Život i djelo: Rene Descartes

Rubrika: Život i djelo značajnih filozofa i umjetnika

“Ako želite tražiti istinu, potrebno je da makar jednom u životu u nešto sumnjate, po mogućnosti u sve.” 
– Descartes

Rene Descartes (1596. – 1650. god.)

Rene Descartes rođen je 31. III 1596. godine u gradiću La Haye u sjevernoj Francuskoj, u imućnoj građanskoj porodici. Sa osam godina Descartes je postao članom jezuitskog kolegija La Fleche, u kome se učila aristotelovska filozofija prirode, logika, metafizika i matematika. Kolegij završava sa svojih sedamnaest godina, nakon čega odlazi u Pariz.

Za vrijeme svoga života Descartes je proputovao mnoge evropske zemlje – Holandija, Danska, Njemačka, Poljska, Španija, Švicarska, Italija i Švedska. U Švedsku je Descartes otišao na poziv kraljice Kristine, gdje je dobivši upalu pluća, nakon nekoliko mjeseci boravka u Švedskoj umro 11. II 1650. godine. Sedamnaest godina kasnije (1667.god.) njegovi posmrtni ostaci su prevezeni u Pariz.

Descartesova filozofija se smatra početkom i osnovom novovjekovne moderne filozofije. Njegova najznačajnija djela su:

Rasprava o muzici (1618. godine)
Praktična i jasna pravila upravljanja duhom u istraživanju istine (1628. godine)
Rasprava o svijetu (1629. godine)
Rasprava o metodi – pravilnog upravljanja umom i traženja istine u naukama (1637. godine)
Razmišljanja (Meditacije) o prvoj filozofiji (1641. godine)
Principi (Načela) filozofije (1644. godine)
O strastima duše (1649. godine)

Rasprava o metodi

Rasprava o metodi (Discours de la méthode) je jedno od Descartesovih glavnih djela u kome on nastoji iznaći novu naučnu metodu, pomoću koje će se pronaći istine tako evidentne da, u njih više nećemo moći sumnjati. Djelo je objavljeno 1637. godine, te ima 6 odjeljaka:
prvi odjeljak sadrži posmatranje ondašnjeg stanja nauke
drugi odjeljak sadrži najvažnija pravila metode
treći odjelajk sadrži pregled moralnih pravila
Četvrti odjeljak sadrži razloge koji dokazuju egzistenciju Boga
Peti odjeljak problematizuje redoslijed kojim se trebaju raspravljati pitanja fizike
Šesti dio tretira koristi nove metode naročito u odnosu na fiziku i medicinu.

Sumnja kao kritički pratilac svakog spoznajnog akta postaje element Descartesove metode. Descartesova sumnja koja je okrenuta svojom oštricom prema svemu što je problematično, te se postavlja kao jedini modus napredne društvene pozicije. Sumnja je osnovni element spoznaje, kao proces koji se kreće od apsolutne negacije do postavljanja osnovnih pozitivnih istina na kojima će Descartes izgraditi čitav svoj sistem mišljenja. Na taj način sumnja se postulira kao neodvojivi dio i sastavni element svakog dijalektičkog kretanja spoznajne kritičke misli uopšte.

Nova naučna metoda koju Descartes izlaže u svome djelu sastoji od četiri pravila:
“Prvo je pravilo bilo da nikad ništa ne privhaćam kao istinito, a da jasno ne spoznam da je takvo, da najbrižljivije izbjegavam svako prenaglivanje i neprovjereno donošenje suda i da u svojim sudovima obuhvaćam jedino ono što je za moj duh jasno i razgovjetno, da nema nikakva povoda u tome sumnjati.”
U prvom planu je kritičko – skeptičko prilaženje svemu što se proučava i razmatra, utemeljeno na sumnji kao osnvonom elementu metodu i spoznavanja uopće. To predstavlja polazišnu tačku, preduvjet svkae sigurnosti, jasnoće i razgovijetnosti. Pod jasnim se podrazumijeva da je opseg onog što spoznajemo poznat, a razgovjetno se razumijeva i kao odjeltost, a to znači da je sadržaj spoznat, da je stvar koja se spoznaje konkretna i odvojena od drugih entiteta.

“Drugo da svaku od teškoća, koju bih proučavao podijelim na onoliko dijelova na koliko je to mguće i koliko je to potrebno radi njihova najboljeg rješenja.”
Ovo pravilo predstavlja analitički dio metode, čiji je cilj svesti neodređena i sližena pitanja na koliko je to moguće određena i prosta pitanja, iz kojih će se kasnije lakše izvući odgovori.

Treće pravilo Descartesove metode glasi: “Da svoje misli upravljam izvjesnim redom, polazeći od najjednostavnijih i narazumljivijih predmeta, da bih se postepeno uzdigao do spoznaje najsloženijih, pretpostavljajući reč čak među između onih, koji po prirodi ne prethode jedni drugima.”
Ovim pravilom Descartes postavlja i sintetički dio svoga metoda. Analiza i sinteza se metodski dopunjuju, provođene na osnovu i po uzoru matematičkog i geometrijskog reda, koji će udariti temelje čitavom Descartesovom filozofiranju.

Četvrto pravilo metode jeste dopuna za prva tri pravila i njihov sastavni dio, koji je neophodan u svakom naučnom istraživanju kao momenat provjeravanja postignutog i kao garant sigurnosti, sređenosti i potpunosti razmatranog materijala i ono glasi:
“I posljednje, da posvuda sve tako potpuno pobrojim i načinim opće preglede, da mogu biti siguran kako nisam ništa izostavio.”

Metodskim skeptičkim raščišćavanjem svega nejasnog, te odbacivanja nepouzdanog, Descartes dolazi do osnovne istine, koja je po njegovom mišljenju potpuno pouzdan. Ta je istina poznata njegova postavka: “Mislim dakle jesam” (“Cogito ergo sum”).