Mit i istina

Mit i istina

Mit: (grč.. μῦϑος) riječ, legenda, bajka. Mit predstavlja primitvno, fantastično, slikovito pričanje o postanku svijeta, bogova i ljudi. Izrasta iz fantaziranja koja koje proizilazi iz čuvstva i želja. Mit prethodi filozofiji, a i filozofiji, pa se nalazi u svim kulturama u prvim fazama njihova još nekritičkog razovja. Mit kao metoda objašnjavanja u filozofiji nalazi se u nekim Platonovim tekstovima. Time je Platon htio pokazati da se ne može sve racionalno shvatiti. Mitologija – učenje o mitu, sistematiziranje i obrazlaganje smisla i sadržaja mita. Znanost o postanku i značenju mita. (Izvor: Filipović, Vladimir, Filozofijski rječnik, Matica Hrvatska, Zagreb, 1965.)

Istina: (grč. άληθείѵ, lat. veritas, njem. wahrheit, engl. truth, franc. verite) jedan od temeljnih pojmova filozofije. U povijesti filozofije vodili su se veliki sporovi oko pitanja šta je istina. Najproširenija je dosad bila teorija adekvacije ili teorija korespondencije. Prema toj teoriji istina je svojstvo suda, a sastoji se u slaganju misli i stvari (adequatio intellectus et rei), u slaganju suda s onim o čemu sudimo, a što je onakvo kakvo jest bez obzira na to kako mi o tome sudimo. (Izvor: Filipović, Vladimir, Filozofijski rječnik, Matica Hrvatska, Zagreb, 1965.)

Mitom se obično označava način da se u obliku priče o nadprirodnim radnjama bogova i junaka bitnih za određenu tradiciju objasni postanak samih bogova iz njihove međusobne borbe, te čovjeka i svijeta u kojem on obitava. Pojmom mita obuhvaćamo djetinji pokušaj čovjeka da sebi na poetski način da odgovore na pitanja o svome postanku, te na taj način da obrazloži postanak kosmosa i reda u njemu iz haotičnog stanja koje mu je prethodilo.
         
Mit kao takav – kao priča – označava način mišljenja, karakterističan za rane faze razvoja nekog društva. Na tom tragu Ernst Cassirer ga i postavlja kao način mišljenja o svijetu u kome se čovjek nalazi, a „potaknut njegovom tezom, francuski ga je antropolog C. Levi – Strauss u Strukturalnoj antropologiji (1958.) konačno premjestio iz pričuvne umjetničko – osjetilne sfere u dominantnu logički – spoznajnu sferu. Mit je u njegovoj koncepciji dobio ulogu takva posredinika između osjetilnog i spoznajnog polja kulture koji svoji radom konflikte i zbunjujuće opreke u prihvatljive i umirujuće odnose.

Ulogu posrednika – i terapeutskog sredstva koji umiruje zahtjeve ljudske spoznaje za racionalnim i smislenim objašnjenjem o postanku svijeta, i pitanja o vlastitom bitku, mit je u grčkoj kulturi zadržao možemo reći sve do pojave prve filozofske škole u Grčkoj – na obalama Male Azije u Joniji, koja se često označava kolijevkom zapadne misli. Pojavom prvih grčkih filozofa događa se nešto što će umnogome odrediti i puteve razvoja zapadnog čovjeka. To predstavlja način da se na razumski način da slika svijeta. Takav stav iskazuje i Walter Kaufman u svojoj knjizi Tragedija i filosofija: „Predsokratovci, obeležavaju početak nečeg potpuno novog: filosofije. Nije dovoljno primetiti da njihovo pisanje obeležava početak čovekove emancipacije od mitskog mišljenja …. oni su učinili još jedan najznačajniji mogući korak: prekinuli su s egzegetskim mišljenjem; oni su bili antiautoritarci. Odbijajući da svoje ideje učitavaju u drevna štiva, ili da se pozivaju na autoritete, kako pesnika prošlosti, tako i filosofskih prethodnika, oni su pustili da njihova načela počivaju na sopstvenim vrednostima i skrenuli sa starih puteva kako bi istakli svoje neslaganje sa onima koji su bili došli pre njih

Filozofija je dakle nastala uslijed kako to Kaufman tvrdi „emancipacije od mitskog mišljenja“, te ona označava buđenje razuma, te to buđenje možemo positovjetiti sa Kantovom definicijom prosjetiteljstva, kada ga označava kao izlazak čovjeka iz neponuljetsvta za koje je sam kriv, a pod nepunoljetstvom Kant razumijeva nemoć da se služimo vlastitim razumom bez vodstva nekog drugog. Filozofiju stoga treba razumijevati kao okuraženost i spremnost da se misli, te da se na racionalan način da uvid u stanje stvar. Upravo takva jedna spremnost da se razumski misli i pomoću razuma da smislen opis svijeta iznjedrila je možemo reći temeljni filozofski pojam, naime pojam arhe (počela). Značaj prekida sa mitskim pričama i takvim „mišljenjima“ u objašnjavanju stvarnosti vidi i Nietzsche kada u svojoj knjizi Filozofija u tragičnom razdoblju Grka propituje vrijednosti i stavove filozofa do Platona. Propitujući vrijednost Talesova stava da je počelo svih stvari voda, Nietzsche navodi tri razloga zbog kojih takvo Talesove tvrđenje trebamo smatrati filozofskim, a kao takvo i vrijednim: „Jeste i to iz tri razoga, prvo: zato što taj stav kazuje nešto o počelu stvari; drugo, zato što to on čini bez slike i bajke, i najzad treće – zato što je u njemu sadržana misao .”

Značaj Talesova stava je prema Nietzscheu dakle trojak, i „štaviše Talesova misao – i posle saznanja da je ona nedokaziva – ima svoju vrednost upravo u tome što u svakom slučaju nije bila iskazana ni kao mit ni kao alegorija.“ Ovdje nam je jasna namjera Nietzschea u njegovoj ocjeni istine, naime, ona ne mora biti dokaziva, čak štaviše, misao kao što je slučaj sa Talesovom ne mora biti ni tačna, ali njena važnost je u tome da je ona izrečena posredstvom korištenja razuma, a ne mitskih ili religijskih ubjeđenja.
         
Problematizirajući mišljenja jonskih filozofa, Nietzsche govori o nasljedniku Talesa, Anaksimandru kao o filozofu koji puno „razgovjetnije“, a Nietzsche hoće reći misaono smislenije govori o počelu svih stvari. Uzimajući za počelo apeiron, „Anaksimandar je htio iskazati ono što izmiče određenju, što se ne može kvalificirati.”
       
Ocjenjujući Anaksimanadrov stav kao beskonačni proces stvaranja i vraćanja u propadanje, te da bi se iz propadanja ponovno vratilo u proces stvaranja, označavajući samo počelo kao neuništivo i nepropadivo, Nietzsche tvrdi da: „Nikada neko biće koje posjeduje određena svojstva i iz njih se sastoji ne može da bude počelo i princip stvari, ono što zaista bivstvuje – zaključio je Anaksimandar – ne može da posjeduje nikakva određena svojstva.”      Vrijednost Anaksimandrovog stava leži i činjenici da se je „uobičajeno da se kovanica „apeiron“, objašnjava kao kombinacija prefiksa „a“ koji znači „ne“ i imenica „peirar“ ili „peras“, koje znače „granicu“, „kraj“, „ograničenje“. Stoga se najčešče smatra da riječ „apeiron“ znači „ono što nema granica“, „bezgranično“, „beskonačno“, „neodređeno.“ Dajući takve karakteristike počelu Anaksimandar jasno pravi razliku između materijalnog svijeta i nadosjetilnosti, te ga kao takvog možemo vrijednovati i kao prvog metafizičara – „najvažnija karakteristika ovakvog Anaksimandrovog stava leži u tome da je po prvi put napravljen korak od konkretnog ka apstraktnom, odnosno što je danu osjetilnost objasnio pojmom. Anaksimandar je napravio veliki napredak time što je apeiron odijelio od svih osjetilnih oblika materije i što je svijet iskustva pokušao objasniti zbiljom s one strane iskustva.”

Kao najbitniju ličnost filozofa uz Anaksimandra, Nietzsche navodi Heraklita, koji jasno odjeljuje svijet mita, od svijeta racionalnosti: „ovaj svet (jedan) isti za sva bića nije uredio niko od bogova i niko od ljudi, nego je uvek bio, jeste i biće večito živa vatra koja se posle određenog perioda pali i posle određenog perioda gasi.” Odjeljujući svijet bića od svijeta bogova, Heraklit čini ono što Nietzsche smatra zadaćom svoje filozofije, da životu vrati životnost, koju mu je oduzelo platonističko filozofiranje i smještanje istine u drugi – nadosjetilni svijet. Stoga je „Heraklit bio prvi filozof koji je filosofiju s puta kosmologije skrenuo na stvari koje imaju veze sa životom na zemlji.” Određujući svijet kao mjesto vječito žive vatre, stalne promjene i borbe, Heraklit predstavlja duh helenske filozofije, i mjesto sa kojeg Nietzsche možemo reći crpi svoje filozofsko učenje. Tumačeći njegov stav o svijetu kao vječnoj promjeni, Nietzche kaže: „ako bi čovek ushteo da Heraklita upita zašto nije vatra uvek vatra, zašto je čas voda, čas zemlja, on bi samo odgovorio: „To je igra, ne uzimajte je suviše patetično, a pre svega ne moralno.“

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Heraklit, Fragmenti
Niče, Fridrih, Filozofija u tragičnom razdoblju Grka
Heraklit, Helderlin, Niče, Hajdeger, Pevanje i mišljenje
Kaufman, Valter, Tragedija i filosofija