Knjiga – medij obraćanja čovjeku

Čitajmo, i plešimo – te dvije zabavne radnje nikada neće naškoditi svijetu.
– Voltaire


Knjiga kao medij obraćanja čovjeku i postavljanja pitanja o čovjeku

Filozofiju u njenoj dugoj tradiciji prati njena nesreća neodgovaranja na postavljena pitanja. Kao što primjećuje i Ivan Foch u svojoj Estetici, filozofija u svojoj historiji od Lao Tsea pa do Husserla nije uspjela da odgovori ni na jedno pitanje koje je bilo (po)stavljeno pred nju. Možemo reći da je takva zla sudbina zadesila i književnost.

Odatle se kao ključna za razumijevanje i filozofije i književnosti nameću dva pitanja. Prije svega nameće se pitanje o smislu filozofije i književnosti. Dakle, imaju li filozofija i književnost svoj smisao i svrhu? Drugo pitanje koje će se implicitno provlačiti kroz tekst jeste da li možemo opravdati razloge postojanja filozofije i književnosti?

Filozofija i književnost nisu ništa drugo nego tradicija obraćanja čovjeka čovjeku, te su ta dva fenomena ljudskog načina opstojanja kratko rečeno historija postavljanja pitanja o čovjeku. Ključno pitanje i filozofije i književnosti dakle glasi: Šta je čovjek?

Možda je najbolju i najjednostavniju definiciju čovjeka dao Dostojevski u svome djelu Zapisi iz mrtvog doma, kada za čovjeka kaže da je on biće na dvije noge i nezadovoljno. Kao ključna riječ misli Dostojevskog izdvaja se riječ nezadovoljno. Riječ nezadovoljno svakako može imati i negativnu konotaciju, no mi ćemo je za potrebe našeg razmišljanja koristiti kao pozitivno određenje čovjeka, ne kao materijalno nezadovoljnog i duhovno siromašnog čovjeka. Nezadovoljstvo o kome Dostojevski govori ukazuje na suštinsku odliku čovjeka. Nezadovoljstvo kao težnja da se od sebe napravi nešto više. Nezadovoljstvo koje čovjeka određuje kao biće potrebito da izmjenjuje sebe i spoznaje vlastitu bit i suštinu. Odatle nezadovoljstvo rađa ničeanski kazano volju koja prouzrokuje promjenu koja je od svih bića na svijetu ipak najsvojstvenija čovjeku.

S tim u vezi, prvi filozof koji je ukazao i primjetio na važnost promjene, kako čovjeka tako i svega uopšte bio je Heraklit, a izrekao je to u svojoj poznatoj krilatici Panta Rhei, odnosno sve teče/sve se mijenja. Odatle je cjelokupna priroda, pa i priroda čovjeka podložna promjeni, i promjena treba da se smatra ne nekim akcidentalnim svojstvom, nego suštinom svega i čovjeka. Promjena kao pojam ukazuje na nešto što još nije, nešto što tek treba da bude ili da se desi. Tako i čovjek kao biće promjene tek treba da postane čovjekom.


Na tragu ovih misli nastupa i Nietzsche za koga je čovjek ono što treba samo sebe da prevlađauje. U Tako je govorio Zarathustra Nietzsche kazuje sljedeće: Ja sam ono što jednako treba samo sebe da prevlađuje.

Nakon razmišljanja o kazanom može se reći da je čovjek ono što tek treba da postane čovjekom. Takav zaključak da se izvesti iz misli Dostojevskog o čovjeku kao nezadovoljnom biću. koje rađa volju za promjenom trenutnog stanja duha čovjeka, a volja za promjenom u konačnici rađa i stvara uslove za novo čovječno postojanje.

Možemo reći da konačnog odgovora na pitanje o tome šta je čovjek nema, ali glavne crte određenja čovjeka su kazane. Rečenim zaključujem da čovjek bira kakvim će čovjekom bivati, te odatle sva učenja o dobru ili o zlu kao nečemu što postoji po sebi su manjkava i nepotpuna, kao i učenja o podjeli ljudi na dobre i zle.

U svome naumu da postane čovjekom filozofija i književnost se čovjeku pojavljuju kao načini/metode/naputci/upute kako da postane vlastitim čovjekom.


Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Zapisi iz mrtvog doma
Friedrich Nietzshce: Tako je govorio Zarathustra
Ivan Focht: Estetika
Heraklit: Fragmetni

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala! ❤