Ženska književnost – ženski glas

Ženska književnost

„Gomila što krcka kikiriki
Gura se da vidi

Kako mi odvajaju ruku, nogu-
Veliko svlačenje
Gospodo, dame,

To su moje ruke,
Moja koljena
Moguće da sam kost i koža„

– Silvija Plat

Dehumanizacija žene može se uporediti sa ponašanjem zarobljenika u logorima. Oni se odriču svojih materijalnih stvari kao i svoga identiteta pretvarajući se u žive leševe. Oduzeta im je privatnost, a gubeći svoju individualnost, oni gube i mogućnost bilo kakvog smislenijeg razgovora sa ostalim zarobljenicima unutar logora.

Naposljetku, nedostatak životnog smisla ili nemogućnost njegovog otkrivanja u takvoj situaciji dovodi do smrti, jednako kao što život savršene domaćice dovodi do gubitka nade za drugačijom svrhom žene. (Friedan, 1983)

Pogledamo li historiju sa ženskog stajališta, suočit ćemo se sa činjenicama da su žene u svim sferama života bile daleko iza muškaraca. Takav položaj uvjetovao je patrijarhalni sustav zasnovan na muškom ugledu, mišljenju i inteligenciji. U takvom sustavu na ženu se gleda kao na objekt, ono drugo, manje vrijedno biće.

Književnost, očekivano, u tom smislu nije iznimka. Ženske književne historije u ranijim razdobljima gotovo i nema. U počecima književnosti žene su doživljavane isključivo kao muze koje svojom ljepotom i uzvišenošću inspirišu velike pjesnike i pisce za nastanak njihovih remek djela.  Nakon mnogo godina šutnje i prihvaćanja takvog nepravednog odnosa, u ženama se probudila svijest o vlastitoj vrijednosti i one počinju pisati. U tom opravdanom ženskom buntu, itekako su opravdani razlozi za pojavu feminističke kritike i ženskog pisma.

Virginia Woolf je naglašavala da je književnost produkt, ne samo autonomne duhovne djelatnosti individualnog genija već i historijskih i materijalnih uslova društvenog života. A kako ti uslovi pogoduju isključivo bogatim i obrazovanim muškim predstavnicima srednje i više klase, nije čudo što se malo koja žena u historiji mogla posvetiti književnom stvaranju. Društvena nejednakost onemogućava ženama pristup sredstvima proizvodnje u svim javnim djelatnostima, pa i u književnosti. I to se odnosi ne samo na materijalne uslove njihovog života: neposjedovanje novca i vlastite sobe za rad. Otuda i naslov rasprave: „Vlastita soba“.To se isto toliko odnosi i na one duhovne uslove koji su neophodni za neometeno književno stvaranje. Da bi se prevazišla nejednakost i neravnopravnost među spolovima i klasama, morao se, po njenim riječima, dovesti u pitanje sam način na koji kultura misli o samoj sebi, a posebno o odnosima među subjektima koje proizvodi.

„Za mene je mnogo prirodnije da budem ispružena
Nebo i ja smo tada u otvorenom razgovoru,
A bit ću i od koristi kad se konačno ispružim:
Drveće će moći konačno da me dodirne, a cvijeće će imati vremena za mene“

Silvija Plat

Kategoriju „ženske književnosti“ prate prakse koje dodatno marginaliziraju spisateljice, pa tako njihove knjige dobivaju manji broj književnih nagrada i dalje se manje recenziraju od knjiga koje su napisali muškarci. A u onim prilikama kada su mediji pisali o autoricama, to čine fokusirajući se na njihov izgled i privatni život, češće tumačeći njihove knjige pomoću biografskih podataka.Tako su novine Australian ovako započele članak povodom smrti Collen McCullough, autorice romana „Ptice umiru pjevajući“:
„Collen McCullough, jedna od najprodavanijih australskih književnica, bila je šarmerka. Neuglednog izgleda, i svakako krupna, bila je ipak, duhovita i topla žena. U jednom je intervjuu rekla: „Nikad me nije zanimala odjeća ili figura, no zanimljivaje stvar da nikada nisam imala poteškoća u privlačenju muškaraca.““ (Maša Grdešić)

Književnost je oduvijek ocrtavala problem ženskog prava na znanje, govor i kulturu, te je zbog toga veoma važan dio feminizma.

Piše: Zerina Hasanica

Upute na literaturu:
Virginia Woolf – “Vlastita soba”
Silvija Plat – “Stakleno zvono”