Uticaj novovjekovnog shvatanja prirode na moderan odnos čovjeka prema prirodi

Rubrika: Esej

Uticaj novovjekovnog shvatanja prirode na moderan odnos čovjeka prema prirodi

Novovjekovna filozofija predstavlja raskid sa srednjovjekovnom tradicijom, te se na mjesto apsolutnih crkvenih istina postavljaju nove teze i razmišljanja o čovjeku, prirodi i Bogu. Pokušat ću da u tekstu koji slijedi pronađem uzroke za evidentno loš moderni odnos čovjeka prema prirodi u novovjekovnom poimanju prirode.

Početak i misaona osnova novovjekovne moderne filozofije smatraju se filozofije engleskog filozofa Francisa Bacona (1561. – 1626. god.) i francuskog filozofa Rene Descartesa (1596. – 1650. god.). Stojeći na raskrsnici dva društvena sistema – feudalizma i kapitalizma – a kao misaoni predstavnici još uvijek mlade buržoarske klase u samim počecima njena formiranja i uspona, Bacon i Descartes su u svome učenju ujedinili i izrazili sva ona nastojanja, težnje, pozitivne momente, kao i slabosti, kolebanja, protivrječnosti i bespomoćnosti koje su toliko karakteristične za ovo početno razdoblje buržoarske povijesti, ne samo u Engleskoj i Francuskoj, nego i u ostalim razvijenim zemljama Evrope.

Novovjekovna filozofija, nauka, književnost i umjestnost bune se na sve načine protiv dotadašnje vladajuće srednjovjekovne (crkvene) ideologije. Prenoseći se iz jedne evropske zemlje u drugu, taj duhovni bunt se produbljivao i širio, zahvatajući sve nova i nova duhovna područja. U 14. i 15. stoljeću ta duhovna borba se vodi prije svega za novo shvatanje i određenje čovjeka. 16. stoljeće, ipak ide korak dalje – od pitanja čovjeka duhovni i misaoni napori ovog stoljeća se okreču prema određenju prirode. 16. stoljeće, ne samo da kida sa srednjovjekovnim autoritetima, nego i sa antičkim autoritetima, i samo se prihvaća odgonetanja zagonetki prirode.

Velika geografska i tehnička otkrića kao i razvoj kapitalističke proizvodnje, pružali su materijalne podatke i iskustva, koji su omogućili progres nauke, ali je dalji razvitak kapitalističke proizvodnje nužno tražio dalje uspješno razvijanje nauke. Ciljem se naučnog istraživanja odatle nameće – ne fantazirati o prirodi, nego je istraživati, a nauci pomoći da izradi što savršeniju metodu proučavanja prirode – to je bio zadatak filozofije, i rješavanjem istog filozofija je mogla odužiti svoj dug vremenu i društvu.

Da u problemu metode leži ključ rješenja za probleme novog vijeka najbolje su to shvatila već ranije spomenuta dva filozofa : Bacon i Descartes. U rješavanju ovog zadatka oni su pošli suprotnim putevima i postali začetnici dvaju suprotnih metodoloških i spoznajno – teorijskih smjerova: empirizma i racionalizma. Svoje ideje izložili su u svojim kapitalnim djelima: Bacon u Novom organonu, a Descartes u svojoj Raspravi o metodi i u Meditacijama o prvoj filozofiji.

Baconov Novi organon imao je funkciju podređivanja prirode čovjeku. Geslo njegova djela da znanje je moć, postaje temeljom nove metode naučnog istraživanja. Iz tog proizilazi da cilj istraživanja neće više biti postavljanje začuđujućeg pitanja pred prirodnim fenomenima ZAŠTO?, već iznaći načine kako iz prirode izvuži načine da se poboljša život. Ekspanzija djeovanja i postuliranja znanja kao moći, gdje i sama znanost postaje instrument moći, a istovremeno odnos prema prirodi se radikalizira u težni da se ona porobi i zajarmi pod punu uslugu čovjeku. S tim u vezi Werner Heisenberg u svome djelu Fizika i filozofija kazuje sljedeće:
“Nije nas više tako zanimalo pitanje kakva je priroda, nego smo radije pitali šta se može sa njom učiniti. Prirodna znanost se pretvorila u tehniku. Svaki napredak znanja bio je povezan sa pitanjem koje bi se praktične koristi mogle izvući iz tog znanja.”

Rene Descartes sa druge strane smatrao je da se sva priroda treba podrediti i proučavati je isključivo matematičkim i mehanicističkim zakonima. Odatle je bio protivnik animističkog poimanja prirode – vjerovanje da u prirodi postoje samostalna duševna ili duhovna bića koja djeluju izvan ili iznad svega tjelesnoga, utječu na ljudski život i njime upravljaju. Sve što je živo ima dušu, osjeća i misli. Descartes nasuprot ovakvom shvatanju prirode, daje svoje vlastito, te kazuje: “Ja ne vidim nikakvu razliku između mašina koje je napravio zanatlija i različitih tjela koja je sama priroda sližila, sva pravila mehanike pripadaju fizici, tako da su sve umjetne stvari i prirodne.”

U knjizi Ogled o čovjeku, Ernst Cassirer ove Descartesove riječi tumači na sljedeći način: “Sav biljni i životinjski život je automat bez duše čije kretanje podliježe čisto mehaničkim zakonima.Zato priroda kao takva ne zaslužuje ni ljubav ni divljenje. Ona nije ništa drugo nego protežnost u dužinu, širinu i dubinu – a kako bi se puka protežnost mogla voljeti i kako bi joj se moglo diviti? Ono što je doista vrijedno divljenja nije priroda kao predmet spoznaje, već sama spoznaja i njena snaga da matematički pojmi univerzum.” Priroda je na taj način dobila posve drukčije značenje i dat joj je drugačiji smisao. Priroda je nekoć predstavljala nesavladivu granicu za čovjeka. Sa napretkom prirodnih znanosti čovjek je tu granicu prešao i srušio veličinu prirode.

S tim u vezi Max Horkheimer u knjizi Pomračenje uma kazuje da “dosljedna praksa instrumentalizacije uma pretvara misao prosvjetiteljstva u gospodstvo nad stvarima.”

S tim u vezi smatram prigodnim da završim ovaj esej stihovima Roberta Frippa, opjevanim u pjesmi Epitaph, a koji nam kazuje da nije ispravno slijepo vjerovanje u znanje i da samo znanje ne treba ići u pravcu sticanja moći:
“Znanje je smrtni neprijatelj, ukoliko niko ne postavi pravila”

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Francis Bacon: Novi Organon
Rene Descartes: Rasprava o metodi
Rene Descartes: Meditacije o prvoj filozofiji
Werner Heisenberg: Fizika i filozofija
Ernste Cassirer: Ogled o čovjeku
Max Horkheimer: Pomračenje uma