Augustinovo učenje o Bogu

Rubrika: Promocija istraživača iz sfere društvenih nauka, prilika za objavljivanje autorskih tekstova (eseji, recenzije, kritike i rasprave). Šaljite svoje radove u inbox fb stranice:  https://www.facebook.com/dunjalucar, ili na mail : dunjalucar@gmail.com

Sanel Delić, rođen 12.4.1993. godine, živi u Brčkom gdje je završio srednju školu „Gimnazija Vaso Pelagić“ – opći smjer. Nakon mature upisuje „Filozofski fakultet u Tuzli“ odsjek filozofija-sociologija. Odbranu diplomskog studija brani na temu „Božiji atributi: jedinstvenosti, trojedinosti i imanencije“ iz predmeta „Srednjovjekovna filozofija“. Učestvovao je u simpozijumima na Filozoskom faklutetu na temu  svojih radova: „Descartesova filozofija cogita“ ; „Ničeova estetika i etika“; i na knjigu „Šta je etika“ od prof. Arne Johan Vetlesena.

Augustinovo učenje o Bogu

Spoznaja  Augustina o Bogu se dešava putem čitanja i istraživanja Svetoga Pisma. Ono je glavni oslonac u otkrivanju  onoga šta je to Bog. Kao mladić,  Augustin odbijao je Pismo, bio je član manihejaca, ali kasnijim životom prihvata kršćanstvo te piše svoja glavna teološko-filozofska djela- Ispovijesti; O državi Božjoj, Trojstvo, itd.  Ispovijesti Augustina su napisane stilom monologa; on svoj (dotadašnji) život, razmišljanje, djelovanje, posmatra i ispovijeda Bogu. Priznaje svoje grijehe; te ispovijedanjem i prihvatanjem Boga, izlazi na put istinitog. Djelo O državi Božjoj upućeno je paganima, gdje on brani kršćane i svoga Boga od njih samih. Trojstvo, knjiga je koja se bavi samom kršćanskom dogmom o Bogu sa filozofsko-teološkog aspekta. Augustinov opus djela prožet je učenjem o Bogu i odnosu Njega na spram kreacije.

Atributi koji ga opisuju kakav jeste Augustin objašnjava i brani učenje o Bogu. Stvoritelj svega (postojećeg) kakav je Bog, drugačiji je od svoje kreacije po mnogo čemu. Nije tjelesan, niti je nalik tjelesnom; nije (ni) stvoren, ali je stvorio sve. Ne može se za njega reći da je stvorio ni samog sebe. On  je uporište svega postojećeg. Ali odakle je, kakva god bila, postojala, ako ne od tebe, od kojega su sve stvari ukoliko postoje? Ali one su toliko dalje od tebe koliko su različitije od tebe, i ta udaljenost nije prostorna. Stoga si ti, Gospodine, koji nisi sad ovo sad ono, sad ovakav sad onakav, nego uvijek isti, svuda isti i i isti: svet, svet, svet, Gospodin Bog svemogući ( Iz 6,3), ti si u Početku, koji je od tebe, u Mudrosti svojoj, koja se rodila od tvoje biti, stvorio nešto i to iz ničega. Stvorio si naime nebo i zemlju, ali ne od sebe: jer bi to onda bilo nešto jednako Jedinorođencu tvome, a po tome i tebi, a nikako ne bi bio pravedno da bi bilo jednako tebi ono što nije od tvoje biti. A osim tebe nije bilo ničega drugoga od čega bi ih načinio, Bože, jedno Trojstvo i troje Jedinstvo: i zato si od ničega stvorio nebo i zemlju, nešto veliko i nešto malo, jer si svemoguć i dobar da učiniš sve dobro, veliko nebo i malu zemlju

Jer, dah života, koji oživljava sve i stvoritelj je svakog tijela i svakog stvorenog duha, jeste sam Bog, nestvoreni duh  Ovako  Augustin (dalje) potvrđuje (opisuje) njegovu jedinstvenost kao takvog kakav On jeste. Sveprisutnost Božija u (ovom i svakom) (materijalnom) svijetu se ne može iskazati načinom da On jeste u vremenu. Ako bi bio, to bi značilo da je promjenljiv – govorim o mjestu kojem boravi, ali toga On nema.

Tako sam i tebe, Živote života moga, zamišljao da si velik i da po beskrajnim prostorima odasvud prožimaš svu ovu gromadu svijeta i da se izvan nje na sve strane širiš u neizmjernost bez kraja, tako da te ima zemlja, ima te nebo, imaju te sve stvari, i sve one svršavaju u tebi, a ti nigdje. Neograničeni u ograničenom nemajući kraja. Sa ispovijestima  Augustin nastavlja govoreći o Bogu ( a i njemu samome) kakav je On zapravo.  Obračajući se Njemu, jer On je izvor istinie (a i sama istina) kaže:

Na to mi ti kažeš, jer si ti moj Bog i govoriš snažnim glasom u nutarnje uho sluzi svome probijajući moju gluhoću i vičući: „ O čovječe, ta ono što moje Pismo kaže, to kažem ja. Samo ono govori u vremenu, a za moju Riječ ne postoji vrijeme, jer ona sa mnom zajedno postoji u jednakoj vječnosti. Tako ono što vi po Duhu mom vidite, to vidim ja, kao što ono što vi po Duhu mome govorite, govorim ja. I tako dok vi to vidite u vremenu, ja ne vidim u vremenu, kao što ja ne govorim u vremenu ono što vi u vremenu govorite. Bog je(ste) sveprisutan, ali nema mjesto u kojem boravi. Riječ njegova postoji zajedno sa Njim (jeste On), te zauzima iste osobine – kao i to da nije u vremenu (i nije vremenska). Po Riječi sve je stvoreno, te vidimo da je Bog taj stvaratelj koji na osnovu samog sebe stvara. Njemu nije potrebna pomoć u stvaranju, jer da jeste ne bi imao atribut svemogućnosti (i svemoćnosti). Njegova se supstancija ne raspada kako bi stvorila nešto drugo, jer stvara iz onog što nije. Niti je tu bio itko drugi pri stvaranju, da jeste, ne bi bio jedini. A sve to stvara i čini jedan istinski Bog, ali uvijek kao Bog, to jest: svugdje cjelovit, nezatvoren nikakvim mjestima, nesputan nikakvim sponama, nedjeljiv ni na kakve dijelove, nepromjenjiv ni u jednom dijelu, ispunjavajući nebo i zemlju uvijek prisutnom moći i naravi koja ništa ne manjka.

Upotrebljavajući zamjenicu muškog roda On, ne treba shvatiti Boga kao da ima spol. Um nad svim umovima, koji je nedokučiv, nematerijalan, nema spola. Spol je karakterističan materijalnim bićima (koja ga naravno imaju). Paganski bogovi su imali takve karakteristike,ali to ne priliči pravom istinskom bogu „…jer pravi bog nema ni spola, ni životne dobi, ni određenih udova tijela.“

Bestjelesan i sveprisutan, kakav jeste po sebi i za sebe sam On, jer nema mu ni nalik niko, postavlja pitanje njegovog osjećanja i mišljenja. Da li Bog osjeća i misli? Ukoliko misli, ima li dušu? Kako osjeti ako nema tijela? Augustin daje odgovor na (sva) ova pitanja:

Bog ne osjeća pomoću tijela kao životinje koje imaju tjelesa. Bog se ne sastoji iz duše i tijela. Radi toga ta jednostavna narav ojeća kako misli, kako osjeća misli. Kod nje je isto osjetilo i razum. Božja narav nije takva da jednom može prestati biti ili početi biti.

Svojom jednostavnom naravlju On osjeća i misli, i obratno. Nema prestanka ni postanka tih radnji; jer je On vječan i nepromjenljiv „… kao što je Bog vječan, tako je vječna njegova odluka, i stoga je nepromjenljiva kao što je i on.“  Oduvijek je osjećao i mislio, te će osjećati i misliti. Ali treba napomenuti da Bog neće početi misliti (i osjećati) ništa novo, jer bi to značilo da je imao neku misao koju već nije imao, što upućuje na promjenljivost. No proces samog mišljenja i osjećanja jeste vječan u smislu da se odvija i da će se odvijati- vječno djelanje, ali nepromjeljivo. Dušu nema, ali je stvoritelj nje same „…(jer istinski Bog nije duša, nego je i uzrokovatelj i tvorac također duše); ipak da je mogao biti slobodniji protiv predrasuda običaja, vjerovatno bi priznao i svjetovao: da treba štovati jednoga Boga, koji gibanjem i umom upravlja svijetom, tako te bi preostalo da se s njim raspravi jedino još to što reče kako je On duša, a ne zapravo stvoritelj duše„

Zajednička karakteristika duše i Boga je(ste) nematerijalnost. Iz toga bi se dalo naslutiti da i On sam jeste duša svijeta, u smislu da je materija njegovo tijelo a On duša. To bi značilo da on ima već tjelesnost neku, a već smo rekli da On nema karakteristike onoga što je materijalno. Duša svijeta nije Bog, jer ako bi bio, to bi značilo da mu je u nekom trenutku bilo potrebno tijelo pa ga je sebi stvorio. Tijelo mu nije bilo potrebno, a niti je on duša. Duša i Bog imaju različite supstance/esencije, te iz tog razlika nisu jedno te isto. Niti Bog ima ulogu (djelanje) duše prema ovome materijalno svijetu. Sveprisutnost Njegova u materijalnom svijetu se odvija tako da je svugdje a da se ni jedan njegov dio ne može naći i vidjeti – uslovno rečeno dio, jer On nema dijelova.

Božanska volja i sveznanje nasuprot slobodne volje

Ali volja Božja nije neko stvorenje, nego je postojala prije svakog stvorenja, jer ništa ne bi moglo biti stvoreno da nije prije toga bilo volje Stvoriteljeve. Dakle, samoj Božjoj biti pripada njegova volja. Ako je u Božjoj biti nastalo nešto čega prije nije bilo, ne može se kao istinito tvrditi da je ona bit vječna. Kao što je on istinit, vječan, tako je i njegova volja. Ukoliko ona ne bi bila vječna, kao i On, onda bi u Njemu samome bilo (nekakvog) akcidenta. U Bogu, prema tome, ne postoji nikakav akcident jer u njemu nema ništa promjenljivo niti što se gubi. Njegova esencija/supstancija je nepromjenljiva, kao i svi atributi koji mu pripadaju. On oduvijek postoji takav kao cjelovit i za sebe; jer je savršen. Ne postoji (n)išta što bi se kasnijim vremenom moglo kod njega promijeniti, ili razviti (usavršiti) jer bi narušilo pojam savršenstva. Međutim, ostale esencije ili supstancije, tako nazvane, prihvaćaju akcidente od kojih se u njima zbiva velika odnosno barem neka promjena. S Bogom se takvo što ne može dogoditi. Stoga postoji jedna nepromjenljiva supstancija ili esencija koja je Bog i kojoj najviše i najistinitije kao savršenost odgovara sami esse po čemu se rekne esencija. Stoga i sam  Augustin potvrđuje ovako: „Prema tome, u Bogu se ništa ne veli kao akcident jer se njemu ništa ne događa.“

O svim stvarima koje su se desile, koje se dešavaju, i koje se će se desiti, On ima znanje o njima. U Njegovom umu nema ničega što može izazvati novu spoznaju ili znanje, jer je sveznajući. Nema akcidenata kao što je utvrđeno. Ali ako ima sveznanje o svemu što postoji, što će postojati, što je postojalo, i o svim stvarima – njhovim suštinama (isto) – kako je moguće da postoji slobodna volja? Kada je stvorio svijet (ili sve svijetove), imao je znanje oduvijek šta će se desiti, i šta će (prvenstveno) čovjek uraditi, nije li onda čovjekovo djelovanje predodređeno već?  Augustin odgovara ovako : „Protiv tih bogohulnih i bezbožnih drskosti, mi izjavljujemo i da Bog o svim stvarima zna prije negoli se one dogode, i da svojom voljom činimo sve ono o čemu osjećamo i znamo da se ne bi dogodilo bez naše volje.“

A odnos između slobodne volje i Njegovog (pred)znanja o našim djelovanjima objašnjava :
Ako je u Bogu određen poredak svih uzroka, iz toga ne proizlazi da ničega nema u slobodi naše volje. Zapravo, i same naše volje nalaze se u poretku uzroka koji je određen za Boga i sadržane su u Njegovu predznanju, jer su i ljudske volje uzroci ljudskih činova; stoga, Onaj koji je unaprijed znao sve uzroke stvari, među tima uzrocima  nije mogao ne znati i za naše volje, o kojima je unaprijed zao da su uzroci naših činova.

Božije sveznanje i njegova vječna odluka pokreću pitanja o učenju sudbine, što kršćanstvo odbija jer čovjek ima slobodnu volju. Determinizam u čovjekovoj volji i njegovim postupcima se odbacuje da je to Bog umetnuo pri stvaranju svijeta (ili čovjeka). Nije On stvorio ljude koji će (unaprijed) ići u pakao ili raj; stvorio je čovjeka i dao mu slobodnu volju, a na osnovu njegovih postupaka ovisi ishod njegovog (zagrobnog) života.  Augustin ovo pitanje sudbine, slobodne volje, i Božijeg sveznanja odgovara Ciceronu ovako na njegovu kritiku Boga kao takvog: „Pita Ciceron; ako, naime, postoji predznanje o budućim događajima, onda slijede u nizu sve one povezane stvari, dok se ne stigne do toga kako ništa nije u našoj volji. Te ponovno, ako nešto jest u našoj volji, obrnutim koracima dolazi se do toga da nema predznanja o budućim događajima. Naime: sve se ponavlja ovako: ako postoji slobodna volja, onda se sve ne zbiva po sudbini; ako pak sve ne biva po sudbini, onda nije određen poredak svih uzroka; ako nije određen poredak svih uzroka, ne postoji ni određen poredak stvari za boga koji unaprijed zna; jer stvari ne mogu postojati ukoliko im ne prethode njihovi tvorni uzroci; a ako nije određen poredak stvari za Boga, koji unaprijed zna, onda sve stvari ne dolaze onako kako je on unaprijed znao da će dolaziti; i dalje, ako se sve stvari ne događaju onako kako je On o njihma unaprijed znao da će se događati, onda (kaže on) nema ni u Bogu predznanja o  budućim događajima. „ U Njemu jeste sve oduvijek i zauvijek, kao i nepromjenljiva i vječna volja. Prilikom stvaranja svega On je znao šta će biti, ali nije usadio u čovjeka volju koja će biti determinisana (određenim) djelima. Dao je čovjeku slobodnu volju da postupa kako on želi; bilo to po dobru, ili zlu, na njemu je da bira kako on hoće ili želi. Za svaku akciju koju čovjek (ne)uradi, slijedi reakcija na to što (ni)je uradio. Bog zna sve moguće ishode jednog postupka, u tome se ogleda Njegovo sveznanje o svemu. Čovjek samo zna ono što je odlučio da odabere kao put kojim će postupati; ostale ishode može da nasluti, ili predvidi, u potpunosti ne može da (spo)zna. Čovječiji um je ograničen nasuprot Božijeg. Kršćansko učenje je da je Bog stvorio svijet iz ničega, te da će doći kraj njega kada On to bude htio. Iako postoji slobodna volja kod čovjeka, ili određenih drugih bića koje je stvorio, (ovaj) svijet će biti okončan. On svojim djelom na njega privodi ga ka tom cilju. Priroda i životinje, u odnosu na čovjeka, nemaju slobodnu volju. Životinje djeluju instiktivno, iako neke od njih pokazuju naznake razumskog djelovanja. Evo šta o tome kaže Paracelzusov savremenik, ne manje značajan mistik, Sebastian Franck (1499. – 1542.) u svom spisu pod nazivom Paradoxa: „ U toj slobodi je čovek postavljen sam ispred svih stvorenja time što Bog ne želi da sa njim čini ništa što bi bilo bez njegove volje ili protivno njegovoj volji. Jer, ptica u stvari ne peva i ne leti, već joj se pevanje dešava i biva nošena kroz vazduh. Bog je taj koji u njoj peva, živi, dela i leti. On je svih bića Biće, dakle, sva stvorenja su njega puna. Oni nisu ništa drugo do ono što im Bog daje i želi da budu. Sva stvorenja izvršavaju samo ono što hoće Bog. Tu je, međutim, razlika u odnosu na čoveka, njemu je on dao slobodnu volju i sa njom želi da ga odgaja i vodi, a ne bez njegove  volje kao druga bića…“ (prema prevodu Slavice Miletić i Nikole Kneževića).