Šta može biti čovjek?

Rubrika: Esej

Piše: Senad Arnaut

Šta može biti čovjek?

Propitivanje o tome šta je čovjek, koja je suština takvog bića, kao i određenje njegova mjesta u odnosu na druge oblike života i sam kosmos, nas u iznalaženju odgovora na to odvede i u jednu krajnost u kojoj se pitamo šta može biti čovjek? Takvo jedno pitanje, pogotovo u modernom vremenu u kome živimo ne pobuđujue ogromno iznenađenje, kao što bi pobudilo u vremenima prije ogromnog uspjeha nauke. Problem kojim se bavim u ovom tekstu uvjetovanje je ogromnim znanstvenim usjpjehom, čiji rezultat jeste kreiranje vještačke inteligencije.

Razmatranja o tome problemu započet ću navođenjem primjera iz filma Stevena Spielberga “Artificial Intellegence”, u pomenutom filmu, čija se radnja odvija u dalekoj budućnosti, autor filma kroz lik jednog proizvoda vještačke inteligencije – robota problematizita i postavlja pitanje o tome šta je čovjek u odnosu na takav jedan vlastiti proizvod.
Ukoliko uspijemo proizvesti roboto onakvih kvaliteta kao što je slučaj u navedenom filmu (dječaka, koji bezuslovno voli svoju majku, i koja sa druge osjeća majčinsku ljubav prema njemu), da li će se naša definicija čovjeka i naše shvatanje o tome šta je čovjek promijeniti?

Da li je moguće govoriti o našim proizvodima kao o nama jednakim bićima? Bićima koja misle sama sebe. Odgovor na ovakvo pitanje je jednostavan, sve dok budemo shvatali i određivali takve proizvode kao samo proizvode. Problem u odgovaranju nastaje kada mi kao ljudi pridajemo odlike čovjeka takvim proizvodima. U tom slučaju nemamo samo antropološki problem u određivanju i identificiranju tih proizvoda, nego nastaje čitav niz filozofskih problema, u kojima prednjače problemi etike – naime problem zauzimanja naših stavova prema tim proizvodima, i mogućnost moralnih sudova o istim.

Problemom vještačke inteligencije bavi se filozofija uma, koja pomoću Turingovog testa određuje inteligenciju kompjutera. Radi se o sljedećem, čovjek u ulozi suca prirodnim jezikom komunicira s jednim čovjekom i jednim strojem, a pri tome obojica se prikazuju ljudima. Ako sudac sa sigurnošću ne može utvrditi koji je sugovornik stroj, smatra se da je stroj prošao test, te mu se kao takvom pripisuje inteligencija.

U svome esejeu “Kako je to biti šišmiš?”, Thomas Nagel problematizira iskustvo svijesti drugog bića, naime, on postavlja pitanje – koje je iskustvo, i kako je to biti šišmiš? On u svojoj analizi pretpostavlja, da ako ako bi čovjek svijet gledao i pojmio kao šišmiš, pomoću sonara, visio u pećini kao što to rade i šišmiši, čovjek ipak, nikada ne bi mogao da dođe do stvarnog iskustva i definiranja kako je to biti šišmiš.
Na isti način možemo postaviti pitanje “kako je to biti čovjek?”, stoga, pretpostavimo određeni proizvod vještačke inteligencije koji u potpunosti izgleda kao čovjek, ima ljudske potrebe, te je kao takav urađen na sliku čovjeka. Da li takva jedna kreacija zaista može znati kako je to biti čovjekom? Odgovori na ovo pitanje nisu konačni, i često autori ne dijele jedno mišljenje u vezi istog. Ipak većina autora takvoje jednom proizvodu ukida mogućnost svijesti i samosvijesti, kao i mogućnost razumijevanja svijeta i samorazumijevanja.

Mogućnostima razumijevanja proizvoda vještačke inteligencije bavio se John Searle u svome esejeu “Umovi, mozgovi i programi.” Naime, ukoliko bi mašina uspjela da uvjerljivo simulira inteligentar razgovor, da li to nućno znači da ga i razumije?. John Searle u misaonom eksperimentu, nazvanom “kineska soba”, je zamislio sebe kako u jednoj prostoriji, oponašajući računar izvršava određen progra. Taj program simulira ponašanje čovjeka koji razumijeva kineski jezik, na način da njegov izgovor zvuči kao da mu je kineski jezik maternji jezik. Ispred prostorije u kojoj je Searle, nalaze se ljudi koji mu ispod vrata ubacuju pitanja na papiru sa kineskim slovima, a on iako mu to izgleda nerazumljivo, zahvaljujući programu (računarskom algoritmu) uspjeva da im odgovori na pitanja sa papira na savršenom kineskom.


Postavlja se pitanje da li mašina doslovno razumije kineski jezik ili samo simulira sposobnost razumijevanja jezika. Prva pozicija bi prema Searlovom zaključku predstavljala “jaku vještačku inteligenciju”, dok drugu označava kao “slabu vještačku inteligenciju.” Searle se onda zapitao i to da li vještačka inteligencija zaista postoji, ukoliko kompjuter samo zahvaljujući odgovarajućem programu, navodno razumije i može da misli. Ako Searle (ili bilo koji drugi čovjek) u njegovu eksperimentu, zatvoren u kinesku sobu, ne razumijeva kineski jezik, a ipak govori ga (uz pomoć uputa, programa i algoritma sastavlja odgovore, te simulira stvarnog poznavaoca kineskog jezika), to onda znači da proizvodi vještačke inteligencije uređeni na način uputa i programa ne razumiju ono šta rade. Searle je zaključio da kompjuter nema ni um ni sposobnost razumijevanja, bez obzira koliko inteligentno djeluju njegovi odgovori ili ponašanje.

Upute na tekst.
John Searle: Brains and Programs
Thomas Nagel: What is it like to be a bat (esej)
Neven Seasrdić: Fizikalizam