Ima li jezik rod?

Piše: Zerina Hasanica

Ima li jezik rod?

Oblici verbalnog seksizma zavise od strukture jezika koji se koristi između ostalog i u medijima, ali i od stepena svijesti govorne zajednice koja ga koristi da takva pojava postoji u jeziku. Gramatičari tvrde da je priroda jezika upravo ta koja odražava diskriminaciju prema polu, a ne jezikoznanci koji pravila upotrebe jezika propisuju i koji uopšte ne predviđaju zaustavljanje takve prirode jezika u pravcu veće tolerancije i demokritičnosti, u smislu da bi se nekom dugoročnom jezičkom politikom smanjio stepen diskriminatorne upotrebe pripisane prirodi jezika. Ovim pozivanjem na prirodu jezika se ustvari želi sakriti djelovanje ideologije i jezičke politike – žene su manje važan dio stvarnosti. Jezička elita čuva jezik kako se vidljivost žena na vlasti ili u hijerarhiji moći ne bi potvrdila jezikom koji je sam po sebi moć. (Svenka Savić, 2005)

Kada se govori o profesiji, zanimanju ili tituli, dominantne jezičke struje tvrde da treba koristiti generički, opći rod, koji se po pravilu, poklapa sa muškim rodom. Nije svejedno kako se neko ili nešto naziva, odnosno označava. Na bilo kojem jeziku. Pitanje je, dakle, na koji se način žene pojavljuju u jeziku, kako one govore i kako se u razgovoru ponašaju. Da li su one podređene u komunikaciji s muškarcima i ukoliko jesu, na koji način do toga dolazi?

1973. godine nastalo je novo polje istraživanja: feministička lingvistika, kada je američka lingvistkinja Robin Lakoff objavila članak „Language and Woman's Place“. Autorica smatra da između jezika i govornika postoji reverzibilan odnos, odnosno da govornici koriste jezik ali da i jezik koristi njih. Zbog toga jezik može biti sredstvo ugnjetavanja drugoga, a upotreba jezika može odražavati i potvrđivati različite vrste društvene nejednakosti. Ističe da su žene jezično diskriminirane na dva načina: prvo, podučava ih se kako moraju koristiti jezik – što je samo dio općeg učenja o tome kako se postaje ženom, i drugo, obespravljuje ih načinom na koji se tretiraju u jeziku. Posljedica je jezične diskriminacije žena svojevrsno stavljanje žena u podređene i pokorničke pozicije.

Feministička lingvistika postavlja pitanje na koji se način ženski rod pojavljuje u jeziku. Feminističke lingvistkinje zahtjevaju da se žene u pisanom i govornom jeziku tretiraju kao samostalna i ravnopravna ljudska bića.

Žene govore drugačije nego muškarci, a način na koji one govore odražava i proizvodi njihov podređeni položaj u društvu. Nastojeći ilustrirati razlike između ženskog i muškog jezika, Lakoff upozorava na određene leksičke, sintatičke i prozodijske potvrde tih razlika. Ističe da u ženskom vokabularu postoji mnogo više naziva za boje nego u muškom vokabularu i zaključuje da je tako jer muškarci smatraju da je precizno razlikovanje boja u stvarnosm svijetu trivijalno i nevažno kao i druge teme važne ženama npr. kultura i umjetnost.

Ženski jezik obiluje modalnim izrazima, te gramatičkim i leksičkim „ublaživačima“ (mislim, čini mi se), što ženski jezik momentalno čini nesigutnim, nemoćnim i jako trivijalnim. Zbog toga se ženski jezik diskvalificira s položaja moći i autoriteta. Muškarci imaju za pravo svoj govor začiniti vulgarnim i jakim psovkama, u javnosti imaju pravo biti gnjevni i bijesni, dok žene imaju za pravo žaliti se, prigovarati i plakati, ali nipošto ne smiju izgubiti živce jer to nije pristojno, kao ni psovanje. Pridjevi koji opisuju odobravanje ili divljenje uglavnom su neutralni pa ih stoga mogu rabiti i žene i muškarci (odličan, dobar, nestvaran, nevjerovatan…), dok su neki dopušteni samo ženama (divan, presladak, prekrasan, fantastičan…) i muškarci ih moraju izbjegavati. Uglavnom i kada se desi da ih muškarci izgovore, to urade isključivo ironično, kao potvrdu ženske trivijalnosti. (P. Tatjana, 2016)

Razlike između muškog i ženskog jezika potvrđuju i dopunska pitanja ili upitne fraze koje žene dodaju uglavnom radi pristojnosti i ljubaznosti (Bilo nam je lijepo noćas, zar nije?), zatim neizravne zahtjeve (Baš bih voljela popiti čašu vina), ublažavanje neke određene molbe (ako ti nije teško, ako možeš), izvinjenja (oprostite na smetnji…, nemoj se ljutiti…) i mnogo oklijevanja pri izjavi neke tvrdnje (čini se da, izgleda, možda…).

Svi navedeni primjeri oslikavaju jezičnu diskriminaciju žene. Način na koji žene koriste jezik stvara mnogobrojne predrasude o njima. Ni u jednom trenutku ne treba gubiti iz vida da je jezik živa i dinamična kategorija, podložna promjeni koja ne isključuje društveni uticaj.

“Žene bi, baš kao i svi muškarci, trebale da se oprobaju u velikim djelima koja se čine nemogućim, a kada ne uspiju, njihov neuspjeh bi trebao da bude izazov za sve ostale.”
– Amelia Earhart

Piše: Zerina Hasanica

Upute na literaturu:

– Svenka Savić, Žena sakrivena jezikom medija.

– Tatjana Pišković, Feministički otpor rodnoj asimetriji u jeziku i jezikoslovlju. Otpor. Subverzivne prakse u hrvatskom jeziku, književnosti i kulturi