Tragedija genija: Heinrich Heine

Heinrich Heine (1799 – 1856. god.)

Heinrich Heine, pjesnik i novinar, rođen je u imućnoj porodici u Frankfurtu na Majni. Završio je pravni fakultet u Bonu. Njegova pjesnička darovitost ispoljila se rano: u svojoj 20. godini objavio je svoje prve lirske pjesme. Desetak godina poslije, izdao je i svoju prvu zbirku pjesama, pod naslovom Knjiga pjesama, koju je njemačka književna kritika ocijenila kao “najznačajniji događaj u njemačkoj lirici poslije Goethea.”

Njegova ljubavna poezija nosi pečat njegove nesretne mladalačke ljubavi prema dvijema sestama od strica. Njegova raskošna pjesnička mašta ispjevala je na najljepši način u njemačkoj poeziji legendu o rajnskoj nimfi, ljepotici zavodnici Lorelaj.

Drugi svoj dar, svoju impozantnu načitanost, široku obrazovanost i blistavu duhovitost, uz dodatak snažnog osjećaja za humor, ironiju, sarkazam i cinizam, stavio je u službu svog novinarskog pera, baveći se najraznovrsnijom kritikom i politikom. Taj svoj drugi dar, sa njegovom oštrom i otrovnom žaokom, uperio je u prvom redu protiv njemačkog nacionalizma i njemačke kulture. Ta njegova strast najjače je kod njega izbila u danima julske revolucije u Njemačkoj, koju je željno iščekiva i svesrdno pozdravljao. Poslije njene propasti bio je prinuđen da napusti Njemačku, te se nastanio u Parizu.

U francuskoj sredini njenoj kulturnoj atmosferi osjećao se kao kod svoje kuće. Brzo se zaljubio u lijepu djevojku, kojoj je nedostajao obrazovanje i koja je, uz to, bila lakomislena. U francuskoj prijestolnici isto tako brzo je stekao velik broj prijatelja među intelektualcima i u širokoj javnosti. Svojim novinarskim radom stao je otvoreno na stranu Francuza i ogorčeno nastavio napade na Njemce, zbog čega su mu Francuzi dali primanja. Takvim stavom prekinuo je sve prijateljske sa njemačkom liberalnom opozicijom, Mlada Germanija. Njemci su također zabranili štampanje i “rasturanje” njegovih djela u Njemačkoj.

Heine nije posustajao u svome radu. Uoči februarske revolucije u Njemačkoj. koju je također željno iščekivao, objavio je niz političkih pjesama, Savremeni stihovi, i u njima je seba nazivao dobošarem revolucije. A kad je i na propala, zapao je u dubok, neizlječiv pesimizam. U tom unutrašnjem preobražaju, sasvim malodušan, ispoljio je ne samo duševnu i intelektualnost i laku promjenljivost već i ideološku protivrječnost: vratio se Bogu, te istovremeno ismijavao hrišćanstvo i judaizam.

Heine je imao nasljedno slabu i istrošenu tjelesnu građu, i u njoj je središnji nervni sistem bio najmanje otporan. Trošen napornim radom i dramatičnom političkom djelatonošću, rano je počeo oboljevati od živčane slabosti, praćene raznim simptomima. U svojoj 48. godini bio je ozbiljan bolesnik, a posljednjih 8 godina ležao je u postelji prikovan u grobnici na dušeku (Matrazengruft), kako je govorio, sa oduzetim nogama, i u polusljepilu i u laganom umiranju dočekao smrt od tabesa.

Darovit u posmatranju i samoposmatranju, on je o odnosu između svog bolesnog stanja i svog stvaralaštva dao mnoga tačna svjedočanstva i tumačenja. U jednom svom pismu piše: Moja umstvena uzbuđenost prije je rezultat moje bolesti nego moje genijalnosti, da bih koliko – toliko stišao svoje nesnosne bolove, pisao sam stihove.” U drugom pismu dodaje “Vrlo je vjerovatno da je moja bolest utisnula pečat nenormalnosti na moja djela.”

Izvor: Vladimir Stanojević – Tragedija genija