Tragedija genija: Ludwig van Beethoven

Rubrika: Tragedija genija

Ludwig van Beethoven (1770 – 1827. god.)

Ludwig van Beethoven rođen je nasljedno opterećen. Otac mu je bio alkoholičar a majka i jedan brat umrli su mu od tuberkuloze. Njegovo patološko nasljeđe pokazalo se već na njegovom tjelesnom sklopu, koji kritičar umjetnosti Adolf Boso opisuje ovako: „Srednjeg rasta, ramena suviše oborena, grudni koš uzan; lice s tragovima preležanih velikih boginja, krupne, kratkovide oči, sivoplave boje, začuđene ili razljućene, izbacivale su svoje jabučice ispod zamorenih trepavica; fizionomija je dopunjena grbavim nosem, raširenim nozdrvama i jako razvijenim jagodicama i donjom vilicom. Dodajte svemu tome veoma ispupčeno čelo, dužu, razbarušenu crnu kosu, i onda imate skoro gotovu sliku. U celini, lice mu je asimetrično — leva strana mu je razvijenija od desne”.

Njegovo raspoloženje je vrlo promjenljivo i koleba se između krajnje veselog i krajnje turobnog. Po riječima pomenutog kritičara i historičara, on je ili „veseo, blagonaklon, pun humora i šale i potpuno bezbrižan” ili je, „kao i Žan-Žak Ruso, hipohondar i mizantrop”, i tada je „namrgođen, ljut i nepodnošljiv kako sebi tako i drugima”. U potištenom stanju, odbija caričin poziv da odmah dođe u Hofburg, i odgovara mrgodno da će doći sutradan, a jednog svog prijatelja moli u pismu da mu nađe dobrog kuhara „koji bi bio oženjen i koji nije krvožedan, da bih bio siguran za svoj život”. Njegovo promjenljivo raspoloženje bilo je začinjeno još i osobenjaštvom, koje se izlivalo u čudne navike i smješne postupke, o čemu biografi iznose mnoge zanimljive anegdote.

Jedan biograf opisuje ovako njegovu svakodnevnu naviku da se dugo i na čudan način umiva: “U njegovom stanu vladao je genijalan nered … Umivao se ledenom vodom. Oko umivaonika imao je niz bokala. Mrmljajući i šišteći gromoglasno, sipao je svojim rukama na sebe i svoju kosu čitavo more vode, ne primjećujući na podu baru u kojoj se brčkao kao patka. Pod je bio sav ispucan od stalnog zadržavanja vode, te su tavanice donjih spratova bile uvijek vlažne. Najteže ga je morila vrućina, koju za vrijeme svog rada nikako nije podnosio. Da bi je suzbio, uzimao je krpe umočene u hladnu vodu i obavijao ih oko glave. Imao je još naviku da, često, ujutru ode iz kuće u šumu, komponujući tamo na travi, uvijek gologlav”.

Drugi biograf iznosi njegove stalne svađe s poslugom: „Pričao je svakom svom gostu da nema više poštene posluge; gledajući na svaki postupak posluge narogušeno, zlostavljao je i svoju kuharicu, koja ga je služila godinama. Njegovo omiljeno jelo bilo je supa s hljebom, ustvari popara. Pre nego što bi kugarica pristupila gotovIjenju te supe morala mu je doneti na tanjir jaja potrebna za spremanje tog jela. On ih je uzimao u šaku i zagledao brižljivo prema svetlosti, pa ih je zatim razbijao jedno po jedno i svako njušio, da bi se uverio da li je svježe. Ako bi jaje mirisalo, recimo na slamu, kuharica je potezana na strogu odgovornost, i teško njoj. Ali, mudra i naučena, ona bi umakla odmah poslije prvog prekora, a za njom bi poletio pljusak od razbijenih jaja, koja su padala iza njenih leđa kao granate iz dobro uperene baterije, dok su se bjelanca i žumanca slivala u potoke lepljive lave”.

U jednoj anegdoti priča se o njegovoj navici da poziva goste na ručak, koji bi lično spremio i za koji bi lično nabavio namirnice: „Na takav ručak bi primao svoje goste u starom kućnom kaputu, razbarušene kose, s noćnom kapom na glavi, opasan kuhinjskom keceljom, sav zauzet oko štednjaka”. Objedi koje je on sam spremao pamtili su se: „Supa je podsjećala na pjenušavu čorbu, sličnu onoj koja se dijeli prosjacima u krčmama; govedina nije bila skuhana ni upola i vredela bi samo za nojev želudac; povrće je plivalo u vodi i masti, a pečenje je izgledalo kao nadimljeno u dimnjaku”.

Biografi pričaju i o mnogim drugim Beethovenovim osobenjaštvima i nastranostima. On baca na kelnera pogrešno donijeto mu jelo u prepunom bečkom restoranu „Labud”. Često ne plaća račun u gostionici posle završenog ručka. Svakodnevno šeta kroz Bomeštrase u Beču u svom pohabanom odelu, „s visokim šeširom kratkog oboda na glavi, obučen u prljavi redengot i izlizane pantalone, uzdignute glave, s rukama na leđima, ne obraćajući nikakvu pažnju na mnogobrojnu dječurliju, koju je privlačio svojim neobičnim izgledom i koja je vikala za njim u sav glas: ,Ua!'”

Beethoven je naslijedio trošnu tjelesnu građu i proživio kratak vijek — 57 godina, od čega je posljednju 31 godinu kao proslavljeni bečki kompozitor i dirigent, iako obolio od progresivne gluhoće. Trošnost njegove građe pokazala se u nizu bolesti, od kojih je patio još od djetinjstva. Kao dijete bolovao je od velikih boginja i zbog toga nosio cijelog života ožiljke na licu, a imao je još i oštećen vid, u obliku veoma velike kratkovidosti. Počev od svoje 17. godine patio je od povremenih napada astme, od čestih grčeva u crijevima i proliva, „strašnih kolika”, kako se žalio, kao i od jakih glavobolja — migrena. Obolijevao je često i od bronhitisa i uobražavao da će umrijeti od tuberkuloze, kao njegova majka i brat. Povremeno ga je napadala i žutica.

Po svedočanstvu svog ličnog ljekara i prisnog prijatelja Malfetija, stradao je i od alkoholizma, ponajviše je uživao likere i vino, zbog čega mu je pred kraj života oboljela jetra, oslabilo srce i nastao ascites. Među mnogim bolestima i tjelesnim i duševnim nedostacima Beethovenu je najteže padala njegova rana gluhoća, koja je nastupila u 26. godini života. Taj gubitak mu je ne samo priječio slobodan put ka slavi nego mu je pothranjivao i pojačavao urođeno raspoloženje hipohondrije, melanholije, mizantropije i pesimizma. U svojoj autobiografskoj ispovesti, napisanoj na navaljivanje svoje braće Karla i Johana, kojoj je dao naslov „Testament Hajligenštata”, najduže se zadržava na tom svom udesu, i o njemu izražava ova svoja osjećanja i misli: ,,O, ljudi, koji smatrate i pričate da sam pakostan, surov i mizantrop, vi ne znate tajni uzrok svega toga … Pomislite samo na to da je, evo, već šest godina kako me zadesilo neizlječivo stanje, koje su uz to neinteligentni lekari još i pogoršali.” „Trebalo je da još s ranih svojih godina budem usamljen i osuđen da živim samotno; nisam imao snage da doviknem ljudima: „Govorite glasnije, vičite, gluh sam!” — „Gluhoća me je bacala gotovo u bezizlazno očajanje; malo je trebalo pa da stavim ruku na svoj život. Jedino me umjetnost od toga zadržavala”.

Razočaran u mnogobrojne ljekare i nadriljekare, koje je preklinjao da mu povrate sluh, i pomažući se akustičkim instrumentima (koji se čuvaju u muzeju njegovog rodnog grada Bona, u Nemačkoj), on se grčevito držao svoje dirigentske palice. Kada mu je, prvih godina njegove gluhoće, publika priredila burne ovacije pošto je saslušala njegovu Petu simfoniju, briznuo je u plač jer je video prizor opšteg ushićenja, ali nije razabirao usklike razdraganog sveta. Kada je, pet godina pred svoju smrt, pokušao da diriguje svoju operu „Fidelio” i nije čuo pjevače, te je zbog toga nastala zbrka na pozornici, onda mu je, u teškoj neprilici, priskočio njegov najodaniji prijatelj i pružio mu ceduljicu na kojoj je pisalo: „Umoljavam Vas prekinite dirigovanje, objasniću Vam kod kuće zašto!” Pošto je odgovorio prijatelju žurno: „Izađimo odmah!” i pošto se vratio kući, sav klonuo od strašne utučenosti, on se, poslije tog najmučnijeg događaja u svom životu, odrekao zasvagda daljeg rada na svojoj umjetnosti. U novije vreme otolozi su pokušali da objasne uzrok Beethovenove rane i uporne gluhoće, kao i uzrok njegovog očuvanog stvaralaštva. U tome nije postignuta saglasnost. Francuski otolog Pol Gamo kao da je rekao najtačniju riječ o tom zamršenom pitanju. On je objavio ovako mišljenje: „Za vrijeme dugog perioda od 31 godine svoje gluhoće taj čovek, koji nije mogao čuti zvukove, komponovao je divna muzička djela, najlepša od svih svojih djela. Da je bio rođen gluh, ne bi nikad mogao biti muzičar. Zvučne slike nagomilane u tom moćnom mozgu za vrijeme prve polovine njegovog života bile su dovoljne da pothrane zadivljujuću bujnost , koja se ispoljila u njegovim besmrtnim delima. On je zaboravio muziku svojih prethodnika i hranio se isključivo svojom”.
Beethoven se rastao zauvek sa svojom umetnošću u Beču 1827. god.

Izvor: Vladimir Stanojević – Tragedija genija