Poezija Azemine Krehić

Rubrika: Promocija istraživača iz sfere društvenih nauka, prilika za objavljivanje autorskih tekstova (eseji, recenzije, kritike i rasprave). Šaljite svoje radove u inbox fb stranice:  https://www.facebook.com/dunjalucar, ili na mail : dunjalucar@gmail.com

Azemina Krehić rođena je 1992. godine u Metkoviću. Porijeklom iz Ljubuškog, osnovnu i  srednju školu završila je u Kaknju, a potom upisala Pravni fakultet u Zenici. Zaljubljena je u poeziju od djetinjstva. Dobitnica je više regionalnih nagrada za svoju poeziju, među kojima je i prva nagrada za pjesmu „ Arheološki vodič kroz sjećanja“ u Novom Sadu. Pohvalu za kreativni doprinos manifestaciji dobila je 2017.na međunarodnim književnim susretima u Sarajevu. Zastupljena je na brojnim portalima u Bosni i Hercegovini, i regionu, te u sljedećim časopisima „Naslijeđe“, časopis za filozofiju i gnozu „ Živa Baština“, beogradskom „Zvezdanom kolodvoru“ i  dr.
Gostovala je na brojnim televizijskim i radijskim emisijama, te kao gost književnih večeri. Azeminina poema „Imam san“  je također izabrana među 10 najboljih pjesama na internacionalnom konkursu „Castello di Duino“. Azemina je prevela svoju poemu na francuski jezik, a stručni žiri koji se sastoji od vrsnih književnika i kritičara je odabrao njenu poemu kao onu među najkvalitetnijim. Neke Azemina  pjesme su prevedene na engleski, arapski  i  francuski  jezik.

IMAM SAN

Na ruševinama ponekad raste najveći sklad…
Klija kao divlji cvijet iz pukotina oborenih zidina,
U ostavštini, spašeno je samo nedotaknuto pismo oslovljeno na;
„ Pismo besmrtnoj, voljenoj…“
Život i smisao uvijek pronađu put…
Kao divlji cvijet u pukotini…

Ako poezija kao dječiji crtež izražava snove,
Bojom osmijeha će ova pjesma oslikati sva lica,
Prosuti će se iz nebeskih posuda boje Ljubavi…
Imam san, u njemu sam krvoločni ubica koji
Ubija bol
Imam san, u njemu sam vanvremenski slikar
Koji ispravlja sive boje vremena

Naučit ću plesati uz violinu
Rekla je
I od mojih pokreta će ti se
Lediti krv u žilama

Probudi se mila
Dozivao sam je
Nisi otplesala obećani ples
Bez tvog daha i otkucaja tvog srca
Ledi mi se krv u žilama

Imam san
Da sam krvoločni ubica koji ubija bol
Imam san
Moram se probuditi i ispraviti
Sive slike sjećanja

ONO ŠTO (NI)JE MOGLO BITI

Riječi su gorivo u ognju srčanih komora.
Jednom rasplamsana vatra biva snažno potisnuta u arterije
i opsjeda tijelo, žari ga,
peče…
Kada se oganj ugasi, ostaju samo opekline,
plikovi od grananja ljudske sudbine (?!)

Jesi li se kad borio protiv onoga što ti duša prepoznaje i želi?
A kao da nečija tuđa ruka i nečiji tuđi glas umjesto tebe odlučuju i odbacuju sve što ti je prisno, vodeći te protiv vjetra, uz rijeku, uz oštar, hladan i rijedak planinski zrak koji ti probada grudi?

Jesi li vidio kad na padinama iznad nekog grada, 
u nečijim očima
Ljubav
i bez riječi izgovoreno
“ostani” ?!

Da li si nekad s proljeća zajecao, 
u čudnoj tišini prohladne noći kad bi ti postajalo dalekim
sve što bi ti trebalo bliskim biti?

Riječi su gorivo u ognju srčanih komora – kazivalo se.

Nečije riječi slušamo kao što dišemo…
Nečije riječi čitamo kao što dišemo…
Zbog onih neizgovorenih
Prestali smo disati.