Historija književnosti – pisanje, čitanje, razumijevanje i učitavanje

Uvod u historiju književnosti

Historija književnosti je dio historije umjetnosti ali i sveukupne historije. Neminovno teorijska problematika koje se javlja kada je u pitanju pisanje historije postoji i u slučaju pisanja historije književnosti. Historija književnosti bila je vrlo cijenjena u devetnaestom stoljecu: to je bio veliki prestiž. Nakon toga je došlo do krize, jer se pojavilo pitanje o nemogućnosti stvaranja književne historije. Najvažnije historije književnosti 19. stoljeća bile su narativne i bas zbog toga nisu mogle biti adekvatne.

Obnova historije književnosti iziskuje da se uklone predrasude historijskog objektivizma te da se  tradicionalna estetika proizvodnje i prikazivanja fundira u estetici recepcije i djelovanja. Historija književnosti ne počiva na suvislosti književnih činjenica nego na prethodnom čitateljskom doživljavanju književnog djela.Taj dijaloški odnos primaran je za historiju književnosti. Jer historičar književnosti najprije mora postati čitatelj prije nego bude mogao razumjeti djelo i uvrstiti, drugačije rečeno: prije nego mogne, svjestan svoga sadašnjeg stajališta u historijskom nizu čitatelja, obrazložiti vlastiti sud.

Historija nije ništa drugo do ponovno oživljavanje prošle misli u historičarevoj svijesti. Svako djelo se svrstava u neki historijski niz koji je dat ne samo vremenom nastanka nego i njegovim unutrašnjim oblikom.

Da bi se izbjegle sve ove zamke najbolji put moze biti jedino svojevrsna relativizacija proslosti i istine: shvaćanje da svako tumačenje prošlosti jest neminovno plod interesa, pritiska javnog mnijenja, bilo ono političko ili takozvane znanstvene zajednice, osobnih skrivenih emocija i najvaznije neminovnog selektivnog pristupa historijskim vrelima. Samo tolerancijom prema raznim tumačenjima historije, koja bi trebala biti plod suvremenih naučnih dostignuća u toj domeni, može biti put prema mukotrpnom utvrđivanju historijskih događaja i njihovih međosubnih veza. Naravno, to još ne znači da se treba i smije relativizirati.

Historija književnosti otvara nam mnoge vidike, omogucava nam da određeni tekst situiramo u određenom historijskom vremenu, o kojem smo ipak donekle informirani: taj tekst postaje tako dio jednog svijeta koji nije nas, dislociran na veliku udaljenost i plod jednog drugog ambijenta i mentaliteta.

Bez historije književnosti bismo bili u zrakopraznom prostoru bez ikakvih orijentira. Poimanje književnih djela bez historije svodilo bi se na formalnu ili čisto esteticku dimenziju, zaboravljajući tako uticaj koji su ta djela ili  barem važnija historijska djela imala na kulturu svoga doba i tako na odvijanje sveukupne historije. Dileme koje se odnose na historijski narativ neminovno se odražavaju i na književno historijski narativ. I pojam nacionalne književnosti koliko god izgledao problematičan mnogim istaknutim naučnicima, pronalazi svoju opravdanost kao orijentir naročito u određenim historijskim periodima kad je nacionalna svijest na višem stupnju.

Historija je racionalna, književnost je produhovljena. Književnost govori o onome što historija prešutkuje a često i govori o događajima koji su se “trebali zbiti”. Historiji je potreban duh vremena koju donosi književnost, ali ne i njene emocije. Zato je najbolja historija koja iz književnosti vadi pouku događaja bez poruka doživljaja.

Trivijalizacija i demonizacija pisaca

Redovno se demoniziraju pisci iz tuđeg odnosno komšijskog identiteta, a intelektualci ne reaguju zbog čistog oportunizma ili straha od vlastitih nacionalista. Pisac kojeg se najvise demonizira u zadnjih dvadeset godina je Ivo Andrić. Ivu Andrica se likvidira tako što se u njegovim fikcionalnim tekstovima, dakle u romanima, traže elementi iz stvarnosti i književni tekst se tretira kao nesto sto je preslika stvarnog događaja pa, recimo, kad pisac ubije lika u svojoj prici , onda bi valjda za to trebao odgovarati kao ubojica živog čovjeka. (Jergović)

Često, u kontekstu u kojem razgovaramo, čujemo da su neki od nasih velikih pisaca čak i tvorci genocida. Tu je, rijec o ozbiljnoj trivijalizaciji nekih strašnih i dramatičnih događaja iz stvarne prošlosti. Tu se radi o trivijalizaciji stvarnih žrtava, stvarne prolivene krvi, i stvarnog genocida. Jer onaj koji govori o odgovornosti, evo npr. Ive Andrića za ono što se dogodilo, recimo u Srebrenici, taj trivijalizira srebrenički genocid i srebrenički zločin.

Koliko je ovdje riječ o neznanju, koliko o korištenju književnosti u dnevnopolitičke svrhe zadnjih dvadeset godina? Mislim da ovi takozvani čitaci Ive Andrića nisu pročitali sve ono što tvrde da su pročitali, tako da se često tu radi o: “Nisam čit'o, ali znam ja dobro šta je to.” Većina tih priča “Nisam čit'o” – jer je to, valjda i haram čitati, ali ja znam šta on piše. Isto je kao što svi znaju šta piše u Ruždijevim Sotonskim stihovima ali slučajno nisu čitali jer im brani vjera. Ne možete znati nešto o čemu niste čitali.

Zašto za primjer Ivo Andrić? Andrić osvaja polako i sustavno. Što sam starija, sve više volim Andrića, njegovu preciznu rečenicu, izbrušeni stil, životnu mudrost, profetsku snagu. Doslo je vrijeme da mu se barem malo odužim za sva ona neopisiva zadovoljstva u tekstu koje mi je pružio. Bio je zapravo osamljenik, živio je u svome svijetu u koji je bilo teško ući. Nerado je davao intervjue, nije volio buku i medijsku pozornost. Bio je mudrac, filozof, odmjeren i suzdržan u svakoj gesti. Volio se prikazivati kao žrtva i patnik, često je imao osjećaj krivnje. Rado je navlačio masku; i sam je umjetnika definirao kao »sumnjivo lice« i »putnika s lažnim pasošem«. Zanimljivo je da upravo njegove identitetske mimikrije, odnosno »muke s identitetom«, najviše privlače današnje polarizacije: tipično za vrijeme koje na stvari gleda isključivo crno-bijelo. A kod Andrića bit je uvijek u nijansi, prijelazu, fluidnosti, iskustvu razlike, neodređenosti.

Književnost i čitanje (svrha književnosti i užitak u čitanju)

Današnji je pojam književnosti, gotovo paradoksalno, blizak filološkoj definiciji književnosti s početka 19. stoljeća koja je preko organskog poimanja jezika, književnosti i kulture u književnost uključivala sve pisane tekstove bez primjene specifičnih razlikovnih literarnih kriterija. Prema prvoj mimetičkoj definiciji, književnost je jezik upotrebljen u svrhu oponašanja, stvaranja fikcije, izmisljanja, dok prema drugoj retoričkoj definiciji književnost čini jezik upotrijebljen tako da estetski ugađa, jezik koji privlači pozornost na sebe kao medij. Nastanak kanona velikih pisaca na kojemu počiva romantički pojam književnosti, kao i rastakanje estetskih kategorija i geneoloske trijade lirike, epike i drame, uz mogucnost da se na svaki tekst, pa i na onaj koji primarno nije nastao kao književni tekst, primjeni književno čitanje, učinili su od moderne književnosti posve liberalnu kategoriju koja se može definirati jedino: “Književnost je knjizevnost.” Niti plan sadržaja niti plan izraza nisu više kriteriji pripadnosti teksta književnosti,a slijed teorijskih radikalizacija koje se kretao između prenaglašavanja i zanemarivanja jednoga od pet klasičnih čimbenika (autor, knjiga, čitatelj, jezik i referent), koji su odgovorni za instituciju književnosti, doveo je do presutnoga prihvaćanja napetosti pa i neprijateljstva između teorije – nakon što je konačno postala školskom disciplinom – i zdravoga razuma.

S čitanjem stvari stoje drugačije. Čitanje je postalo globalni civilizacijski problem u kojemu niti prvu niti posljednju riječ nema nauka o književnosti. Čitanje zahtjeva multidisciplinarni i interdisciplinarni pristup te nužnu saradnju različitih disciplina u okviru humanističkih društvenih i medicinskih nauka. Promjena svrhe suvremenog sustava obrazovanja, koji umjesto tradicionalnog prenosa znanja ima za zadacu razvoj i stjecanje učeničkih kompetencija, osvijestila je važnost čitateljskih kompetencija i čitateljske pismenosti kao imperativnih zadaća suvremenog obrazovanja. Čitateljske se kompetencije kao sposobnosti čitanja različitih vrsta tekstova u skladu sa posebnim zahtjevima teksta i s obzirom na konkretne potrebe učenika, tj korisnika.

Kao što reče Ružica Pšihistal: „Nikada više knjiga i čitatelja, nikada više znanstvenog proučavanja čitanja, nikada više priča o čitanju i čitatelju, a u isto vrijeme sve slabiji rezultati čitalačke pismenosti, sve vidljivija erozija tradicionalnih čitateljskih vještina u informacijskom društvu.“

Nijemi čitatelj, koji u čitanju vidi intimni čin, ima svoju historiju, u srednjem vijeku se naprimjer, njegovala auditivna percepcija pisanih tekstova, kada su se knjige naglas čitale i pjevale uz instrumente. Čitateljska pismenost podrazumjevala je kroz cijeli srednji vijek vještinu čitanja ali ne i nužno vještinu pisanja,a pisana je književnost živjela u živoj govornoj dimenziji.

Obzirom da jos nisam dala jednoznačne odgovore na pitanja sta je književnost ili šta je citanje konkretno, pitanje svrhe knjizevnosti moglo bi nas približiti cilju i na sretniji nacin približiti pojmove. Književnost počinje čitanjem. U klasičnoj poetici davno prije nego što je čitanje postalo teorijski problem, kognitivna i afektivna komponenta ujedinjene su u jednu svrhu. Svrha književnosti prema Horaciju je ugoditi i poučiti.

„Ako nas knjiga koju čitamo ne probudi udarcem u glavu, zašto je čitamo? Trebamo knjige koje nas pogađaju poput katastrofe, koje nas duboko rastužuju, poput smrti nekoga koga smo voljeli više od samih sebe, poput izgona u šumu daleko od svih, poput samoubistva. Knjiga mora biti sjekira za zaleđeno more u nama.“

Autor: Zerina Hasanica