Sumerska umjetnost

Kipovi iz Abuovog hrama, Tell Asmar (oko 2700 – 2500 god. p.n.e.) – Irački muzej, Baghdad i Orijentalni institut Univerziteta Chicago

Sumerska umjetnost

Čudna je i iznenađujuća činjenica što se čovjek pojavio na svjetlosti historije na dva različita mjesta otprilike u isto vrijeme. Između 3500 i 3000 godine p.n.e., kada je Egipat bio ujedninjen pod vlašću faraona, druga jedna velika civilizacija rodila se u Mesopotamiji (zemlji između rijeka). Za pune tri hiljade godina ova dva suparnička središta zadržala su različit karakter, premda su imala dodira od narjanijih početaka i premda su im sudbine bile isprepletane na više načina. Pritisak koji je natjerao stanovnike ove dvije oblasti da napuste neolitski obrazac života vjerovatno je bi isti.

Ali dolina Eufrata i Tigrisa, za razliku od doline Nila, nije uzan plodan pojas zaštićen pustinjom i s jedne i s druge strane; ona podsjeća na široko plitko korito s nedovoljnim prirodnim obezbjeđenjem, kroz koje teku dvije velike rijeke i njihove pritoke, u koje se lako može upadati iz svih pravaca. Tako je geografski položaj mogao da spriječi razvoj ideje o ujedinjenju cijele oblasti pod jednim poglavaram. Koliko je poznato, vladari sa ovakvim težnjama javljaju se tek hiljadu godina poslije rađanja mesopotamske civilizacije, a polazilo imje za rukom da ih ostvare samo na krakto vrijeme i uz neprekidno ratovanje. Posljedica toga – politička historija nema one ideje vodilje koju je božansko kraljevstvo pružilo Egiptu; lokalna suparništva, tuđinske najezde, iznenadni usponi i rušenja vojne moći – to su glavne njene teme. Na tako uzburkanoj pozadini povezanost kulturnih i umjetničkih tradicija čini se utoliko značajnija. To je zajedničko nasljeđe u najvećoj mjeri ostvarenje osnivača mesopotamske civilizacije koje zovemo Sumercima, prema oblasti Sumeru, u kojoj su živjeli, u blizi sastava Eufrata i Tigrisa.

Porijeklo Sumeraca je i danas nepoznanica, njihov jezik nema veze ni sa jednim poznatim jezikom. Negdje prije 4000 god. p.n.e. došli su iz Perzije u južnu Mesopotamiju, i tu su, tokom sljedećeg milenijuma, osnovali čitav niz gradova – država i razvili svoj poseban oblik pisma klinastim slovima na glinenim tablicama. Ova prelazna faza koja odgovara predinastičkom periodu u Egiptu, nazvana je “protoknjiževnom.”

Nažalost, opipljivi ostaci sumerkse civilizacije vrlo su rijetki u poređenju sa ostacima starog Egipta, pošto u Mesopotamiji nije bilo toliko kamena kao u Egiptu, Sumerci su gradili samo od ćerpića i drveta, pa od njihove arhitekture nije ostalo skoro ništa osim temelja. Za razliku od Egipćana, nisu se brinuli za život poslije smrti, premda su u gradu Uru našene neke bogato opremljene grobnice.

Svaki sumerski grad – država imao je svog mjesnog boga, koga su smatral kraljem i vlasnikom. Grad je imao i zemaljskog vladara, namjesnika božanskog vladara, koji je predvodio narod u službi božanstvu. Od mjesnog boga, opet očekivalo se da će zastupati stvar svojih podanika među drugim bogovima koji su imali pod vlašću prirodne snage, kao što su vjetar, plodnost i nebeska tjela. Ideja o božanskom vlasnitvu nipošto nije tretirana kao pobožna fikcija, naime vjerovalo se da je bog doslovno vlasnik ne samo teritorije grada – države već i radne snage stanovništvai njenih proizvoda. Svi su oni morali da slušaju njegove naredbe, koji im je prenosio njegovljudski upravitelj. Iz toga je proizašao ekonomski sustem koji je bio nazvan “teokratskim socijalizmom”.

Bilo je to planirano društvo čije je središte bilo u hramu. Hram je kontrloisao sabiranje radne snga i sredstava za komunalne poduhvate, kao što su bili igradnja brana ili kanala za navodnjavanje, a sakupljao je i raspoređivao i najveći dio žetve, Sve ovo zahtjevalo je da se imaju podrobni pisani podaci, te se ne treba iznenađivati otkrićem pto su teme tekstova najstarijih sumerskih tablica ekonomskog i administrativnog, a ne vjerskog karaktera, iako je pismenost bila privilegija sveštenstva.

O dominantnoj ulozi hrama kao središta i duhovnog i fizičkog života jasno govore planovi sumerskih gradova. Kuće su bile okupljene oko svetog dijela grada, koji je bio prostra arhitektonski kompleks ne samo sa svetilištem već i sa radionicama skladištima i pisarskim kancelarijama. Urred njih na uzdignutoj platformi, stajao je hram mjesnog božanstva. Ove platforme ubro su dostigle visinu pravih ljudskom rukom načinjenih bregova, koji su se – po ogromnim naporima koje su iziskivali i po otisku velikih biljega koji ostavljalji, dižuči se iznad bezoblične ravnice – mogli porediti sa egipatskim piramidama. Oni su poznati kao zigurati

Najčuveniji među njima, biblijaksa Babilonska kula, bio je je potpuno razore, ali jedan mnogo stariji primjerak, sagrađen prije 3000 god. p.n.e. i , prema tome, nekoliko vijekova stariji od prve piramide, sačuvao se u Warki, mjestu gdje se nalazio nekadapnji sumerski grad Uruk (biblijski Erek). Brijeg lije su ukošene strane pojačane masivnom oplatom od opeke, diže se do visine oko 12 metara, stepenice – rame vode gore do platforme na kojoj stoji svetilište Bijeli hram, nazvan tako zbog toga što je spolja bio od okrečenih opeka

Njegovi debeli zidovi, raščlanjeni ispustima i udubljenjima u pravilnim razmacima, dovoljno su dobro sačuvani da bi bar djelilično nagovjestili prvobitni izfled građevine. Glavna prostorija, ili cela, u kojoj su prinošene žrtve pred statuom boga, jeste uska dvorana koja se pruža čitavom dužinom hrama, sa nizom manjih prostorija sa obje strane. Ali, glavni ulaz u celu je na jugozapadnoj strani, a ne na strani koja je naspram stepenica ili na jednoj od užih strana, kako bi se očekivalo. Ba bismo shvatili zašto je tako, moramo razmotriti zigurat kao cjelinu, čitav hram planiran je tako da je vjernika, polazeći od dna stepenica na istočnoj strani, primoran da obiđe što više uglova prije nego što stigne do cele. Put kojim su išle procesije, drugim riječima, podsjeća na uglastu spiralu, ovakav prilazak po lomljenoj osi je osnovna karakteristika mesopotamske vjerske arhitekture, za razliku od jedne prave ose egipatkih hramova.Tokom sljedećeg perioda od dvije i po hiljade godina, ovaj plan je bio razrađen u sve viši i uži zigurat nalik na kulu, koji se dizao u puno spratova.

Kakav je bio podsticaj za ovakve građevine? Sigurno ne ponos koji Biblija pripisuje graditeljima Babilonske kule u Starom zavjetu. One prije govore o široko rasprostranjenom vjerovanju da su vrhovi brijegova boravište bogova (treba da se podsjetimo planine Olimpa starih Grka). U sumerskoj ravnici, ljudi su smatrali da će božanstvu pružiti boravište kakvo mu doliku samo ako stvore za njega vještačku planinu.

Izvor: Historija umjetnosti – H. W. Janson