Postimpresionizam: Paul Cezzane

Paul Cezzane (1839. – 1906. god.) – Autoportret 1879. god.

Postimpresionizam

1882. godine, pred samu smrt Edouarda Maneta je francuska vlada odlikovala Legijom časti. Četiri godine kasnije impresionisti su, koji su od 1874. godine izlagali pripremili su svoju posljednju grupnu izložbu. Ta dva događaja označavaju prekratnicu – impresionizam je stekao široko priznanje i među umjetnicima i u javnosti, ali to je bio i dokaz da on vije više bio pokret koji krči nove puteve.

Budućnost je sada pripadala postimpresionistima. U određenijem smislu, postimpresionizam označava grupu umjetnika koji su prošli kroz impresionističku fazu, ali ih ograničenja tog stila nisu zadovoljila, te su ga prevazišli u raznim pravcima. U svakom slučaju oni nisu bili antimpresionisti, nikako ne težeći da unište dejstvo Manetove revolucje, oni su željeli da je i dalje razvijaju.

Paul Cezzane

Najstariji je od postimpresionista, rođen je u Aix – en – Provence, u blizini mediteranske obale. Došao je u Pariz 1861. godine oduševljen romantizmom i romantičarima. Delacroix je bio njegova prva ljubav među slikarima, i on nikad nije prestao da mu se divi. Slika Hristos u čistilištu odlikuje se gustim impastom i krajnje ličnom, izražajnom kičicom neobarokne faze Cezanneovog razvoja. Ali ova slika isto tako pokazuje kako je mladi umjetnik dobro shvatio suštinu Manetove revolucije: to je slika slike kao što ih je slikao Manet, a za osnovu mu je poslužilo jedno italijansko djelo iz XVI stoljeća koje je poznavao samo sa reprodukcije. Ono što ga u stvari zanijelo, bio je problem prevođenja renesansne kompozicije u stil Manetovog Frulaša.

Uskoro Cezzane počinje da slika svjetle prizore u prirodi, ali nikad se nije kao njegovi drugovi impresionisti zainteresvao za teme tzv. isječaka iz života, za pokret i promjenu. Oko 1879. godine kada je naslikan Autoportret, Cezzane je odlučio da od impresionizma načini nešto solidno i trajno, kao što je umjetnost u muzejima.

Na Cezzanovim slikama mrtve prirode, kao što je Zdjela s voćem,. čaša i jabuke još se jasno može uočiti taj zahtjev za solidnim i trajnim. Nikad poslije Chardina nisu jednostavni svakodnevni predmeti dobili takav značaj u oku jednog slikara.

Paul Cezzane – Zdjela s voćem, čaša i jabuke, 1879. – 1882. god., Zbirka Rene Lecomte, Pariz

Pozadina sa ornamentima i ovdje je opet sjedinjena sa trodimenzionalnim oblicima, a potezi kičicom stvaraju ritmični uzorak koji platnu daje njegovu svjetlucavu fakturu. Tu opažamo još jedan vid Cezzaneovog zrelog stila a koji će nas možda u prvom trenutku zbuniti. Oblici su smišljeno uprošćeni, a ocrtani su tamnim linijama, perspektiva je netačna i na činiji za voće i na horizontalnm površnimana, koje kao da su koso postavljene. Što duže proučavamo sliku, to bolje uočavamo tačnost tih na izgled proizvoljnih iskrivljenja. Kad Cezzane sebi dopušta te slobode sa stvarnošću, njegova namjera je da otkrije stalna svojstva koja se kriju u pojavama u prirodi

Od 1882. godine Cezzane je živio povučeno u blizini svoga zavičajnog grada proučavajući njegovu okolinu. Jedan motiv upadljiv oblike jedne planine po imenu Mont Sainte – Victorie, prosto kao da ga je opsjedao, njen stjenoviti profil koji se nazire naspram mediteranskog neba pojavljuje se na čitavom nizu kompoziciji, kakvo je i njegovo pozno monumentalno djelo.

Paul Cezzane, Mont Sainte – Victorie gledan iz kamenoloma Bibemus, 1898. – 1900- god., Baltimorski umjetnički muzej (zbirka Cone)

Tu nema ni traga od čovjekovog prisustva – kuće i putevi bi samo remetili usamljenu velepnost prizora. Iznad stjenovitih litica koje nam presjecaju put kao lanac utvrđenja uzdiže se planina u trijumfalnoj jasnoći, beskrajno udaljena, pa ipak toliko čvrsta i opipljva kao i oblici u pvom planu. I pored svoje arhitektonske čvrstine prizor je prepun pokreta, ali sange koje tu djeluju dovedene su u ravnotežu i potčinjene većoj snazi umjetnikove volje. Ta ukroćena, pročišćena iz iskustva jedne burne mladosti, daje Cezanneovom zrelu stilu njegovu postojanu čvrstinu.

Izvor: Historija umjetnosti – H. W. Janson