Rubrika: Promocija istraživača iz sfere društvenih nauka, prilika za objavljivanje autorskih tekstova (eseji, recenzije, kritike i rasprave). Šaljite svoje radove u inbox fb stranice: 
https://www.facebook.com/dunjalucar, 
ili na mail : dunjalucar@gmail.com

Biografija: Ana Galić, rođena 1983. godine, direktorica Udruženja Sofia, diplomirana je profesorica filozofije i sociologije. Autorka kratkih priča iz oblasti književnosti, okušana i u području novinarstva (izdvaja intervjue sa ličnostima iz svijeta umjetnosti i kulture), a zatim spisateljica filozofskih eseja, naučno-istraživačkih radova  i prevoda iz oblasti filozofije (prevodilac sa engleskog na srpski jezik).
Njen rad možete pratiti na sljedećim stranicama:

Udruženje Sofia: https://www.facebook.com/udruzenjesofia.urednistvo/

Lični blog: https://anagalicblog.wordpress.com

Intervju sastavila i uredila: Ana Galić

Tragajući za Platonovom biografijom i zanimljivih novijih radova o njegovim dijalozima, a da su na našem jeziku, naišla sam na jedan izuzetno zanimljiv naslov, a to je: Zašto platon nije zaplakao u Fedonu? Rad je pregledni, autora Saše Horvata, a riječ je o odnosu emocija i filozofije, odnosno o djelu Fedon, gdje se raspravlja o smrti i prikazuju zadnji momenti Sokratovi, netom prije ispijanja kukute. Imala sam tu sreću da mi se gospodin Horvat javio, te mi mi je odgoovrio na ovo izuzetni zanimljivo problematizovanje Platonovog prisustva u trenutku smrti njegovog učitelja.

Pitanje:

Najprije da se predstavimo – vi ste (zanimanje, koje oblasti u filozofiji su vaša polja interesovanja, gdje radite, šta trenutno pripremate i sl.)?

Odgovor:

Profesor sam filozofije, radim i predajem u Rijeci, u Hrvatskoj. Područja kojima se bavim su: ontologija, povijest filozofije, filozofska antropologija, te neurofilozofija.

Pitanje:

Šta vas je nagnalo da povežete emocije i filozofiju, jer obično se emocije ne povezuju sa filozofima, te se malo ko i upušta u njihovu podrobniju analizu?

Odgovor:

Emocije su oduvijek bile prisutne u filozofiji. Povijest filozofije nas uči kako su određene filozofske struje polagale odveć povjerenja u razum, a na štetu svih ostalih ljudskih sposobnosti. Kao odgovor na racionalizam, tako su se javljali autori koji su naglašavali intuiciju i emocije. Također, od početka filozofije, emocije su nazočne u promišljanjima filozofa – barem kao nekakva opozicija ili izraz slabosti ljudske tjelesnosti/duhovnosti koju je razumu valjalo ovladati i podčiniti, a sve kako bi čovjek postigao mir i ravnotežu u životu. Smatram kako su naše razumske i dobro promišljene odluke na neki način uvjetovane i našim emocijama. Mi nismo bića u kojima možete nožem odvojiti ono što nam se ne čini dostojnim naše naravi ili ono što remeti naše razumsko prosuđivanje. U tom vidu su i emocije bitni i sastavni dio našeg bića. Od trenutka kada ustanemo, mi smo u nekom čuvstvovanju, bilo da se probudimo dobre volje ili na lijevu nogu. Mi jesmo u svijetu u nekom raspoloženju i sami sebe pronalazimo u svijetu u nekom raspoloženju/čuvstvovanju (Befindlichkeit), kako je to izložio njemački filozof Martin Heidegger u svom djelu „Bitak i vrijeme“.

Pitanje: Koliko je zaista Sokrat stvaran u Platonovim dijalozima, jer učimo kako je u stvari on više bio Platonova idealistička projekcija, u skladu sa njegovim učenjem o idejama?

Odgovor:

To je složeno pitanje i puno se toga napisalo tako da nije prikladno na ovom mjestu izlagati  teorije koje ističu istinskog ili idealnog Sokrata, kako u ranijim tako i u kasnijim Platonovim dijalozima. Možda nam je danas važnije slušati što nam Sokrat govori i otkrivati način kako filozofira, nego prelamati je li to uistinu njegova misao ili ga učenik oblikuje u skladu sa svojom filozofijom.

Pitanje:

A sada da se dotaknemo tijela. Pišete da Platon nije bio prisutan tijelom, navodno je izbivao zbog bolesti, te da je vjerodostojnost nečijeg prepričavanja o događaju zavisila u stvari o njegovoj tjelesnoj prisutnosti – kako se ipak Platonova odsutnost tumači kao šutnja, šutnja koja govori (ili kako ste vi naveli da P. Warnek tumači ovu šutnju u stvari dozvolom samom Sokratu da govori u svoje ime) možemo li govoriti o Platonovim osjećajima ovdje, koje je on jasno odsjekao kako bi u prvi plan izbila i dalje neprikosnovena racionalnost, a ne ipak emocije?

Odgovor:

Prošlo je već neko vrijeme od kada sam napisao taj članak, no, što mi ostaje neizbrisivo iz proučavanja za taj projekt, stalna je prisutnost napetosti u Platonovom dijalogu „Fedon“ između učenikovih emocionalnih stanja i „hladne“ teorije koje učitelj izlažezadnjeg dana svog života. Riječ je o dinamici izmjene emocija i argumenata kojapred čitatelja nezaustavljivoizranja pred oči. Biti na rubu suza i filozofirati… Filozofska poruka o cilju filozofije i o besmrtnosti duše prenesena je i tu nam je za promišljanje. Međutim, ujedno je prenesena i ljudska dimenzija bića, koja u graničnim situacijama života i smrti nije i ne može biti odcijepljena od tragedije koja se realno događa. Ako i tvrdimo kako je u prvom planu racionalnost, onda su emocije one koje su u pozadini.

Pitanje:

Na koji način je fenomen plakanja uopšte prisutan u filozofiji (ako uzmemo pet osnovnih fenomena ljudskog postojanja Eugena Finka, kako bismo protumačili ovaj šesti)?

Odgovor:

To je pitanje na koje Vam nemam odgovor. Plakanje je fenomen koji je istinsko ljudski izraz određene nemoći pred situacijom. Studija Helmutha Plessnera „Smijeh i plač“ otvorila mi je antropološki uvid u fenomen plakanja, kao izraz osjećaja „ukojima čovjek postaje svjestan neke moći koja je jača od njega i kojoj se ne možesuprotstaviti“. Smrt je pred očima Sokrata, Platona i ostalih učenika. Ljudska smrtnost je granica o koju se razbija prodornost naše racionalnosti, pa tako i Sokratovi argumenti o besmtnosti duše. To je istinska dinamika ljudskog bića koje emocijama i razumom kroči kroz život. Dinamika se očituje i u dijalogu, kada nakon svega rečenog dolazi do erupcije suza kod učenika, koje su kroz cijelu raspravu suzdržavali.

Pitanje:

Platon progoni umjetnike iz svoje Države, a muziku dopušta samo uslovno i to uglavnom tonove muzike za marširanje. U kojoj vezi jeste umjetnost, posebno muzika, sa našim emocijama, i koliko je Platon bio u pravu kada je smatrao da je muzika kadra stvoriti slabiće?

Odgovor:

Muzika kao takva ne može stvoriti slabiće. No, muzika kroz uši prodire do dubina naše duše. Naše gajenje, ustrajavanje i stalno namjerno proživljavanje emocija koje određena muzika može poroditi u čovjeku, oblikuje naš duh i dinamiku života. Također, muzika pronalazi određene emocije u nama koje su posljedica životih (ne)prilika. U tom smislu, barem kako se meni čini, u dubinama duše muzika sudjeluje u jednoj interakciji s našim iskustvom i emocijama te ih na neki način oblikuje.

Pitanje:

I, na kraju, recite nam – zbog čega Platon nije zaplakao u trenutku Sokratove smrti?

Odgovor:

Ne sumnjam da je Platon zaplakao, no, to nije učinio u „Fedonu“, pisanom tragu tog tužnog događaja. Ostaju nam stoga samo pokušaji razumijevanja zašto Platon nije zaplakao u dijalogu.Možda nije zaplakao u „Fedonu“ jer onda, u konačnici, Sokrat ne bi imao istinskog nasljednika s odlučnim stavom pred licem smrti koji ne poznaje emocija i suza…No, to je samo možda…