Helensko nadmetanje – pojam agona

Helensko nadmetanje – pojam agona

Da bi razumijevanje prijesokratske filozofije, i tragedije kao krunske umjetnosti starih Grka, bilo jasnije i time potpunije, neophodno je da se odgonetne i pojam agona i agonalnog kod Grka, koji je doprinio da filozofija, tragička umjetnost, retorika, a što ne kazati i sport kao rodni topos imaju stari grčki svijet. Svjedočanstva o borbi i takmičenju, te sukobu suprotnosti najbolje nam je dao Heraklit „Ono što je jedno drugom suprotno sjedinjuje se i iz različitih zvukova nastaje najljepša harmonia i sve postaje borbom.“ Interpertirajući agonalno kod Grka Miloš Đurić kaže da je: „Helenima je  agonski život bio drugo disanje. Heleni su umirali s verom da će u zagrobnom životu gledati nadmetanja i sami se nadmetati.”

Agon shvaćen kao borba i takmičenje odnosno natjecanje odatle se ispostavlja kao način bivstvovanja starih Grka, i da van okvira takmičenja nema govora o bilo čemu što je grčko, odatle možemo postaviti tezu, da biti Grkom znači i biti spreman na borbu, na izazove koji nam se suprotstavljaju, na pobjedu, i što je možda puno važnije i sam poraz kao sastavnicu takmičenja i borbenog duha. „Iz rata suprotnosti nastaje sve postajanje …. nadmetanje večno traje. Sve se zbiva shodno tom sukobu i upravo taj sukob obelodanuje večnu pravednost.”

Iz razumijevanja grčkog shvatanja agona, biće nam jasnije i samo Nietzscheovo stalno pozivanje na Helene kao uzore koje trebamo da slijedimo u vođenju svoga života. Zaratustrini pozivi na sukob sa samim sobom, te razručavanje sa idolima nakupljenim kroz čovjekovo vrijeme zablude, ne predstavljaju ništa drugo nego poziv za oslobađanje agonalnog u nama. Agonalno pretpostavlja spremnost na promjenu, a promjene se čovjek uslijed zatomljavanja životnih nagona i porobljavanja samog života najviše boji, odatle Nietzsche sam za sebe kaže služeći čovjeku kao mudrac i primjer: „ja se menjam odviše brzo: moje danas pobija moje juče.“ Prepoznavajući taj licemjerni strah od promjene u srcima ljudi Nietzsche nastavlja Zaratustrin govor: „vidi te poštenjake i pravednike! Koga mrze najvećma? Onoga, koji im razbija tablice vrijednosti, razbijača, razbojnika – a to je onaj koji stvara.“

Raščlanjivanjem pojma agona, i gledanje od čega se ono zapravo sastoji, šta u sebi pretpostavlja, dolazimo do dvije ključne odrednice tog pojma, a to su djelovanje (aktivno odnošenje čovjeka spram svijeta, koje je već Aristotel razlikovao od teorijskog ili kontemplativnog i od poietičkog ili proizvodnog odnošenja. Kao i ova dva, i djelovanje pretpostavlja aktiviranje stanovitih umnih, voljnih i emocionalnih čovjekovih potencijala. Djelovanje je jedan od pojavnih oblika slobode volje i čovjekove svrhovite djelatnosti. Djelovanjem čovjek ne samo što ozbiljuje svoja bitna svojstva, nego njime istodobno utemeljuje svoju osobnu ćudorednost i ćudorednost zajednice uopće), t stvaranje (lat. creatio, izvorna djelotvorna snaga u čovjeku, po kojoj on može da ostvaruje nove tvorevine na području tehnike, umjetnosti, znanosti, i uopće civilizacije i kulture). Na tragu Heraklitova stava da „menjajući se, otpočiva.“, Nietzsche ustvrđuje da „celokupna suština stvarnosti je samo delovanje, i kako za stvarnost ne postoji nikakv drugi modus bića.“ Stavljajući svu suštinu stvari u djelovanje Nietzsche čovjeka ponovno vraća u centar, jer je on jedini koji umije svjesno da djeluje, te da na taj način razumijeva i cjelokupnu suštinu svih stvari. Na taj način Nietzsche stavlja pred čovjeka stari grčki zahtjev o spoznavanju samoga sebe, koji implicira ponovno vraćanje životu a koje je zastranilo usljed pojmovnog i metafizičkog pokušaja objašnjavanja svijeta i života.

Nietzscheov Zarathustra uzvikuje: „Ja sam ono što jednako treba sebe samo da prevađuje.“ Postavlja se pitanje, kakve je prirode Nietzscheovo „Ja sam“ u njegovu navedenom stavu, to „Ja sam“ je JASTVO (sebstvo) – intuitivnog čovjeka –, stvaraoca novih vrijednosti, ili kako to Fink primjećuje u svojoj knjizi Nietzscheova filozofija: „Za Nietzschea je intuitivni čovjek, umjetnik, viši tip nasuprot logičaru i znanstveniku. Nietzshce ga vidi uvijek u borbi sa pojmovnim konvencijama, on nije više vođen pojmovima nego intuicijama.“ Postojanje agona i agonalnog duha u čovjeku odatle se ispostavlja kao svojevrstan temelj, na kome čovjek gradi svoj život, te na taj način premošćuje vječno nezadovoljstvo životom, dajući mu na taj način vrijednost, i pri tome otkrivajući nove.

Shvaćen na ovakav način, pojam agona nam pomaže i pri razumijevanju Heraklitova stava: „valja znati da je rat opšti,i da je pravda – zavada, i da sve biva na osnovu zavade (razdora), i da tako treba da bude.“ Objašnjavanje svijeta iz njegove antitetičnosti, sukoba suprotnosti kod Heraklita nam pokazuje važnost agona i takmičenja za stare Grke, jer njima suprotnosti nisu predstavljale nešto od čega su izmicali, već nešto sa čime su se borili, nešto čemu se se suprotstavljali, te se na kraju sa time i mirili, postajući nešto drugo, pronalazeći nove vrijednosti u promjeni. Odatle Nietzshce i naglašava važnost sukoba suprotnosti i rata: „vi treba da volite mir kao sredstvo za nove ratove. I više kratki mir nego dugi.“          

Grci su simbol nepomirljivosti sa trenutnim stanjem i stalnog nezadovoljstva sa postojećim znanjem, oni u svakom trenutku svoga života nastoje iznaći načine koji će im omogućiti da djeluju i da stvaraju nove vrijednosti. Govoreći o traganju za znanjem i neobuzdanoj težnji ka znanju Nietzsche ustvrđuje da je „po sebi svaka težnja za saznanjem – po svojoj biti – izgleda kao večno nezadovoljena i nezadovoljavajuća.“ Nezadovoljstvo rađa smjelost, smjelost koja se takmiči sa onim trenutnim, koja se tome suprotstavlja i koja ga pobjeđuje – „jer smelost najbolje ubija – smelost koja napada, iz svakog napadaja odjekuje zveket igre.“ Heraklitovski kazano, na taj način čovjek biva najbliži sam sebi ukoliko se smjelo bori, te ukoliko pri toj borbi dosegne ozbiljnost djeteta koju dijete posjeduje kada se igra.

Suština agonskog se očituje u promjeni, a promjena znači htjeti snagom volje stvoriti nove vrijednosti, htjeti prevladati sama sebe, jer „čovjek je biće što prevladava sebe sama.“ Odatle se agon ispostavlja kao ključ razumijevanja grčkog života i kulture, htjeti nešto novo, promijeniti sebe, suprotstaviti se svijestu – biti slobodan – upravo tako djeluje i tragički junak, koji predstavlja stvaraoca novih vrijednosti. On stvara svoju slobodu, potvrđuje je tako što djeluje, i ima hrabrosti da ide putem koji niko nije išao prije – „u htijenju se potvrđuje sloboda stvaraoca. Bit je stvaranja uvijek prevladavanje – u vremenu gradi stvaralac uvijek dalje van preko sebe, razbija što je bio, i traži što on još nije.

Ključna stvar koja se do sada u tekstu samo spominjala jeste volja, koja se ispostavlja kao princip agonalnog djelovanja, kao podloga iz koje se očituju djela onih koji imaju dovoljno hrabrosti da je slijede. Volja je kako kaže Nietzsche najčistija kod onih „koji hoće da stvaraju više od sebe.“ Oni koji stvaraju više od sebe – stvaraoci novih vrijednosti jesu umjetnici, jer njihova umjetnost ide u pravcu izvorne životne istine, njihovo djelovanje ide u susret „novog razumijevanja svijeta.“ Istinu koju nam umjetnici otkrivaju je ona po kojoj treba da mjerimo i vrednujemo sam život – ona je ono što nas primorava da pri sukobu sa samim sobom i svijetom oko sebe otkrivamo sebi šta smo i ko smo, te da u životu pronađemo nove vrijednosti – bez straha od greške: „plemeniti čovek ne greši, to hoće da nam kaže dubokoumni pesnik, neka zbog njegovih postupaka i propadne svaki zakon, svaki prirodni poredak, pa i etički sve; upravo tim postupcima stvara se viši magijski krug dejstava koji na ruševinama oborenog starog sveta zasnivaju jedan novi svet.“

Život odatle po sebi pretpostavlja agon suprotnosti, jer i sam život predstavlja suprotnost smrti, jer „smrt se pokazuje samo na životu, izvan života ona ne postoji.“ Odatle valja zaključiti da agon, zajedno sa voljom kao podlogom agonalnog djelovanja se ispostavlja kao ključni momenat razumijevanja grčke filozofije i tragičke umjetnosti – koja nas nagoni ka pronalasku novih vrijednosti i jednom poli – koloritnom življenju samog života, a pronalazak novih vrijednosti koji za pretpostavku ima borbu, nije nimalo lagan zadatak, stoga Nietzsche savjet izrečen u vidu imperativa označava samu težinu stvaralačkogg zadatka: „Imperativ: „budite tvrdi!“ najdublja izvesnost o tome da su svi tvorci tvrdi jeste autentični znamen neke dioniske prirode.“

Piše: Senad Arnaut

Uputne na tekst:

Niče, Fridrih, Filozofija u tragičnom razdoblju Grka
Niče, Fridrih, Tako je govorio Zaratustra
Fink, Eugen, Nietzscheova filozofija
Heraklit, Fragmenti