“Vaskrsenje” Lava N. Tolstoja – Izgubljena moralna supstanca koja je u prirodnom svojstvu čovjekove naravi ?!

Lav Nikolajevič Tolstoj (1828. 1910. god.)

“Vaskrsenje” Lava N. Tolstoja – Izgubljena moralna supstanca koja je u prirodnom svojstvu čovjekove naravi ?!

Malo je onih da nisu čuli za jednog od najvećih svjetskih romanopisaca. Lav N. Tolstoj rođen 1828. godine jedan je od najvećih ruskih mislilaca, književnika, a pri tome je pripadao i plemićkom sloju društva, što je jako bitna činjenica prilikom osvrta na ovo, jedno od njegovih najznačajnijih djela.

Idejna, moralna i nadasve duhovna kriza kroz koju je Tolstoj prolazio 80-ih i 90-ih godina, odrazila se i u načinu osvjetljavanja likova u „Vaskrsenju“. Dugo su ovaj roman opisivali kao ljubavni u kojemu se vode borbe između protagonista romana Nehljudova i Maslove, kako između njih, i u njima samima. Ali, ovaj roman je mnogo više od toga na šta je bio sveden. On je neprestana borba za duhovno i moralno uzdizanje, borba na čijem putu su neminovni i konstantni padovi. Nehljudov kao plemić ulazi u odnos sa Maslovom, djevojkom iz socijalno potlačenog sloja društva. Njegovi postupci su uništili sve ono što je bilo dobro, iskreno, naivno, usudit ću se reći i dječije u njoj. Na kraju je i osuđena. A on shvatajući šta je napravio svojim djelovanjem, odlučuje joj pomoći da izađe iz zatvora. Na tom putu ih oboje prati mnogo i uspona i padova, koji su popraćeni i konstantnim mijenjanjem izgleda. Npr. Jekaterina Maslova je bila djevojka hitrih i crnih očiju, sjajnog lica i osmijeha. Kada je prošlo sedam teških godina za nju, ona se izmijenila bila je blijeda. I svaki njen uspon ili pad pratile su promjene najviše na njenom licu.

Čitajući roman uočit ćete da Nikolajevič ima izrazito jaku tendenciju da moralizira.To se ne odražava samo u preslikavanju njegovih duhovnih stanja i dilema na glavne likove djela, već u romanu kritizira Crkvu. Bolje rečeno protivnik je institucionalizacije religije. Za njega Isus nije sin Božiji, već čovjek sa velikom misijom. Zbog velikih sukoba i suprotstavljenih stavova sa Crkvom, naročito nakon pisama učitelju Dvorjanskom, a kasnije i Jeleni Vekilovoj, Crkva ga je 1901.godine ekskomunicirala.

Ali, on je odavno već križ bio zamijenio sa medaljonom Žan Žaka Rusoa, koji je smatrao da je čovjek rođen slobodan, ali je posvuda u okovima. Njegova mišljenja je interpretirao u romanu „Vaskrsenje“.

Osvrnut ću se na izdvojene stavke koje prilikom čitanja možemo zaključiti da najviše kritizira:
– udaljavanje čovjeka od prirode
– jaz koji postoji između gospodarujuće klase i potlačenog naroda
– dalje, kritizira uslove u kojima bivstvuju zatvorenici
– I najviše od svega, kao što sam već navela, on kritizira Crkvu.

Moralističke zasade koje je prihvatio za svoje duhovne krize usadio je svojim likovima i tako je njegova ličnost došla u romanu jače do izražaja. Tolstoj je i majstor realističkog  slikanja pejzaža, on to iskorištava tako što osuđuje ljude na udaljavanje od prirode, sve sa jednim većim ciljem; da se približe prirodi, i jedni drugima.

Slažem se sa Crkvom da je Tolstoj bio ekstremist, ali se ne slažem u kom pogledu. Tolstojev ekstremizam se ogledao jedino u toj dosljednosti svemu onome što propovijeda i što je uzeo kao svoju misiju. On je bio vegeterijanac, volio je životinje, bio je plemić, a opet je radio na zemlji zajedno sa svojim radnicima, bio je uman i velik čovjek svoga doba a opet je za njega najveće da bude blizak onim uniženim, i da promovira jednakost. U tome i jeste ta velikost čovjeka.

Mnogo nagađanja je bilo oko toga za koju se religiju opredijelio, naročito nakon pisama Jeleni Vekilovoj čiji su sinovi željeli konvertirati u islam. Ja se ne želim obazirati na to, već odati počast velikom imenu ruske književnosti koji je sve poštovao, te Isusa Hrista, ali i Muhammeda a.s. smatrao je velikanima svoga vremena.

Iako je ukopan bez ikakvih religijskih obilježja, u osami i tišini, svom halvetu – Jasnoj Poljani, Tolstoj se vodio svim najljepšim propovijedima ova dva, za njega velika čovjeka.

Jedna od njih je; „Ljubi bližnjeg svoga.“

I po tome je živio do zadnjeg svoga daha, pomagajući onima koji su bili podređeni, i trebalo je da mu služe. Jer samo veliki ljudi znaju da je i u njihovom služenju drugima upravo onaj ključ koji im je potreban na putu spoznaje samih sebe.

Tolstoj je u ovom romanu žestoko napao društvenu nejednakost i licemjerje tadašnjeg ruskog društva. Zbog naturalističkih prikaza raznih oblika društvene patologije, roman je bio cenzuriran i u svom integralnom izdanju objavljen je tek 1934. godine. 

Autor: Azemina Krehić

Upute na tekst:

Lav Nikolajevič Tolstoj, Vaskrsenje
Sabrana pisma Jeleni Vekilovoj