Proza Edina Bajramovića

Rubrika: Promocija pjesnika i književnika, prilika za objavljivanje autorskih tekstova (poezija i proza). Šaljite svoje radove u inbox fb stranice: https://www.facebook.com/dunjalucar, ili na mail : dunjalucar@gmail.com

Edin Bajramović (Zenica, 1986.), književnik. Napustivši studij mašinstva, upisuje odsjeke za Komparativnu književnost i Književnosti naroda BiH na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Za prvu objavljenu priču “Miš” dobio je prvu nagradu lista “Oslobođenje” za kratku priču 2015. godine. Istu nagradu osvajio je i 2016. godine za priču “Pismo iz Slobode”. Za priču “Jutro kada su nestale lubenice” list “Oslobođenje” mu je dodijelio drugu nagradu za kratku priču u 2017. godini. Priče su mu uvrštene u brojne domaće i inostrane periodike. Živi i radi u Zenici. Trenutno završava tri romana (“Kaputt”, “Crno ogledalo”, “Gradnja i rušenje”), te sklapa prvu zbirku pripovjedaka.

Povratak na Babilonsku kulu

Pribavimo sebi ime, da se ne raspršimo po svoj zemlji!
(Post, XI: 4)

Sjedokosi i jarobradi starac, premoren od dugog životnog puta, vratio se u rodni Babilon. Ne želeći se odmah suočiti sa izblijedjelom slavom drevnoga grada, on sjede na savršeno isklesani kameni blok odbačen kraj puta.

Filozof, oplemenjen znanjima cijelog poznatog svijeta, u domovinu se nakon dugog izbivanja vratio iz Helade. Kod Helena mu nije falilo ništa: bio je uvažen na akademiji, te na samom izvoru svih znanja; imao je ugled, slavu i moć, plemenite sagovornike na raskošnim gozbama, te nekoliko ljubimaca za strastvenu nasladu; u mudrosti mu nije bilo premca, te su mu čak nudili i velelepni Posejdonov polis na vječno upravljanje – riječju: bio je na korak do besmrtnosti. Uistinu, za povratak nije imao razloga, ali doznao je: rastureni Babilonci se vraćaju u domovinu. “Zašto?”, čudio se. Kada mu rekoše kako se vraćaju sa namjerom da nastave sa gradnjom Kule, bio je zaprepašten. Naravno, kakav bi to on bio filozof, kada se u ta blasfemična govorkanja lično ne bi uvjerio.

Sjedeći na kamenom bloku nadomak grada, filozofu nije trebalo dugo da se uvjeri kako su govorkanja tačna: Babilon vraća staru slavu; Babilonci su spoznali jezik Drugog; Kula se ponovo gradi.

Drumovima, sa svih strana svijeta, u drevni grad su se vraćali božijim gnjevom rastureni Babilonci: projektanti iz Egipta, zidari sa Kineskog zida, trgovci iz Raguze, tkači iz Indije, akvaduisti iz Venecije, vijaduktisti iz Bretanje, drvodelje iz Bavarije i Šlezije, kopači sa Sibira i iz crne Afrike, vinari iz Lombardije, cvjećari i vrtlari iz Holandije, mesari i kuhari iz cijelog Magreba, vajari i graditelji iz vječnog Rima, iz raskošne Firence i moćnog Milana, pekari iz Galije, juveliri iz Beča, soboslikari iz Arabije… te naravno, bludnice, povratnice iz svih krajeva svijeta, naučene svim bjelosvjetskim ljubavnim igrarijama i oplemenjene svim veneričnim bolestima. Prolazili su drumovima svakojaki povratnici, nosili su u rodnu grudu najnaprednija znanja i umijeća cijelog poznatog svijeta – sva se ljudska sila izvanrednosti ustremila u Babilon.

U tom sjaju, u svečanoj procesiji ljudske genijalnosti i vještine, filozofovu pažnju privuče jedan naročit povratnik.

Stigao je sâm, iscrpljen, ofalio do kostiju, neprepoznatljiv, pomažući se štakama, sporo, u muci; koža mu je bila spaljena i prekrivena najrazličitijim gnojnim krastama; torzo mu je bio izubijan, obojen udarcima i išaran ranama nastalim od sveg mogućeg oružja; na leđima mu je dodatni samar pravila velika gnojna grba; jedno oko mu je bilo zašiveno, očito izvađeno, nos izlomljen više puta i na više mjesta, a u ustima mu je ostao samo jedan zub; lijeva ruka mu je bila odsječena iznad lakta, a na desnoj šaci je imao samo palac i kažiprst; odmah ispod lijevog kuka mu je bila nespretno nasađena drvena noga, dok mu je na desnici, fiksiranoj u koljenu, falilo stopalo. Cijelo tijelo mu je trulilo i gnjilo, a auru su mu činili smrad raspadanja i umiranja, te rojevi larvonosnih muha. – Ako čovjek zbog nevremena, muke i nedaća, može biti pretvoren u ruinu, došljak je bio ta ruina.

“Gdje god da je bio, šta god da je ubog radio, prošao je neslavno… Gle! Čovjek uistinu može biti samljeven u kašu! – Ovaj čovjek mi je živi dokaz. Gdje se to na ovom svijetu, najljepšem od svih, tako sa ljudima vladaju?”, mišljaše filozof.

Ljudska ruina, uhvativši starčev radoznali pogled, te prepoznavši na kamenom bloku društvo za predah, zaustavi se i izmožden sjede pored starca. Filozofu logos ne dade mira, pa, ne zbog ljubopitljivosti, već iz istinske radoznalosti, priupita došljaka:

“Odakle stižeš, putniče? Avaj! Govori mi o tom divljem mjestu, barbariji i haosu, i tim ljudima, dovoljno zlopakim da te pretvore u takvu kašu!”

“Iz rata i razaranja dolazim, ali s blaženim mirom stižem. Bježim od Balkana, ali bojim se, Balkan neće pobjeći sa mene, ni iz mene. Eto, i sâm vidiš, i sâm kažeš, na ruinu su me načinili. Stvoriše me po svojoj slici i prilici svoje zvjerske zemlje”, potvrdi došljak neminovnost svoje vanjštine. “Balkan je, sa sve plemenima, čudovišna jedna izba – poput naše Kule. Gradi se, gradi, i gradi, i imaš utisak da gradnja nikada ne prestaje; a onda, kao da silni grom udari među ljude, sve se živo unezvijeri, te se klice sitnih plemenskih razmjerica oplode i propupaju razdorom. Za razliku od naše nevolje, Bog na Balkanu nije imao mnogo posla, niti je bio naročito maštovit. Svim plemenima je dao samo jedan jezik – jedan jedini! – samo da bi se mogli lakše i britkije mrziti. I svi rêže, iz utrobe, majčine, iz postojânja. U odnosu na ono što ljudi zaista misle, glasne psovke su potpuno infantilne. Nepažljiv korak, neoprezan pogled, i eto te na mom mjestu: Balkan te samelje. Kada nas je Bog kaznio, mi Babilonci smo se potukli, pa se jednostavno razišli napustivši Kulu. Kada se Balkanci potuku, svoju Kulu razruše i spale do temelja, te umjesto da se rasprše, izubijani ostaju na zgarištu. Mi smo gradili Kulu iz oholosti, da dotaknemo Sunce i Boga na njemu. Balkanci grade Kulu da prežive, i ruše je da prežive. Gradnja i rušenje, kao udisaj i izdisaj. Balkan je Kula koja nikada neće biti ni izgrađena, ni srušena… jer takvi su to ljudi, prevrtljivog i žilavog zvjerinjeg soja, a istovremeno, mutavi poput ovaca koje lakomo povjeruju i u najopskurnije laži. Balkanski narodi su kao babilonske bludnice: lete onome od koga mogu da iskamče najveću čâr…”

“Avaj! A gdje je taj tako divalj i zvjerski prostor?”, uskliknu filozof poplašeno.

“Jok! Balkan nije prostor, Balkan je dijagnoza. I ma gdje da je, želim pobjeći što dalje od njega!”

“A jedini li si Babilonac koji ga je preživio?”

“Ne. Ima nas još, ja sam samo bio najzdraviji i u bijegu najbrži.”

Sjedjeli su tako danima razgovarajući – mladac jadajući se, starac snebivajući se – sve dok ih jednog jutra grupa snažnih mladića nije pomjerila sa kamenog bloka kako bi ga odnijeli i ugradili na odgovarajuće mjesto u Kuli.

Tu se i tada rastadoše. Filozof, osapnut balkanskom sudbinom sugovornika, potrudio se da priču o došljakovim nedaćama pronese cijelim gradilištem. Povratnik se, postepeno ozdravljajući, te želeći da i sâm učestvuje u gradnji, na Kuli prihvatio posla vodonoše.

Ostatak života, vodonoša je boravio isključivo na posljednjem spratu Kule, onom koji trenutnim zidanjem najviše stremi ka nebu, i samo bi ponekad, sporadično, negdje odozdo, sa nižih spratova, ispod bijelih i gustih oblaka, čuo kako se Babilonci međusobno bodre:

“Gradimo našu Kulu! – Avaj! – Pa dokle stignemo! Ako ovog puta ne dotaknemo Boga na Suncu, bar će naš vodonoša biti što dalje od Balkana!”

K R A J

(Zenica, august 2018.)