Feminizam – ideja da su i žene ljudi

„Mi smo danas kao muškarci za koje smo se htjele udati.“
– Gloria Steinem

Uvod u feminizam

Feminizam je nastao u 19. stoljeću u zapadnim zemljama kao jedna od „posljedica“ industrijske revolucije. Kroz historiju, postoje tri vala feminizma. Prvi val feminizma traje kroz 19.st. i označava borbu žena za pravo glasa. Te feministice su poznate kao sufražetkinje. Drugi se javlja 60-ih godina prošlog stoljeća i traje do 80-ih godina. Označava klasične postavke i fokuse feminizama: organizacija masovnog pokreta, spolna ravnopravnost, antiimperijalizam, promjena zakonodavstva, edukacija žena, problematika muškog nasilja i slično. Treći val započinje krajem 80-ih godina prošlog stoljeća i razvija se i danas: pokušava negirati spol i nadilaziti spolne razlike te je stoga blizak drugim teorijama: queer teoriji, post-kolonijalnoj teoriji, transnacionalizmu, ekofeminizmu, trans-feminizmu te ostalim novim feminističkim teorijama i novim društvenim problematikama s kojima se žene susreću.

Šta je feminizam?

To se pitanje feministkinjama često upućuje, kao da bi se jednom definicijom, jednim jednostavnim zahvatom, moglo obuhvatiti obilje praksi i široko teorijsko polje koje se otkriva u ovom pojmu.

Sve je počelo riječima jedne engleske prostitutke:

„Samo se sa muškarcima i jedino sa muškarcima moramo hvatati u koštac! Najprije sam zgriješila što sam htjela da zadovoljim jednog muškarca, da bih se potom vukla od jednog do drugog. U policiji nas muškarci drže u šaci. Muškarci nas pregledaju, dodiruju nas rukama, liječe i odbacuju. U bolnici nam opet muškarac čita molitve i Bibliju. Vode nas sudijama koji su također muškarci…  A ovaj zakon koji me čini izgrednicom donijela je Skupština u kojoj nema drugih do muškaraca.“

Ove riječi bezimene žene iz viktorijanskog doba mogu biti simbol početka sekularnog feminizma. Sekularni feminizam: Muslimanske feministkinje decidirano odbijaju termin “islamski“. Osnovne odlike: na osnovama islamskog modernizma i u okvirima novonastalih sekularno-nacionalnih država za jednak pristup ženama javnoj sferi, obrazovanju i zapošljavanju, političkim pravima… Akcenat na državu, to jest lokalnog karaktera. Veoma je okrenut aktivizmu.
Jedan od najdrevnijih temelja društvene kohezije – dominacija muškaraca nad ženama, ostaje nepoljuljan. Spolna razlika koja ženama dodjeljuje niže mjesto u vrijednosnom smislu, i dalje služi kao objašnjenje zbog čega ženama nije mjesto u javnosti – u politici, zakonodavstvu, obrazovnim, kulturnim i vjerskim ustanovama. Žene su, tako se od pamtivjeka naučava, po prirodi slabiji spol, i tu prirodnu hijerarhiju ljudi ne mogu i ne treba da mijenjaju.

 „Seljanke su stajale ispred mene širom otvorenih usta dok sam im govorila o pravu glasa. Radnice su se smijale, trgovkinje slijegale ramenima, a gospođe iz viših klasa sklanjale s užasom“.
– Anne-Marie Sohn

Ne treba posebno isticati da su prve slavne feministkinje uglavnom pripadale srednjoj ili višoj klasi, i da su njihova ideološka polazišta često sasvim isključivala stvarnost onih žena koje će prvo neimaština, a potom i rat primorati na emancipaciju. Jer, dok su se žene iz srednje i više klase borile za mogućnost jednakih društvenih pozicija, što se moglo ostvariti promjenom postojećeg odnosa javnog i privatnog, žene iz nižih društvenih slojeva tu su mogućnost osvojile možda i protiv svoje volje, nagnane siromaštvom i neimaštinom.

Od feminizma se nije odustajalo samo iz usko patriotskih razloga. Na prvi je pogled nevjerovatno da je drugi snažni internacionalni pokret – socijalizam – u feminizmu prepoznavao buržujsku ideologiju koja je pogrešno tumačila preraspodjelu moći u društvu. Socijalisti su mislili da bi spolne nejednakosti nestalo ukoliko bi se ukinula klasna nejednakost, zbog čega je borba za ravnopravnost spolova, smatrana nepotrebnom.

Prvi svjetski rat je tome dao poseban zamah. Ubrzo potom, kada ratna industrija počinje da trpi zbog manjka muške radne snage, žene ulaze u fabrike i jednako vješto i efikasno proizvode oružje.

Da li je feminizam doprinio tim promjenama? Danas, kada nam se čini da sve navedene stavke spadaju u zasluge feminističkog pokreta, rekli bismo da jeste. Međutim, kako je već naznačeno, malo je feministkinja prvog talasa tako zamišljalo emancipaciju. A kada je rat okončan i kada je mnogim Evropljankama dodijeljeno pravo glasa, feminizam je polako počeo da iščezava sa javne scene. Dobile su zahtjevano; šta je ženama još preostalo da traže?

Činjenica da dijelimo istu biološku strukturu, pružala je prirodnu osnovu za ujedinjenje svih žena, bez obzira na razlike koje među nama postoje. Činjenica da još uvek živimo u patrijarhalnom sistemu, ali da smo prozrele da je rod društveno konstruisana kategorija, omogućuje nam sestrinsku solidarnost u borbi protiv nametnutih zahtjeva ženskosti i osnovu za stvaranje nekog boljeg ili sasvim drugačijeg sistema vrijednosti.

Piše: Zerina Hasanica

Upute na tekst:

Adriana Zaharijević : „Neko je rekao feminizam?“
Feminističke teorije, pozicije i teorijski okviri