulture, pa tako i njenog jezika.

Zaključne riječi

Selfi kao rezultat jedne tehnokratske generacije složeno je područje nepreste promjene formiranja i reformiranja identiteta, kao i pitanja pripadnosti osoba i konzumenata. Selfi i društvene mreže kreiraju prostor mješavine prividne pripadnosti subjekta i virtuelnog skrivanja od odgovornosti prema sebi, te mješavine stvarnosti i multisocijalne stvarnosti (superjavnosti). Ovaj fenomen samoslike stvara jedinsven odnos u kome se; miješaju idealno i stvarno, željeno i realistično, stvarajući ozračje nepovjerenja i neprihvatanja unutar virtuelnog prostora; konstantno ističući posebne zakone značenja i simbolike; sistematizirajući autentičnu lingvističku struktur i gramatiku života.

Koja je kultura jača u virtuelnom prostoru i vremenu definiranom društvenim mrežama i jezikom videotehnologije? Da li moguća internacionalna kultura egoistično guta nacionalne? Da li uopšte koncept internacionalne kulture može postojati? Da li je selfi odraz nove globalizacije internacionalne medijske interaktivnosti, ili je to samo jedna nova globalna masa umreženih on-the-go bezličnih individua koje zadržavaju svoj nacionalni ili religijski identitet? Jedan od najznačajnijih elemenata po kome se kultura identifikuje i definira jeste jezik. Istakao sam kojim jezikom i na koji način govori jezik selfija kao univerzalni vizuelni jezik. Neminovno je da nova internacionalna kultura stvara sopstvene arhetipe koji su obilježeni tehnološkim napravama i engleskim jezikom.

S obzirom da plemenski karakter kulture aktivira agresivnost u odnosu na ono što ne pripada grupi, tako internacionalna kultura agresivno guta sve ono što ne prihvata pravila na kojim se održava pripadnost (Hegel). Kultura se brani od utjecaja sa strane i radi na tome da se arhetipska podloga na kojoj je formirana ne raspadne. Nova kultura (kao i svaka) rezultira raznim oblicima predrasuda i stereotipa, koje se prividno skriva i upravo razne stereotipi – koje nužno prate svaku kulturu (u odnosu na drugu) – spojni su materijal pomoću kojeg svaka kultura agresivno proždire sve što joj ne pripada. Isti je slučaj i sa (ne)kulturom Selfija, pored zgrčenih leđa, očnih bolesti, (skoro pa) i duševnih i lošeg engleskog jezika ona ništi i baca u zaborav sve što joj ne pripada.

Upute na tekst

Bruhm, Steven. Reflecting Narcissus: A Queer Aesthetic
Foucault, Michel. Riječi i stvari : arheologija humanističkih nauka
Fromm, Erich. Anatomija ljudske destruktivnosti
Habermas, Jürgen. The Theory of Communicate Action. Polity, Cambridge, 1984.
Hegel, Georg Wilhelm Friedrich. Fenomenologija duha
Heidegger, Martin. Bitak i vrijeme
Kastelas, Manuel. Moć komunikacija

Narcissism and Social Networking Sites: The Act of Taking Selfies – URL: https://www.elon.edu/docs/e-web/academics/communications/research/vol6no1/01WickelEJSpring15.pdf (10.04.2017.)

Selfies beyond self-representation: the (theoretical) f(r)ictions of a practice – URL: http://eprints.whiterose.ac.uk/93099/1/G%C3%B3mez%20Cruz%20Thornham%20Journal%20of%20Aesthetics%20and%20cultural%20studies%202015.pdf (21.04.2017)

Selfie Culture – URL: https://www.brownell.edu/uploaded/Campus_Life/College_Counseling/Guidance/Selfie_Culture_parent_handout.pdf  (21.04.2017)

Self, Selfhood and a Selfie: The Anatomy of a Virtual Body and Digital Identity – URL: http://www.inter-disciplinary.net/at-the-interface/wp- content/uploads/2014/10/swaminathan_webpaper.pdf (10.04.2017.)

Slike mišljenja Žila Deleza: Zbornik radova. Priredila: Kristina Bojanić. Nikšić: Društvo filosofa Crne Gore, 2011.

Tapscott, Don . Odrasti digitalno : kako mrežna generacija mijenja vaš svijet . Zagreb: MATE, 2011.

What Does the Selfie Say? Investigating a Global Phenomenon – URL: http://ijoc.org/index.php/ijoc/article/download/4067/1387 (10.04.2017.)

#Selfie or Virtual Mirror to New Narcissus -URL:
http://hrcak.srce.hr/133879  (10.04.2017.)