Proza Ernada Musića

Rubrika: Promocija pjesnika i književnika, prilika za objavljivanje autorskih tekstova (poezija i proza). Šaljite svoje radove u inbox fb stranice: https://www.facebook.com/dunjalucar
ili na mail : dunjalucar@gmail.com

Biografija Ernad Musić: Im'o sam sreće da je Mama slušala radio baš u onom momentu kad je spiker reko:”Ernad.” Inače, dobio bih ime nekog od djedova, a čuo sam da je mukotrpan proces za promjenu imena. Nisam bio planiran te 1979. kada su se moji roditelji vjenčali. I ja sam rođen ko vrlo mlad, u Tuzli 20.9.1985. Sjećam se, bio je petak, vjernici su klanjali džumu i čuo se ezan. No nisam se dao smesti, nije mi se izlazilo, samo sam izvirivo. To slabašno svjetlo ispred nije mi se sviđalo, ne znam zašto sam mislio da je to bezdan i njaka navlakuša. Sad znam da je to bila klopka! Babica Esma je stajala ispred i pozivala me rukama, poznate su vam te kretnje: ko kad vas neko zove u zijan. Ni na to se nisam obaziro. Te babice su mudre Žene i vazda imaju keca u rukavu. Esma je uzela pun sahan graha i ljuljala ga ispred ko kad Majka ljuljuška dijete. Zastala je i rukom rastjerivala očaravajući miris šarenog graha! Inače, tog momenta sam posto ovisnik: grah je moja droga. Naravno, hitro sam izronio i safato taj sahan objema rukama, svi u toj prostoriji su se smijali kad sam kasnije prdio ko veliki. I danas hiperaktivnoj djeci pokazuju fotografije mene iz tih momenata, odmah postanu mirna ko mehlem. Objavljena je jedna moja zbirka poezije “Riječi i pjesme” 2016. godine. Neke od pjesama su zastupljene i u zajedničkim zbirkama poezije, a neke su objavljivane i na portalima i časopisima za književnost. Desi se da naškrabam i pripovijetke, ali urijetko. Trpim, i ljubav trpim u Srebreniku.

Miriše lipa

Ovo mi je kazivo Rivan…
Ja sam zemljin i zemlji se vraćam, iako nikad nisam zaista otputovo. Zapisano je: vrijeme se kreće unazad. Ipak, čovjek nije u stanju da pojede voćku koju je jednom propustio — i to stoji zapisano. Značajnost postaje sasvim beznačajna, a jedno je mjerilo: ljubav. Davno sam slušo kako ispod srca skladno raste. Širila se poput magnetnog polja. Davno sam kušo zrak krvlju ispunjen. Iznad uma su letjele plave ptice, lastama slične, a ja ih nisam bio svjestan. Nisam mogo ustanoviti da li prolaze ili se vraćaju. A znao sam, znao sam da su u meni.
Kazivanje koje slijedi je samo obrub bosanskih drumova i makadama. Na nekima su se jasno iscrtavali želje i htijenja onih koji hode, a neki su vazda u garu ostali. Putevi su sačekuša, a čovjek je klopka samom sebi.
Jako davno, toliko davno da se i najstariji ne sjećaju detalja, zbila se sljedeća pripovijest.
Prolazio sam pored vratnica i zdravio se s njim, a on me čvrsto uzeo za ruku i počeo je da govori o tom selu. Redo je svanuća, retrospektivno, valjda je duhanski dim osvježavo mu sjećanje. Naime, bijaše ovako…
Svanulo je prvo julsko jutro. Zagledan u saune, koje bijaše nasađene na krov magaze, čovjek srednjih godina nije potezo za fildžanom kahve, već je, držeći pesnicu na bradi zamišljo ruke koje su izvele ovo djelo. Saune su, brat-bratu, težile stotinu kila.
— Da mi je takve u šumi na jesen — mislio je.
Ne treba ispaštati u samoći — je misao koja ga je stalno kopkala. Njegova Žena bijaše bolešljiva, imali su jednu kćer: vazda pristalo odjevenu, kako i doliči Ženama (govorio je otac).
— Jer, svaka sa raskopčanom bluzom je rospija!– horilo se po kući.
I prozori su se crvenili zbog siline tog glasa.
No, svom svojom prisutnošću djevojka je već osjećala muškarca: zamišljali su kućicu, tamo u dolu, frtalj zemlje i predivne konje što se galate po livadi. Za tu romansu razjarenost u očevom obliku nije smjela saznati! U zavadi je sa cijelim svijetom, vazda ga crv sumnje načinje i mrzovoljnost ispoljava vikom i prijetnjama — svima! Ipak su njegove oči, često staklene i nejasne, bivale ispunjene spokojstvom dok je motrio kćer kako mete, potom sipa vodu u ibrik.

— Ona je svjetlo koje oči mi kupa. Ako je izgubim, moj dom će sačinjavati četiri mračna zida.

I ona je osjećala tu hraljatu ljubav: dok mu je ruku ljubila, dok mu se činilo da spava, jutrom, na prstima bi prilazio njoj, u čelo je ljubeći i mirišući kosu, čedno — kako samo roditelj umije. Potom, pazeći da pod ne zaškripi, odlazio je za poslom ne zatvaravši vrata.

— Presudiće mi gajtan ako sazna za nas — govorila je momku, lijevim uhom osluškujuć frekvencije njegovog srca.
— Ne budali! Ove godine će biti mnogo uglja, napraviću nam kućicu i doći ću u prošnju — završio je smiješeći se.
— Toga se i plašim — podigla je glavu i palcem prešla preko njegovih usana.

Taj nestareći strah je uvijek bio prisutan, čak je smatrala da je strah jedina i sušta istina. Zamišljala ga je u obliku čovjekolikom, samo bez osjećaja i nagona, ko replikant je tu: ponavlja kretnje tijela i mimiku usana, ponekad se stropošta na tijelo, pa guši, i tad se nije smjela opirati, jer stisak bi postajo jači, nesnosan; tad bi omlitavila udove i strah bi prelazio u nježne dodire, slične pokretima koje nazivamo milovanjem. No, nikad nije opsjena.

Bližio se dan veselja, uskoro će igranka. Vježbaju se kola, čisti se marama na čijim krajevima će čekati prsti mraka željni, dugmad se prišivaju na košulje, probaju se dimije, na bjelovratu svjetluca đerdan, ogledala se okreću prozorima…
Ne bijaše blijedih lica, već samo zajapurena, štono kažu: pucaju od zdravlja!
Znala je da je mnogi begenišu, a ona je begenisala samo njega: ne bijaše mrk a ni plećat, ne bijaše visok a ni omalen, nosio je vazda naheren fesić na desnu stranu, pokraj njegovog osmijeha boja slonovače i jorogovan je miriso nesvakidašnje, a njegove oči su isijavale boju kahve divke. Sviro je šargiju. Niko mu se nije usuđivo smijati u brk.

Ni njemu nije rekla da je odveć bremenita.

Tog jutra se prenula iz nijemog sna. Čudna omama joj je ispunjavala nosnice. Nije se dala smesti. Večeras je igranka. Jučer je rekla ocu da sa drugama će ići. Promjena je došla, jednostavna i neočekivana, prekrivena osmijehom i riječju koju bi rekla Majka: “Bujrum.”
On će bditi uz hastu, otelo mu se s usta. Poljubila je Majku, cio dan, u svemu, ocrtavo se Majčin lik. Sobom je grmila prebogata šutnja dok su se osamljene oči Žene smijale.
Djevojka je marljivo očistila kuću, omela bašču, ko da se svaka stvar postavljala na mjesto na kojem je već tavorila, sve bijaše tako lagodno, poput zraka. Prije akšama je spremna. Još samo da pokupi lokne pod šamiju. Čula je razdragane Ženske glasove. One čekaju. Izlazivši je pogledala oči što blistaju u tišini.
Djevojke su nosile dva fenjera: “Zlu ne trebalo”, razlijegalo se kroz smijeh. Meraje su ih čekale, okićene svirkom i kolima. Na klupama su čamile nečije Mame.

“Skoči mala u kolo, u njemu sam sam,
što te danas ubolo, to i ja ne znam!”

To je neka starinska, prvi put je čuju. No, tonule su u nju i postajale dio prašine što svjetlucala je pred tijelima fenjera. Ozbiljnost se očitava na licu njenog bekrije. Sijevne i osmijeh, ali samo uz namigivanje. Tri šargije su neumorne, kretnje nogu se čine mudrima, jedrost žudi. Šarene se dimije, šarena je noć, mokre su košulje.
Miriše lipa.
Odasvud, oči se u očima griju. Ona ga motri, kažiprstom uvrćući loknu. Gleda ruke i šargiju, koju on draga, te ruke već osjeti. On ustaje, nešto govori onom do sebe, ostavlja instrument i kreće prema njoj. Smije se i ruke širi. Kreće mu u susret, dok je obliva milina. Na moment je pogledala muškarca koji mu prilazi s leđa.
Smrknuti zlobnik mu zabada nož u vrat! Osjetila je sječivo u svom grkljanu, htjela je da vikne, htjela je da krene… Ali, kamo?
Kleknula je, čula je frekvencije njegovog srca. Već je pao pred njom i desnom rukom istrgnuo bodež. Prašina i krv mirišu na strah. Šiklja krv!
On ne miga, gleda je i smiješi se ne govoreći ništa. Ona grli tešku glavu u čelo je ljubeći.  Kroz prste joj curi krv, kaplje i nestaje dotičući tlo. Ostali se kreću, cik-cak, cik-cak… Možda će pomoći: vrište, galame, ne prestaju. Trojica udaraju zlobnika. Njen sluh i tišina su jedno.

Osluškuje frekvencije, srce se oglašava: “Ne trči, Esma, ne trči!”

Pogledala je oči: još tople, nepomične, nijeme. Ona ne diše, usnama miluje krv na prstima. Spustila je glavu, uzela fenjer i pošla prema zreloj šumi. Nisu je mogli stići. Čuo se ćuk, potom krik, strašan krik, strašan! Naišli su na procjep u zemlji, nekoliko metara dalje širok je krater. Na dnu kratera ljeskala se Esmina kosa.

“Kažem ti, to nije bila pričina”, nastavlja Rivan, “krater je još uvijek tamo!”

Iako sve bijaše zapleteno u mrežastu noć, ni u najdubljim mislima ne dozivam pritajenu iluziju.
Čuo sam da lišće postane čovjek i da čovjek postane lišće: dovoljno je da kratko dodirom budu bliski i da to žele, sasvim žele.

(Pisano prema istinitom događaju, uz prstohvat fikcije hićen od strane zapisivača.)