Poezija Safije Vehabović – Parganlija

Rubrika: Promocija pjesnika i književnika, prilika za objavljivanje autorskih tekstova (poezija i proza). Šaljite svoje radove u inbox fb stranice: https://www.facebook.com/dunjalucar, ili na mail: dunjalucar@gmail.com

Safija Vehabović-Parganlija je rođena 14. 12. 1990. godine u Zenici, gdje završava Srednju muzičku školu i Filozofski faklutet, odsjek b/h/s jezik i književnost. Trenutno pohađa magistarski studij na istoimenom fakultetu. 2013. godine osvojila je drugu nagradu na manifestaciji “Slovo Gorčina” u Stocu (BiH), za prvu neobjavljenu knjigu poezije. 2015. godine osvaja prvu nagradu na manifestaicji “Ratkovićeve večeri poezije” u Bijelom Polju (Crna Gora). Autorica je dvije zbirke poezije i to: “Sapfini magijski harfovi” i “Kuda odletješe Ibrahimove ptice?” Članica je nekoliko poetskih grupa i učesnica događaja, kao što su: “International Young Poets Meeting Istambul” (Turska), 18. Uuslararasi Sapanca (Turska)“More na dlanu” (Hrvatska), “ Zagrebačke večeri poezije” (Hrvatska), “Grah za Iliju Ladina” (BiH), “ Književnost susreta” (BiH), “Snježna kraljica” (BiH), “Zeničko proljeće” (BiH) itd. Poezija joj je objavljivana u zajedničkim zbirkama poezije, kao što su: “Izvan dometa” (BiH), “Ulusararasi Genc Sairler Bulusmasi” (Turska), “Sapanca, Siir aksamlari” (Turska), “Perom za mir” (Hrvatska), “Musa Ćazim Ćatić” (BiH), “Garavi sokak” (Srbija), i magazina: “Lacuna Mag” (Danska), “Script” (Crna Gora), “Liberte” (BiH), “Striptizum” (BiH), Kulturters (BiH), itd.

STRANAC NA ZEMLJI

Ušao je u skladište obješenih tijela,
kao u skladište uspomena i
odabrao ono sa odsutnim pogledom.
Da ga nije spriječila mećava koja je dan prije
otpuhala ljubav poput ranog behara,
sada bi bez bola u leđima njoj, zanesenoj
čitao pjesme nepoznatog Maura na tepihu od lala.

Raul mu nije rekao da će
napadi panike i strah od ljudi nestati.
Nije mu rekao ni to da će u novom tijelu,
ljubeći žene lijepe kao firentinske čarobnice
tražiti jedan vijugavi pramen,
koji ga je u noći punoj bljeska zvijezda
usmjerio ka gradskom groblju.

Zašto je onda Gabriel pristao tu večer
sići na Zemlju?

POSLJEDNJI BOEM

Svaki put kada čovjek
sa šeširom poljubi moju ruku,
ja prolijem kafu.
Onda gledam crne potoke
kako klize niz stolove i
mislim o poplavama u svojoj zemlji.

Zadnji puit kada sam ga vidjela sjedio je u
bašti Aquariuma i na srce prislonio
moju zbirku pjesama.
Kada mi brada ponovo nikne, pričat ćemo o knjizi – rekao je.
Nije znao da se to neće desiti,
niti da će njegov platonski prst prestati
tjerati radikale.

Večeras je umro posljednji boem
i ja se bojim da zamrli grad neće bit u žalosti.