Metal – Muzika stereotipne subkulture društvenog taloga

Rubrika: Promocija pjesnika, književnika i istraživača iz sfere društvenih nauka , prilika za objavljivanje autorskih tekstova (poezija, proza eseji, recenzije, kritike, rasprave i osvrti ). Šaljite svoje radove u inbox facebook stranice: https://www.facebook.com/dunjalucar
ili na mail : dunjalucar@gmail.com

Biografija: Arman Bušatlić (Gornji Vakuf, 1993. godine). Diplomirao Filozofiju i Bibliotekarstvo 2016. godine na FFUNSA. Na  odjeku za filozofiju brani diplomski rad na temu „Osnovne crte savremene filozofske antropologije“, a na odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo diplomira na temu „Nacionalna bibliografija Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije“ . Lider je muzičkog projekta Exponati Entertainment Orchestra, gitarista i glavni pjevač. Aktivno piše radove koje podrazumijevaju oblasti filozofije, sociologije i književne kritike. Apsolvent drugog ciklusa studija na odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo, teza –„ Oblikovanje mrežnih stranica visokoškolskih biblioteka za korisnike sa invaliditetom“.

Metal – Muzika stereotipne subkulture društvenog taloga

U ovom radu želim ukazati na osnovne odrednice i strukturu kulturalnog fenomena heavy metala, te ga smjestiti u kontekst društva i njihovog načina kreiranja zajednice. Istaknuti ću temeljne simbolike ove subkulture u odnosu na društvo današnjice i naznačiti njihovu bitnost u samoj kontrukciji identiteta kada govorimo o ovoj muzičkoj formi.. Na koncu pokušati ću iscrpno prikazati sistematičnost i kompleksnost globalne raspostranjenosti i originalnih modifikacija ovo muzičkog pravca.

Umjesto uvoda

1986. je bila godina kada je Heavy Metal postao najpopularniji muzički žanr na svijetu. Mase tinejdžera je puštalo dugu kosu, simbolično pokazivalo znak đavola svojom pesnicom i sviralo vazdušnu gitaru. Naravno, nije ga svako volio, niti prihvatao. Mnoštvo kritičara ga je proglasilo divljačkom muzikom za nesofosticirane, muzikom koja nije muzika, koja je bolesna, stravična i opasna. Gomila roditelja i skrbnika po Americi su se skupljali po crkvama, organizirajući upravo skupove da se takvo nešto cenzuriše ili čak zabrani, što je rezultiralo već poznatom etiketom Parental Advisory/Explicit lyrics. Katoličke zajdnice su započele krstaški rat protiv metal muzičkih sastava, plašeći se da je to zapravo prenošenje riječi đavola, koje je napravilo satanističku epidemiju među mladima. Zapravo su stihovi postali najproblematičniji, jer oni glorifikuju, slave i pakuju zlo. To je rezultiralo sudskim procesima, gdje su se metalci definirali kao oni koji potiču mlade na zlo u smislu samoubistva, pa čak i ubistava. Heavy metal je zapravo postao dnevna moralna panika, a ljubitelji metala su bili nazivani i proglešani za problematične, izgubljene slučajeve, zapravo društvenim talogom. Neovisno od dijagnoze jednog kritičkog vala, metal ima milione strastvenih ljubitelja u svijetu, kreirajući jednu jedinstvenu subkulturu stereotipa, odbacivanja i osuđivanja.

Jedan od najranijih metal bendova jeste Blue Cheer, o njima se ne govori mnogo jer se nisu zadržali mnogo na sceni, ali su u svom momentu (početkom sedamdesetih) bili najglasniji trio. Stihovi Born to be wild oblikuju te slike motora i lanaca na autoputu, što s druge strane zaista nazire metal ambijent. Kad su se na sceni pojavili četvorica muzičara, mračnog zvuka i distorizije pod nazivom Led Zeppelin, ljudi su prvi put počeli koristiti termin Heavy Metal – ali članovi sastava to kategorično odbijaju. Neki kritičari smatraju da je to bio Deep Purple, zbog strukture pjesama, buke i pirotehnike koje su počeli koristiti na nastupima – i oni to kategorično odbijaju, tvrdeći da to najdalje može biti Hard Rock. Rollin Stone magazin prvi put termin upotrebljava kada je u pitanju band Alice Cooper (72’ godine). Ono što se većina i muzičara, fanova kao i kritičara slaže, kada govorimo o prijeklu ovog žanra, to je da je prvi metal band Black Sabbath. Ne postoji partitura, harmonija niti distorzivni riff, a da ga Sabbath nije ranije odsvirao. Brže, sporije, ovako ili onako, ne potoji konstrukcija što u metalu nije napravio Sabbath. Upravo u odnosu na one osude metala, u Birmingemu u Engleskoj, Black Sabbath je muzici dao mračniji, strašniji i zlokobniji ton. Tommy Iommi, gitarista Sabbatha je definirao prvi pravi i originalni metal zvuk – dijabolični i demonski zvuk koji spaja mase kreirajući specifičnu subkulturu. Zlokoban zvuk jeste postao osnovna karakteristika Heavy Metala. Taj triton ima izvorište u bluz skali, koji suštinski sa distorzijom kreira tako dijaboličan zvuk. U srednjem vijeku triton je identifikovan kao đavolja muzika koja se svira kada se želi prizvati zvijer. S druge strane ima seksualni element taj triton, jer takve notne skale proizvode posebna iskustva ekstatičnih svojstava. Kao kod starogrka u dioniskom kultu putem originalne notne ljestvice.

Karakteristično za sve bendove ove subkulture jeste da se uočava ta stalna težnja da se bude dijaboličniji u odnosu na prethodnu generaciju muzičara. Naravno za takav zvuk uvijek je nužna snažna distorzija jakog pojačala i wagnerovski snažni bassovi, te jak operski glavni vokal koji će sve to nadjačavati. Ovakve muzičke osnove čine metal jedinstvenim. Upravo taj fenomen nadjačavanja i za korak dubljeg dijaboliziranja usavršila se muzička scena koja će dati temelje Heavy Metalu, Novi talas British Heavy metala sa Iron Maideonom na čelu. Osnovi korijeni uopšte su u klasici, kod Beethovena i Wagnera. Da bi svirao ovaj muzički žanr, muzičar mora biti izvrstan tehnički svirač i biti virtuoz poput Bacha, koji je najveći motiv za npr Van Halena. Gitare su brze, nasilno žestoke i preuzimaju se modeli sviranja violine i orgulja. Drugi predak metala jeste duboko ukorijenjen u jug Sjedinjenih država, u muziku robova koja se obraća drukčijima. Taj prerađeni magijski zvuk bluza postaje jedan od uzora metalu.  

Korijeni

Samo okruženje za nastanak ovakvog žanra su bili siromašniji predjeli i okruženja indstrijskih farbrika metala. To su okoline gdje je ponajviše religijskih objekata, teritorijalno mala područja koja ne pružaju mogućnost relizacije nečega kretivnog. Predgrađa puna nasilja, alkoholizma, otuđenosti i nesigurnosti za posljedicu imaju mladog i bijesnog muzičara. Heavy Metal kao struktura, logiči odnos i relacija, muzički žanr i poruka koja konstituiše zasebnu subkulturu nastaje kao negacija i revolt prema okruženju.

Ova specifična subkultura podrazumijeva ne biti dio jedne popularne kulture, nego se stil života koji je posve jedinstven. Ono kao muzički žanr ne može se povremeno konzumirati, slušati ili biti dio toga. Ne može se reći bio sam metalac prošlo ljeto, nego ili prihvataš taj način i kroz tu zvukovnost shvatanja svijeta ili naprosto nisi dio takve zajednice. Suštinski to je autsajderska muzika sa autsajderskim temama i usamljeničkim načinom prihvatanja života.

Ritual metala

Wacken – najveći je obred Heavy Metal kulture. U malom gradu na sjeveru Njemačke okupi se preko 60000 fanatičnih ljubitelja ovog žanra – na četiri dana opijata, ekstaza i veličanja heavy metala. Wacken je osim festivala, šaroliki karneval svega u vezi metala – sve je modificirano metal motivima. Fanovi putuju hiljadama kilometara iz raznih zemalja da bi prisustvovali velikom riualu. S obzirom da je Wacken najveće okupljanje metalaca podrazumijeva se da se sve vezano za ovu kulturu može pronaći ovdje: odjeću, nakit, maske, izgled, slike i sve što upućuje na svijet metala. Osim muzike i navedenih svojstva, ta unikatna uniforma i način odijevanja po kome se može prepoznati, metal čini specifičnom kulturom: crna boja je zaista važna; kao i kožna odjeća; srebro ili nikl u nitnama. Crna boja u zapadnoj kulturi je specifična, sugerirajući na zlo, opasnost, ali i slobodu.

Fanovi zapravo održavaju kulturu, objedinjuju je, rekonstruirajući obred svake godine, praveći specifične radio emisije, portale, muzičko-produkcijske kuće. Za razliku od ostalih žanrova, koji se mijenjaju promjenama ekonomske politike popularne kulture i potrošačkog društva. Metal održava plemenski stav unutar zajednice, dajući mogućnost samoodrživosti, pri čemu nije podložan vanjskim utjecajima – promjenama i komercijalizaciji koja bi dovela do radikalnih promjena. Na osnovu ovakve logike metal kao društveni supstrat opstaje. Kao, kako sam naveo, plemenski oblik svojim ritualom (poput Wackena) ostaje zatvoren i nerazumljiv svijetu koji ne paticipira, na taj način gradeći odbrambeni mehanizam i sebe dosljedan prostor u odnosu na potrošačko društvo. Druge bliske muzičke forme nisu mogle opstati na ovaj način, kao ni graditi subkulturu, jer u svojoj osnovi egzistencije podrazumijevali su mehanizam komercijalizacije, čime se uništavala njihova osnovna idejnost. Npr Pank je ostao, na globalnom nivou, jedan krik socijalnog i društveno-plitičkog osvrta na stvarnost. On je u osnovnoj ideji prljav, raštiman i kreira nasilje koje prija. On je morao ostati u svojim granicama raštimanosti i dishramonije – kad je Steve Jones naštimao gitaru u tačan ton, snimajući studijski, album Pank  je suštinski izgubio svoju ideju. Wacken je ceremenija jedne zajednice predvođena velikanima metala, koja se ponavlja svake godine i ne gubeći na svojoj opstojnosti. Gomila bendova se svake godine okupi i biva praćena desetinama hiljada ljudi iz svih krajeva svijeta. Neovisno od svojoj prividnoj zatvorenosti, metal dijeli koncept kulture uopšte – osjećaj pripadanja nekom načinu života. Da se metal može sagledati kao specifična subkultura koja itekako živi i egzistira, može se vidjeti iz mnogostrukosti njegovog razvitka – rani metal bendovi, pored hard roka, šok roka i panka iznjedrili su obilje podžanrova, svaki sa svojim naročitim zvukom, lirikom i izgledom. To su; power metal, novi talas britanskog heavy metala, progresivni metal, glam metal, pop metal, stoner metal, hardcore, thrash metal; prvi talas black metala, norveški black metal, grindcore, death metal, švedski death metal metalcore; grunge, gothic metal, industrial metal, hard alternativa, nu metal i novi talas američkog metala. 

Cenzura

Za roditelje osamdesetih Dee Snider iz Twisted Sister bio je jedna od najvećih prijetnji na planeti. Njegovom pojavom metal je doživio prvi organizovani napad. Twisted Sister i još 15 bendova su stavljeni na listu prljavih 15 od strane centra za kontrolu muzičkih resursa. Dee Snider je bio pozvan da svjedoči u Kongresu SAD-a da brani svoju muziku i način života.

„1984. je bila dosta luda godina za Twisted Sister. Čuli smo ponešto o tom roditeljskom centru za muziku i Tipper Gore, ali stvarno nismo obraćali pažnju, jer smo imali proteste i religiozne grupe na svakom koncertu. Dakle, bila je to samo još jedna grupa roditelja, znate, koja je stavila Twisted Sister na svoju crnu listu. Uvek smo govorili o pozitivnim aspektima muzièke industrije ali, naravno, istaknuto mjesto imalaje dostupnost, koja je omogućena, kad samo pokušali da fokusiramo naše interesovanje na tu dsotupnost. Neko nas je obavestio da oni žele da odbor u Senatu organizuje saslušanje o cenzuri sa grupom roditelja iz tog Centra i želeli su da znaju da li bih ja došao da govorim.

Kad sam to čuo mislio sam: Od mene se traži da podignem zastavu i krenem u borbu.”Pa dobro! Da budem Hrabro srce.” Film “Hrabro srce” tada još nije bio snimljen, ali taj tip mentaliteta. Znao sam da me oni… kao mnogi drugi, debelo potcenjuju. Znao sam da me oni vide samo kao još jednog glupog rokera, da će me uvesti tamo, napraviti od mene budalu i da ću im pomoći u njihovoj stvari. Nisu znali da umem da sastavljamrečenice i tečno govorim engleski. I eto mene tamo u džinsu bez rukava, u tesnim farmericama, u čizmama od zmijske kože, i sa malo šminke ispod očiju, i sa dugom kosom. I ja se ni za kog ne oblačim, Ja sam odrpanac i ponosan sam.I igrao sam ulogu tih ljudi, malo… znate… Psihološki, ja te ljude zavaravam do besvesti. Imao sam govor u svom zadnjem džepu, na  kojem sam radio nekoliko nedelja, i doterivao ga i glancao, dok nisam napravio kao neku nuklearnu bombu. Preklopio sam ga bezbroj puta, kao kad loš đak donosi svoj zadatak u školu, znate. Otvaram ga i ravnam ga po stolu zaista namerno. I mislili su: “Hej, ovaj tip je… Ovaj nam se namestio.” I počeh da čitam.  – Pošto sam ja, čini se, jedina osoba koja se danas obraća ovom odboru koja je direktna meta optužbi navodno odgovornih ljudi iz CPRM-a, želeo bih da iskoristim ovu priliku da govorim jednim više ličnim tonom da pokažem koliko nepravedan može biti cjelokupan koncept poetske interpretacije i suda i koliko puta to može biti ravno nečemu što je malo više od  ataka na ličnost. – Dokazujući tako, bez i najmanje sumnje, da je sve ono za šta me optužuju pogrešno i neistinito, i da samo izvrću, izvrću i izvrću. Rekli su da je “Under the Blade” pjesma o sado-mazohizmu i ropstvu, Pesma je bila o operaciji grla mog gitariste.“

Metal je kao i novija muzička forma – rap, napadan i pokšano je da se cenzuriše, na osnovu čega bi ga se kasnije ukinulo. Naravno, zbog nedovoljno razloga i više zbog zahtjeva potrošnje, brendam na koncu i samih fanova opstaje kao legitiman.

Religija i Satanizam

Metal za svoju osnovnu motivaciju, da se kreira, stvara i realizuje uzima stauts oprečnosti u odnosu na religiju. Velika većina pjesama  i cjelokupna muzika je puna religioznog simbolizma. Naravno, taj religiozni simbolizam kao i navedena oprečnost su doslovno shvaćene. To su pjesme o tome da živimo u raju i u paklu. To su zapravo pjesme i modusi, koji pokušavaju ukazati na dualitet ljudskog bića. Bog i Ðavo su u svakom od nas. Svako ponaosob konstituiše sebe između dvije krajnosti, dobra ili putem zla. Da nije bilo kršćanstva, ne bi imali heavy metal kakav poznajemo. Religija je zaista presudna za metal i većinu heavy metal sastava, bar u prvih par razdoblja te muzike koji su bili je religiozno vaspitani, ono je velikim dijelom determiniralo tekstove i liriku stvaranja. Prvi i bazični metal bend Black Sabbath je svojim stvaranjem i djelovanjem utjecao na profil metala kao subkulture koja veliča đavola: „Prije mnogo godina, kad smo bili na početku, neko nam je dao nekoliko krstova i  rekao nam da će nas to zaštiti. Nikad nigdje nismo bili bez toga. I do danas, nikad nisam bio na sceni bez krsta.  I to je postalo simbol benda, krstovi su bili svuda. Imam krst na gitari, imamo ih na bini. Krstovi na sve strane. Heavy metal je od samog početka bio povezivan sa satanizmom. I dok je Sabbath ispočetka pjevao o  Sotoni kao nečemu što je strašno, znate, mnogo toga bi se moglo opisati kao sklonost ka hrišæanstvu. S druge strane, fanovi su želeli satanski bend.“ Suštinski u konačnici može se reći da su komercijalni zahtjevi učinili da je Black Sabbath eksploatisao tu neku svoju vezu sa demonskom ikonografijom i satanističkim idejama. Na osnovu toga počinje jedna priča da obožava đavo. „Bio je jedan naročit doađaj ovdje u Evropi. Bilo je da je neka crkva… zaista pokušala da nam onemogući da sviramo u tom mjestu, ne sjećam se sad koje je to mjesto bilo. I stvarno su uspeli da nas spriječe da sviramo. I crkva je izgorijela. Nikakve veze to nije imalo sa nama, ali crkva je izgorijela. Ali, onda su nas povezali sa tim. Pokušali su da prebace krivicu na nas. To što smo imali običaj da koristimo krstove na sceni, vatru, i slično vjerovatno nam nije pomoglo.“ Zaista, ko se ne može sjetiti Black Sabbatha kad vidi bar jedan obrnuti krst? Ko se ne može sjetiti Slayera kad vidi pentagram? Potreba istaknute eksploatacije izrodila je da se vizuelno vezuješ za određeni bend ili određeni zvuk. Komično bi bilo smatrati da oni koji to koriste stvarno žele da Sotona vlada svijetom, ali to je nešto što pojačava doživljaj kod ljudi. Satanizam koji se predstavlja i kojim se optužuje,  nije pravi satanizam, nego neka forma  karikatura  od satanizma. Međutim, na taj način bendovi postaju popularni. Ekstremi se uvijek dobro prodaju. Bendovi poput Venoma koriste Sotonu da bi šokirali ljude, s druge strane upravo  pjesme Slayera koje direktno napadaju kršćanstvo zapravo daju novu sliku žanra. Uzdižu ga na novi stepen komunikacije i poruka preko svojih, slikovitim stihovima o npr ratovima i upravo religiji, koja u bitnome svuda utiče na stvaranje raznih sistema represije. Metal je naravno odraz društva i njegovih potreba, jer svako skuplja mračne odraze – metal to odražava. Zlo je svuda, svi nose taj potencijalitet, u svima je to duboko usađeno. Bez obzira kojoj religiji pripadali, uvijek se definira ono ispravno – svi znaju šta nije ispravno, svi znaju šta je loše, takve stvari prosto ne bi trebao raditi. Tako bendovi koji žele da budu najkvarniji, biraju najkvarnije teme. To je u standardiziranom svijetu potrošnje samo dobra ikonografija koja ide zajedno sa muzikom.

Black metal

Unutar ove specifične subkulture prije tridesetak godina u Norveškoj nastaje muzička scena, koja nije samo ikonizirala u svrhu muzike i pospješnije prodaje, već za motiv djelovanja uzima pravi satanizam, norveški black metal bendovi su to pokazali na djelu.

87% stanovnika Norveške pripada Luteranskoj državnoj crkvi, a ipak je najveći izvozni proizvod norveške kulture satanistički black metal. Kao i thrash, black metal se razvio iz panka i novog talasa britanskog metala, sa dodatnim teatarskim elementima pozajmljenim od shock roka. Njegov zvuk je sirov, epski i ambijentalan. Kao pank pomiješan sa Wagnerom, u kostimu Alice Coopera. U blizini Osla, gradić na fjordovima na zapadnoj obali Norveške, Bergen je svjedočio velikim incidentima – kada govorimo o sukobu metala i religije kršćanstva. Ovde sami Članovi norveške black metal scene upetljani su u spaljivanje neke od najstarijih norveških crkava, do temelja. Prema riječima Rolfa Rasmussena vatrogasci su činili sve što mogu da bi smanjili štetu, a osoblje Crkve, stajalo je i gledalo u plamen. Ta crkva je stajala tamo skoro 200 godina i bila je spaljena od strane Varg Vikernesa, najzloglasniji metal muzičar koji je bio upleten u seriju namernih paljevina koje su uništile neke od najvrednijih starih  crkava u Norveškoj početkom 90-tih godina.

 Satanisti Sotonu vide kao oslobodioca, onog ko stvarno može voditi stazama moći. To je primarna ideja koja podstiče muziku poput Gorgorotha. Black metal u Norveškoj poznat je po nizu događaja koji su se odigrali tokom 90-tih godina. Oko niza podmetnutih požara. Paljenje crkava, to je nešto što satanističke grupe podržavaju. Smatraju da je to u Norveškoj zasluženo, iz razloga što kršćanstvo nikada nije bilo nešto se u Norveškoj htjelo i da ta netrpeljivost traje malo manje od milenija. Nametnute norme etike i običaja nužno za posljedicu imaju extremne pojedince.

Pokazatelji današnjice ilustruju da prosječan mlad čovjek koji danas stasava vidi više nasilja preko  popularne kulture, nego što bi se ikad dogodilo u stvarnom životu. Ovo se u mnoštvu slučajevima, nudi na tržištu mladim ljudima, naročito tinejdžeriima koji nemaju socijalni kontekst, nemaju predstavu o tome kako je nasilje oblikovalo naše ljudsko stanje tokom godina. Na koncu tako, ono što preostaje jeste veličanje oružja i nasilja kao sredstava za riješavanje konflikata. U savremnom društvu postoji skoro opsesivna želja da se istražuje ono što je opasno, ono što je strašno, ono što cilja na uništenje i bezobličnost. To je prvobitna želja koju svi imamo. Čini se da postoji veza između toga koliko znamo o  svojoj smrtnosti i toga koliko želimo da vidimo smrt i smrtnost izražene u našoj umjetnosti i kulturi. Zašto se heavy metal dosljedno stereotipizira, odbacuje i osuđuje? Ono što je postalo jasno to je da se metal suočava sa onim što mi radije ignorišemo, slavi ono što mi često poričemo, zadovoljava ono od čega najviše strahujemo. I zbog toga će metal uvijek biti kultura autsajdera. Za mlade ljude, to je osjećaj pripadanja – kada mogu doživjeti druge mogućnosti i transcendirati život na jedan posve jedinstven način – što pročišćava. Mislim da metal ima tu funkciju da nam nekako dopušta da se oslobodimo velike napetosti. 

Globalni metal

Pod utjecajem velikog procesa, dakle globalizacije, metal se efektno širi i poprima posve nova značenja unutar zemalja širom svijeta – u različitim kulturnim, religioznim i političkim tradicijama, menifestirajući se na jedinstvene načine. Poslije Drugog svijetskog rata, mnogi totalitarni režimi, održavajući društva i sisteme represije i držeći tako mnogoljudne zemlje pod manjkom slobode, stvaraju ogromnu žeđ za novim, u smislu kulturnim. Nakon sloma tih režima, kad je metal u ekspanziji, on naprosto postaje globalan.

Opšta slika Brazila jeste da je to zemlja plaža, nogometa i sambe, ali s druge strane je skoro najveće žarište metalaca – druga po broju najveća metal scena je u Brazilu. Dakle, šta se to dogolilo što je učinilo metal tako velikim u ovoj zemlji? Narod u Brazilu je 70-ih godina živio pod diktaturom koja je trajala skoro 25 godina. Za vrijeme te diktature uz navedeni manjak slobode, nije bilo lahko doći do informacija uopšte. Tržište je bilo vrlo zatvoreno za sve što je dolazilo iz inostranstva. Brazilska diktatura se okončala 1985., kada su brazilski  metal bendovi počeli da objavljuju prve albume. Praktično to znači da je heavy metal došao zajedno sa demokratijom.  Organizatori Rock in Rio festivala (najvećeg metal i rok festivala) vođeni po toj inerciji i organizovali su festival koji je bio ogroman. Tamo je bilo 1.380.000 ljudi tokom deset dana. Danas se može činiti smiješnim da se u to doba, kad se na Zapadu već dobro utemeljila jedna nova muzička scena, priželjkuje slušanje Sabbatha ili npr Whitesnakea,  ali za mlade koji su tek izašli iz takvih režima, upravo za jednog Brazilca 1985. bilo je to nešto što ga oslobađa i konstituiše.Jednostavno, gradi se atmosfera slobode govora i komunikacije, pri tome inkorporirajući se u dio nečega što zapravo izgleda veće od mase, poput neke religije. Na taj čin je metal (uz sve svoje elemente subkulturalnosti) mogao biti muzika ili muzička podloga trenutka, kada je Brazil postao nova i slobodna zemlja. Sepultura kao najveći bend i opstaje i nastaje u Brazilu, jer mnogi klinci se poistovjećuju sa njima, jer su i oni bili siromašni (s obzirom na istaknutu mnogoljudnost Brazila). Ovako nastaje muzička scena jedinstvenog načina života, još kada takav bend u svojim albumima ponudi tradicionalne okvire Brazila – instumente i motive prošlosti – koji se još izvoze van, primljena subkultura egzistira i smoodržava se.

Japan je s druge strane zemlja o kojoj vlada stereotip da je opsjednuta zapadnom kulturom? Programirani i radni princip života,  konformizma i dobre organizovanosti u spoju sa bubntovnim duhom metala zaista rezultira specifičnim kulturološkim fenomenom. Kada je navedeni brazilski bend Slayer prvi put nastupao u Japanum primljen je sa velikom srdačnošću, ali su ljudi u publici sjedili. Ljubitelji metala u Japanu razmišljaju izrazito drugačije od zapadnjaka.  Metal ne izražava njihova osjećanja represije i nezadovoljstva, dok na Zapadu, ako se traži bunt, ili se osjeća izlovono u društvu, privlači se heavy metal muzika. U Japanu nije tako, fanovi na rok festivalima su vrlo učtivi. Ako bace neko smeće na zemlju, oni će to poslije pokupiti i možda ponijeti sa sobom kući. Metal je zaprvo jedna participacija u zajedničkoj demonskoj slici koja je plauzibilna – na koncertu ćete ličiti na demona, ali čim se koncert završi vi se opet vraćate svojoj učtivosti. Deep Purple i Kiss svojim nastupima su praktično uveli fenomene roka i metala u Japan. Svojim bučnim harmonijama i Kiss svojom šminkom itekako su bili prihvaćeni, podsjećajući na tradicionalno Kabuki pozorište. Prasak pirotehnike i upotreba vatre bili su za nas najveći šok, ali šminka na sceni je bila sasvim dobro prihvaćena. U Japanu postoje mnoštvo mješavina, kada govorimo o njihovoj popularnoj muzici, ali metal se najoriginalnije ostvario u saountrackovima za Anime crtiće i aplikacije. Tu se svira totalni heavy metal, žestokm, brz i mašinski tačan, a pjeva 40 mladih devojaka. To se teško može dogoditi u Americi, ili drugoj zemlji. Svaka zemlja unutar ovog specifičnog žanra ima da ponudi nešto jedinstveno. Japanci imaju najbržu, i tehnički najžešću muziku i na istom albumu se pojave pop  balade. To je nezamislivo za zapadnjački metal.

Indija ima mladu ali itekako rasprostranjenu metal scenu. Zbog tradicionalnih podjela društva, specifičnog socijalnog i religijskog veliki, popularni i brend bendovi nisu svirali (osim Iron Maidena), ali u Mumbajiu, jednoj od najstarijih i najznamenitijih svjetskih kultura, u isto vrijeme, u istoj sali – s jedne strane je svadba u pratnji bolivudske kič muzike, a na drugoj strani metal koncert.

Kina iz koje 90% metal brenda (a i ostalih brendova) majica, simbola i suvenira biva pravljeno, 50 godina biva odsječena od popularne kulture zbog društvenog uređenja. Grupa Tang Dynasty je za 10 godina sustigla kašnjenje od više desetljeća i predstavila publici ovu specifičnu formu izražavanja. „Ljudi koji su dolazili da nas gledaju nisu bili metal fanovi, samo su  htjeli da vide taj fenomen. Ljudi bi nas obično gledali u čudu ne znajući šta predstavljamo.“ Heavy metal stil odgovara tradicionalnoj kineskoj figuri snage. Duga kosa se uklapa u tradiciju drevnih ratnika, ona predstavlja ratničku moć. Danas vezano za metal najvažnije je da on mladima daje način da izraze svoja osjećanja na najiskreniji i najdirektniji način. Oni žude da izraze sopstvenu mržnju i emocije, jer mladi u većini (istaknutih) društvenih sistema, nakon njihove radikalne promjene gdje se odražava nepravda – neadekvatna politika – korupcija –  izražavaju svoju agresiju i emocije kroz ovakve muzičke forme. Isti slučaj je i u Indoneziji, metal oslikava nizak životni standard, siromaštvo i loš tretman u odnosu na društvo. „To ja baš kao masovni politički  protest kakav smo i imali 1998., kada je srušen Sukartov režim u studentskim demonstracijama.“ Metal suštinski raste ondje gdje autoritet tlači, npr protiv radikalnih zvaničnih religija. On je u Indoneziji glas.

Na koncu želim istakunti još jedan primjer plodnog tla za metal. Kultura prostora je vrlo komplikovana, vrlo stara s jedne strane, vrlo pomiješana, s druge strane. Tu je jevrejsko groblje, tamo je crkva, a tamo postoji i džamija. Cijeli Jerusalem je takav. Trebao bi predstvaljati harmoniju boja i molitava, jer svi su bili ovde: Avram, Isus i  Muhamed. Činjenica je to je ovaj prostor jedan od najspornijih mjesta na planeti i vjerovatno jednom od najopasnijih mjesta na planeti, čiji utjecaj nasilja se osjeća svuda. „Možda smo zato u stanju da sviramo žešći metal od ljudi iz drugoih krajeva sveta.“ Tamo su najviše slušani oni  noreveški black metal bendovi, kulturno su najbliskiji. U retrospektivi, norveški black metal benovi su pjevali o stvarima koje su se prenosile naraštajima, tako se i na ovom prostru pošinje pjevati. Taj povijesni krug ubijanja unutar okvira tri najrasprostranjenije religije daje ekstreman muzički oblik – zato se metal tako pitko implementirao na ovaj prostor, gradeći treću najveću muzičku metal scenu. „Na početku Salem je bio zaokupljen okultnim. Otuda ime. Salem, veštice… A onda shvatiš da je stvarnost strašnija od bilo kog demona iz Mesopotamije. Strašno je da možeš ići ulicom … i da se neko može pojaviti sa eksplozivom i eksplodirati samo zato što te mrzi.“ Ova muzička scena se realizuje na Desert Rock Festivalu kao godišnja proslava ovog muzičkog žanra. Lebanon, Kuwait, Bahrain, Oman, Saudi Arabia, svaka zemlja na Srednjem Istoku i šire učestvuje.

Iako je metal dio procesa globalizacije, smatram da se dešava nešto jedinstveno unutar ove subkulture. Ono se vezuje za ljude bez obzira na njihovo politčko, kulturno ili vjersko nasleđe. I ovi ljudi ne upijaju samo metal sa Zapada, oni ga preobražavaju, nalazeći novi i autentičan način izražavanja, koji nemaju u svojim tradicionalnim kulturama. Tako izražavaju nezadovoljstvo zbog haosa i nesigurnosti koji ih okružuju u društvima koja se brzo menjaju. Na osnocu, navedenog metal je vrta identiteta, jer bez obzira na kulturu i pozadinu, muzički bijes i nezadovljstvo uvijek i svugdje zvuči isto.

Zaključne riječi

Osnovna su tri temelja metala; blues skale kao osnova melodičnosti i emotivne pojavnosti; klasične kompozicije – tonovima prezasićene solo dionice instrumenata, brzina sviranja kao tehnička odlika – snažni operski vokali; te distorzivni riff električne gitare. Žanrovski cjelokupni muzički okvir predstavlja mladu muzičku formu. To je forma koja djeluje za konkretnu publiku i ima posebne slušatelje. Bez obzira na ovu izvjesnu ograničenost, ona ima sopstvenu logiku i smisaonost na osnovu koje se gradi specifična supkultura.

 Muzika djeluje na razne načine i na različitim nivoima,  tako je i metal potvrda njene mnogostrukosti. Smatram da je teško pisati o bilo kojoj muzičkoj formi ili pravcu,  a da se ne izgubi magija u mnoštvu kritika i recenzija. Zaista nije jednostavno objasniti kako melodija i muzika aktiviraju onaj arhetipski impuls u biću, onaj potencijalitet koji (u ovom slučaju) predstavlja thanatos ili nagon za umiranjem. Kroz haos, intimnu apokalipsu, ludilo, podsvijest i iracionalne strahove vođeni smo dok slušamo metal. Putem dihotomije eros – thanatos upoznajemo upravo arhetipski kod nagona za samoodržanjem i umiranjem te neprestanom, grčevitom borbom čovjeka razapetog između njih.

Muzika koju nam nudi metal ocrtava obrise mučne egzistencije da bi recipijenta ostavila u katarzičnom transu. Muzika je i ovdje poput sedativa za koji ne treba nikakav formalni recept.