Grci i tragedija

Antigone donnant la sépulture à Polynice (1825. god.)
Autor: Sébastien Norblin (1796 – 1884. god.)

Grci i tragedija

Ono što su se iznjedrilo iz helenskog duha, i što je uspjelo da bude svojevrsna zvijezda vodilja cjelokupne zapadne misli, a posredstvom nje, izvršen je uticaj na čitav kulturni svijet i njegov nazor spram istog, te njegovo moderno određenje jesu tragedija i filozofija. Stoga je neophodno u tumačenju Nietzscheovefilozofije skrenuti pažnju na važnost tragičkog pogleda na život, te načine i izvorišta iz kojih se  tragedija oblikovala kao jedina umjetnost koja je u svojoj biti jedino mogućna da afirmiše život, te njenu konačnu smrt i propast usljed racionalizacije i intelektualizacije životnih poriva.

Upravo i Nietzsche svoju prvu knjigu Rođenje tragedije iz duha muzike započinje sa pitanjem filozofske discipline – Estetike – o porijeklu samog umjetničkog djela, pretpostavljajući dva međusobno suproststavljena principa djelovanja koja se očituju u tvorenju grčke tragedije, koje Nietzsche određuje kao apolonski i dionijski pricncip / načelo: „Estetika će imati veliku korist ako dođemo ne samo do logičkog zaključka nego i do neposredne pouzdanosti shvatanja da je daljni razvoj umjetnosti vezan za dvostrukost apolonijskog i dionizijskog načela, slično kao što naraštaj zaviti od dvojnosti polova, pri neprekidnoj borbi i samom periodičnom pomirenju.“ Oba ova različita nagona teku naporedo, većinom u otvorenom razdoru jedan sa drugim i podstičući se uzajamno na uvijek nova i sve snažnija „rađanja“, da bi u njima nastavili borbu suprotnosti koju „zajednički nazivnik“ i akt umjetnosti samo prividno premošćuje, dok se najzad jednim čudotvornim činom helenske volje spareni ne pojavljuju, te u toj sprezi i borbi konačno rađaju koliko dionizijsko, toliko i apolonijsko umjetnčko djelo antičkog života – tragediju.

Za Nietzschea grčka tragedija predstavlja apolonskih izričaj dioniskih težnji i nesputanosti životnog poriva, to Nietzsche zaključuje dalje kroz svoj tekst: „Apolon nije mogao da živi bez Dionisa.“ Principi o kojima Nietzsche govori u prethodno navedenom citatu su za njega i komponente svakog drugog ljudskog stvaralaštva, odnosno svakog ljudskog života generalno. Na jednoj strani riječ je o apolonijskom u čovjeku – Apolon, čuvar poretka, čuvar duhovne ravnoteže i vedrine, te jasne svijesti, ono u čovjeku za šta obično kažemo da predstavlja promišljenost, uređenost, sklad i disciplinu. Sa druge strane kao negacija svega prethodno navedenog nalazi se dionijsko u čovjeku – Dionis – bog prazničnog pijanstva, zanosa, veselog života u kome čovjek izlazi iz tamnice svoga postojanja i ustaljenog života, te se poistovjećuje sa svim oko sebe, sa prirodom koja se neprestano mijenja i preobražava. Zahtjev koji Nietzsche stavlja pred ova dva principa koja se nalaze u čovjeku jeste njihovo sjedinjavanje i sklad i to pod sredstvom volje, koje tako udružene i sparane rađaju umjetničko djelo antičke kulture. Samo u takvom međusobnom skladu zaključuje Nietzsche se „pred našim pogledima otkriva uzvišeno i slavljeno umjetničko djelo antičke tragedije i dramskog ditiramba, kao zajednički cilj oba nagona, čija se tajanstvena bračna zajednica poslije duge prethodne borbe, proslavila takvim porodom – Antigonom i Kasandrom u isti mah.“

Za Nietzschea volja predstvalja onaj akt koji se ogleda u ljudskom životu kao pokušaj uvijek novog stvaranja i preobražavanja, odnosno kao eksperiment koji ima mogućnost da uspije i nije nužno da mora da uspije, ali u toj volji se krije tajna ljudskog života. Odatle je umjetnost za Nietzschea kao izričaj borbe, kao jedino validna instanca bilo kakvog govora o životu – vrijednija i važnija od istine, ona se postavlja na suprotnu stranu od istine, „Nije dostojno jednog filozofa da su dobro i lijepo jedno te isto, ako bi dodao i „istinito“, trebalo bi ga išibati. A istina je ružna. Mi imamo umjetnost, da ne bismo propali zbog istine.“ Odatle „problem estetskog za Nietzschea nije pitanje teorije umjetnosti, nego se problem umjetnosti razmatra kao problem života“, te iz toga sljeduje da je jedino život validna instanca vrjednovanja spoznaje, za svaku istinu posebno, te u isto vrijeme, život predstavlja i mjesto na kojem prestaje svako njeno važenje.

Stoga se umjetnost pojavljuje kao uslov opstanka samog života.  Život sam za Nietzschea predstavlja bitak, jer ono što živi je i sam bitak, dalje nema nikakva bitka. Odatle za Nietzschea „filozofija se kroz razmatranje estetskog otvara svijetu života i zauzima poziciju budućnosnog i praktičkog mišljenja“, dajući odgovor na pitanje čega je život uopšte vrijedan? Odgovor na to pitanje za Nietzschea je mogla ponuditi „samo kultura poput grčke kadra je da odgovor na pitanje o tom filozofskom zadatku, samo ona – kao što rekoh – može opravdati filozofiju uopšte jer jedino ona zna i može dokazati zašto i kako filozof nije slučajni putnik što iskrsava čas na jednoj čas na drugoj strani.“ Samo dakle u kulturi kao što je bila helenska, filozofija i tragedija nisu slučajnost, one su ono što određuje njihov duh i njihov život, te  „u fenomenu tragičkog vidi on (Nietzschea) istinsku narav zbiljnosti, estetska tema zadobiva za njega rang fundamentalnog ontologijskog principa; umjetnost, tragičko pjesništvo postaje njemu ključem koji otključava bit svijeta.” Osnovu tragičkog čini Dionizije – „jedini tragički lik je Dionis – glorifikovani bog što pati.“ Dionizije predstavlja ono individualno – slobodu, a „Individualno jeste jedina snaga sa kojom Nietzsche računa i u kojoj se objektivno ozbiljuje život“ Prikaz boga koji pati, fundirajući na taj način svoju individualnu slobodu, kao što Muminović primjećuje ne pobuđuje osjećanje lijepog, već osjećanje uzvišenog koji „ide uz tragediju u kojoj je bitna strana života jad čovječanstva, vladavina slučaja i zablude, pad pravednih, trijumf zlih, čitav jedan svijet u sukobu sa ljudskom voljom koji nas uvjerava tragičnom katastrofom da je život u biti teški san iz  kojeg se na kraju probudimo kada se i osjetimo da smo možda prevareni.“

Osnovu tragičkog ne čine kako to Nietzsche primjećuje riječi, nego djela, čak štaviše riječi junaka iz tragedije ne ocrtavaju snagu duha, kao što imamo dojam da ih dočaravaju likovi iz recimo Tolstojevih romana pri razgovoru sa drugima ili u dubokim zakutcima vlastitog uma u beskrajnim monolozima i odmjeravanju sama sebe. Ono pred čime drhtimo u tragediji su djela, ne riječi, ono što nam stvara nelagodu jeste smrt Dionisa, koji umire da bi se ponovno mogao roditi. Odlučnost u djelovanju tragičkog junaka – kralja Edipa kada zbori „Moram do dna stvari doć” ili Prometejeva odlučnost „Na sve ja sam evo pripravan.“ – oslikavaju najbolje spremnost da se ispuni tragični usud. Sremnost i hrabrost u djelovanju – da se kaže jedno sveto djetinje, umjetničko „DA“, nalazimo i u Schillerovoj drami Razbojnici, kada glavni lik – razbojnik Moor – izriče sveto djetinje, umjetničko „DA“ životu: „Neka mi se zbog toga dive! (Nakon razmišljanja.) Sjećam se da da sam na putu ovamo razgovarao sa nekim siromašnim nadničarom koji ima jedanaestero gladne djece – Nagrada od tisuću zlatnika (na koliko je ucijenjena njegova glava) obećana je onom tko velikog razbojnika izruči živa – pomoći ću tom čovjeku. (Odlazi).“ Ono što tragedija doista u nama pobuđuje jeste radost postojanja i radost života, svjesni odabir dinizijske patnje i smrti, ili kao što Helderlin kazuje:

„Mi osjećamo radost u tome da se bacamo u noć nepoznatog,
u hladnu tuđinu nekog drugog svijeta,
i, da je to moguće,
napustili bismo oblast Sunca,
i, prodrli iznad granica lutajuće zvijezde.
Ah! Za divlje grudi čovjeka nema zavičaja.“

Odatle proizilazi da živjeti nije ništa drugo nego „kazivanje Da životu, čak i u njegovim najokrutnijim i njemu najviše tuđim problemima; volja za život,u žrtvovanju njegovih vrhusnkih tipova veseleći se njegovoj sopstvenoj neiscrpnosti – to sam zvao dionisko, to sam razumevao kao most prema psihologiji tragičkog pesnika. Ne da bi se užasi i sapatnje, ne da bi se žestokim pražnjenjem očistilo od nekog opasnog afekta, kako je to Aristotel pogrešno razumevao, nego da bi se ponad užasa i sapatnji sam bilo večna radost postojanja – ona radost koja u sebe uključuje još i radost u uništavanju.”

Svhaćena na ovaj način kako navodi Gilles Deleuze interpretirajući Nietzschea tragdija je „u neposrednom doživljaju vesela – te ona – izaziva strah ili sažaljenje samo kod tupavog gledaoca, kod bolesnog slušaoca ili moralizatora koji od nje očekuje da mu obezbedi ispravno funkcionisanje njegovih moralnih sublimacija ili medicinsko očišćenje.“ Ono što karateriše takvo tragično djelovanje, kao zadatak da se ispuni misija života jeste „postojanje i prolaženje, građenje i rušenje, bez ikakve moralne odgovornosti u večito istoj nevinosti koju poseduju u ovom svetu samo igra umetnika i deteta.“

Odaljavanje od zemlje i života za Nietzschea predstavlja dekadenciju same grčke kulture, filozofije i tragedije kao onog što predstavlja suštinu Helena i znak slabljenja samog života, „a kao glavni protivnik helenskog zanesenjačkog životnog poriva označen je Sokrat i njegov racionalizam – „protufenomen tragičkom viđenju svijeta, dubokom pogledu u srce svijeta jeste sokratizam, uspon gospodstva onog „logičkog“, racionalne umnosti koja nema više oko za ono što buja iza svih likova, za „život“ koji ih obrazuje i razara.“ Kraj grčke tragedije za Nietzsche vidi u Euripidovim tragedijama, koje su epistemološku građu za svoju izgradnju imale u sokratovskoj racionalizaciji i moralisanju, te je stoga Euripidova tragedija tvrdi Nietzsche imala dva svoja vjerna gledaoca – Euripida, kao zaljubljenika u svoje djelo, i Sokrata kao drugog gledaoca. Stoga je moguće govoriti o svojevrsnoj „euripidizaciji filozofije“ sa jedne strane, ali i sokratizaciji tragedije“ sa druge strane – što u oba slučaja za Nietzschea znači kraj kako za filozofiju, tako i za tragediju. – „racionalizacija umjetnosti za Nietzschea ima dalekosežan značaj slabljenja života „udaljavanja od zemlje“ i put u svijet ideja kroz odvajanje od materijalnosti i bića zbiljnosti svijeta.”

Grčka tragedija je u svome izvornom obliku sadržavala samo Dionisove patnje, te je zapravo jedini junak na pozornici bio upravo Dionis – bog koji pati. Međutim sa istom izvjesnošću sa kojom to tvrdimo, primjećuje Nietzsche „može se tvrditi da nikad sve do Euripida, Dionis nije prestajao da bude tragični junak,a da su svi slavni likovi helenske pozornice, Prometej, Edip…., samo maske ono prvobitnog junaka Dionisa.“ Budući da su svi helenski junaci grčkih tragedija, zapravo samo maske Dionisa samog, i da njihove patnje, zapravo predstavlju njegove patnje, tako je i onaj koji ga je protjerao sa grčke pozornice – Euripid – isto tako samo maska – „božanstvo što je progovorilo iz njega nije bio Dionis, pa ni Apolon, nego jedan sasvim novorođeni demon, po imenu Sokrat.

To je nova suprotnost: dionisko i sokratsko načelo, a umetničko delo helenske tragedije propalo je u tom sukobu.“ U Sokratu, Nietzsche vidi glavnog protivnika filozofije i grčke tragedije, Euripid se na taj način pojavljuje samo kao instrument Sokratova racionalizma, i stoga ga Nietzsche označuje kao dekadenta, i nagovještatelja kraja i kraha grčke kulture. Namjera njih dvojice, kao najvećih zaljubljenika i međusobnih poštovalaca svoga zanata i rada  jeste „izlučiti iskonski i svemoćni dioniski elemenat iz tragedije pa je u čistom i novom obliku izgraditi na temeljima nedioniske umetnosti, običaja i posmatranja sveta“.

Taj novi oblik izgradnje umjetnosti i svijeta, jeste umnost, umnost protiv instikata, protiv poriva života, protiv volje za životom, i protiv života samog. To je njena prva (epikurovska) smrt kao rezultat Sokratove dijalektike tvrdi Gilles Deleuze interpretirajući Nietzschea, ona također „umire drugi put od hrišćanstva. I treći put pod udruženim udarcima moderne dijalektike i Vagnera lično.“ Sokrat se na taj način pojavljuje kao „znak opadanja kao oruđe grčkog mlitavljenja, kao prvi put, prepoznati tipični decadent. „Umnost“ protiv instinkta. „Umnost“ po svaku cenu kao opasna, kao sila koja potkopava život.”

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Niče, Fridrih, Rođenje tragedije
Niče, Fridrih, Ecce homo Delez
Fink, Eugen, Nietzscheova filozofija
Eshil, Sofoklo, Euripid, Grčke tragedije
Niče, Fridrih, Filozofija u tragičnom razdoblju Grka
Schiller, Friedrich, Razbojnici
Arnautović, Samir, Nietzscheov nihilizam i metafizika
Delez, Žil, Niče i filozofija