Volja za moć

Friedrich Nietzsche (1844. – 1900. god.)

Volja za moć

Stvaralac nije kako to ispravno primjećuje Eugen Fink u knjizi Nietzscheova filozofija čovjek koji tek nešto tako radi i djeluje, „nego onaj koji se stvaralački igra koji postavlja vrijednosti, koji je onaj htijući jedne velike volje, koji sebi postavlja cilj, koji se usuđuje na nov nabačaj.“ Usuđivanje na novi nabačaj odatle se ispostavlja kao glavna karakteristika jake volje za moć, one koja pri stalnoj borbi iznalazi nove načine da se mijenja i prožima se kroz druge oblike.

Volja je sveprožimajuća kategorija koja kao takva se odnosi samo na život, a živjeti znači uvijek htjeti više volje za moć – život mišljen u tom smislu za Nietzschea „znači: volja za moć, kao osnova kretanja svega budućeg, ne samo čovjeka, odatle sve što jeste u biću, jeste volja za moć.“ Volja kao osnov svega budućeg i onih vrijednosti koje će biti, ili trebaju da budu, se postavlja u jedan negativan odnos spram onog već postojećeg. Ona na taj način može da se razumijeva kao korektiv usuda, te nosilac slobode, i svakog djelovanja koje mijenja zbilju. Odatle Nietzsche primjećuje da je volja sveprožimajuća, te da se nalazi u svemu što živi – „gde sam naišao na nešto što živi tu sam nalazio i volju za moć: i čak i u volji služitelja, našao sam volju da bi hteo biti gospodarem.“          

Volja za moć – odatle možemo reći se očituje samo tamo gdje je život, a život za Nietzschea je samo jedan i to onaj zemaljski, van zemaljskog života nema ništa, te sva zapadna metafizika predstavlja jednu tlapnju, i isprazne riječi zapadne tradicije, koje treba zamijeniti novim životnim – zemaljskim vrijednostima, dakle sam život vratiti sa metafizičkih visina na Zemlju koju „Nietzsche misli kao stvaralačku moć, kao POIESIS. A isto tako se i bitna određenost čovjeka vidi u njegovu stvaralaštvu, njegovoj stvaralačkoj slobodi.“ U tome Nietzsche vidi glavnu zadaću svoje filozofije, naime da život vrati na zemlju, on kroz glas svoga Zarathustre poziva ljude da se klone svih metafizičkih tlapnji o jednom boljem van – zemaljskom svijetu i životu, u životu koji se okrenuo protiv života, te da po uzoru na stare Grke, sav smisao ovog života traže na Zemlji.

Sklonost ka metafiziciranju života i smještanju smisla van ovog zemaljskog života, prema Nietzsche – u je karakteristika slabe volje za moć, to su oni rekao bi Nietzsche koji se sklanjaju pred težinom postojanja i umjesto da žive, radije biraju da žive negdje nakon smrti – stvarajući jedan ideirani svijet – svijet bez izazova – svijet sa „nula smrti“ kazao bi Jeaan Baudrillard, svijet sterilnosti, vječne neodlučnosti i taborenja u istom. Opisujući takve duše Nietzsche za njih kaže: „mi ne ujedamo nikog i sklanjamo se ispred svakog koji ujeda, a u svemu smo onoga mišljenja koje nam se da.“ (O slaboj volji za moć.)

Teško je zamisliti da se u jednom takvom svijetu dogodi jedna heraklitovska filozofija, ili jedna tragička umjetnost, uzimam ih kao događaje, jer povijesno gledano oni i jesu događaji koji su izmijenili daljni tok kretanja i filozofije, ali i umjetnosti.Odatle postaje jasno zašto metafizički sistemi (platonizam i hrišćanstvo u prvom redu) za Nietzschea predstavljaju glave protivnike samog života. Njihovo protjerivanje umjetnosti iz vlastitih svjetonazora, govori o njihovoj namjeri da sakriju istinu koju umjetnost nosi, a istina umjetnosti je život. Umjetnost je odatle kako Gilles Deleuze tvrdi „podsticaj volji za moć“, pokretač htenja.“ Upravo ću u nastavku govoriti o prikazu sukoba slabe volje za moć i one jake  – aktivne koja stvara, i to kroz prizmu jednog umjetničkog djela, naime filmskog ostvarenja češko – američkog režisera Miloša Formana – Let iznad kukavičjeg gnijezda.    

U navedenom filmu – glavni junak Randle Patrick McMurphy kojeg tumači Jack Nicholson dolazi u bolnicu za mentalno poremećene bolesnike (iako nije mentalno poremećen – veoma bitno za naznačiti), gdje zatiče već jedan postavljen sistem vrijednosti, gdje je volja medicinskog osoblja iznad volje pacijenata. Scena koja najbolje prikazuje sukob dvije volje za moći (one aktivne i pasivne volje za moć), jeste kada McMurphy insistira da u dnevnom boravku bolnice pacijenti gledaju TV. To se krši sa pravilima bolnice, i budući da njegova volja biva nadglasana od strane i pacijenata, ali i osoblja bolnice, htijenje njegove volje biva onemogućeno. No u narednom momentu njegova volja nadjačava postavljene sisteme vrijednosti, stvarajući novi sistem vrijednosti – naime, McMurphy dolazi pred TV smješten u centralnom dijelu bolnice, i gleda u ugašeni TV prijemnik, te počinje da improvizuje prijenos TV programa, te naglas govori o tome šta je na TV programu, dajući jasne gestikulacije tijela i izraze lica kao da prati TV program. U navedenom primjeru jasno je McMurphy stvarno i zbiljski ne gleda TV, no ono što je veoma bitno jeste naglasiti i ključno u navedenom primjeru, jeste snaga njegove aktivne volje – koja ne pristaje na pomirenje da ostane neispunjena. Ona se suprotstavlja drugoj volji, do tada onoj koja je stvarala zbiljnost jednog prostora u ovom slučaju navedene bolnice. Može se reći da volja uvijek djeluje na drugu volju, a to je u ovom primjeru očito. McMurphy – va volja predodređena da u takvom odnosu da bude pasivna volja, se suprotstavlja predodređenoj aktivnoj volji, te je na kraju i savladava. Sa ovim se slaže i Delleuze kada primjećuje da „volja ne deluje misteriozno na mišiće ili nerve; još manje na neku materiju uopšte, već nužno deluje na neku drugu volju …. „čineći odnos“ …. volje koja naređuje i volje koja se potčinjava.“

Ispostavlja se ispravnim tvrđenje da volja za moć predstavlja princip agonalnog, djelujućeg i stvaralačkog načina bivstvovanja čovjeka. Ona dolazi iznutra rekao bi Nietzsche da ruši, i mijenja stvarnost, te da ispostavlja nove vrijednosti. Živjeti znači afirmirati punom snagom svoga bića što više volje za moć. Živjeti to znači rušiti ono što zatomljuje i kuje u okove sam život. Živjeti nastavlja Nietzsche to znači imati i sačuvati u sebi nešto neodoljivo, nepogrebivo, nešto što krši stene: to nešto je moja volja. Ćuteći i nepromenljiva kroči ona kroz godine.“ Volja za moć se odatle postavlja kao princip koji je moguće da se ozbilji samo u životu, i sva njena težnja jeste upravo uvijek i samo spram života. A najveću volju za moć su kako tvrdi Nietzsche imali niko drugi nego Grci, koji za njega predstavljaju „najskladniji, najlepši ljudski soj, koji je najviše izazivao zavist i najviše podsticao na život – Heleni.“ Stoga proučavanje Helena predstavlja obavezu ukoliko želimo da iznađemo nove vrijednosti života.

Nietzsche je o volji za moć ponajviše govorio kroz svoga Zarathustru u djelu  Tatko je govorio Zarathustra, te u djelima kada je idealne tipove za život pronalazio u Grcima – Rođenje tragedije, i Filozofija u tragičnom razdoblju Grka, kao i u drugim svojim djelima – budući da je zadatak svoje filozofije vidio u tome da je približi životu, a volja za moć jeste ono što snažno afirmira zemaljski život. Stoga ne treba predstavljati iznenađenje kada o volji za moć Nietzsche govori i u Antihristu, zapravo to je i za očekivati, budući da se Nietzsche tada obrušava na kršćanstvo koje je zarobilo život u metafizičke okove, a svom tom metafizičkom konceptu Nietzsche je suprotstavio svoga Zarathustru i volju za moć. Stoga kada u Antihristu govori o kršćanskom dobru kao jednoj metafizičkoj kategoriji, Nietzsche mu suprotstavlja volju za moć – „šta je dobro? – sve što u čoveku podstiče osećanje moći, volju za moć.”

Kršćanski – metafizički smisao života jeste jedan život koji se suprotstavlja snažnom zemaljskom životu, koji smisao ovog života smješta u jedan nadosjetilni budući svijet, smanjujući pri tome volju za moć, što za Nietzschea znači i propadanje samog života. Za Nietzschea sa druge strane  „život je za mene, poput instinkta za rast, za trajanje, za prikupljanje snaga, za moć: tamo gdje nema volje za moć, propada se.“

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Niče, Fridrih, Rođenje tragedije
Niče, Fridrih, Antihrist
Niče, Fridrih, Tako je govorio Zaratustra
Delez, Žil, Niče i filozofija
Fink, Eugen, Nietzscheova filozofija