Let iznad vatre

Naziv: Na nebeskom svodu Godina: 1990 Umjetnik: Nesim Tahirović

Let iznad vatre Džemala Poljaković: Kaljenje duše nad jednostavnim poetskim izrazom, dizdarevska lapidarnost koja je potpuno funkcionalna

Prije nekoliko godina na jednom portalu pročitala sam tri pjesme Džemala Poljakovića. U tim trenucima sam osjetila snažan nalet emocija i želju da saznam još informacija o njemu, ali i da pročitam njegove knjige poezije „Nož i san“ i „ Let iznad vatre“. Otišla sam u nekoliko biblioteka, ali nisam nigdje pronašla nijedan primjerak. Razočarenje je u tim trenucima bilo ogromno, ali sam nekako skrenula misli i čitala neke druge knjige, već gubeći nadu da ću te, zasad rijetke knjige i pronaći.

Šetajući sarajevskim ulicama, dok je vjetar zviždao kroz krošnje, a ptice su nemirno kružile nebom nagovještavajući kišu, došla sam do malenog štanda sa knjigama i nekim starim stvarima (koje su vjerovatno imale više sentimentalnu, nego bilo kakvu drugu vrijednost). Na štandu je stajao miran i blag starac koji je učtivo upitao ima li išta što mi je zaokupiralo pažnju. Rekla sam mu: „Da, knjige.“

Najviše od svega pažnju mi je uzela knjiga sa smeđim, tvrdim koricama i izrazito zanimljivim ilustracijama, koje su djelo Nesima Tahirovića, knjiga „Let iznad vatre“ konačno se našla u mojoj biblioteci, i sada sa ushićenjem mogu da prenesem doživljaj o njoj.

Džemal Poljaković rođen je 1944.godine u Kalesiji. Srednju školu završio je u Tuzli, a studij medicine u Beogradu. Pjesme je objavljivao u Našim danima, Poletu, Indexu, Pokretu, Oslobođenju, Telegramu. Za poeziju je više puta nagrađivan: prvom nagradom za poeziju mladih sjeveroistočne Bosne u Tuzli 1962.godine, drugom nagradom za omladinsku poeziju na konkursu Naših dana u Sarajevu 1963., i  prvom nagradom za mlađu vojvođansku poeziju u Vršcu 1964. Po završetku studija Poljaković se sve manje bavi poezijom, jer poziv ljekara je iziskivao dosta odricanja.

Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, prvih teških zločina i progona  u Snagovu, Zvorniku, Bratuncu i Cerskoj, Poljaković je ponovo počeo da piše. Patriotskim pjesmama je vršio domovinsku misiju, svojom dušom se borio protiv zla kojeg njegovo biće nije moglo pojmiti niti razumjeti.

Poezija je umjetnost riječi. Riječ je pjesmi mjera, ona joj je sve. Od riječi zavisi kakav će se osjećaj javiti u onome ko čita, i koliko će pjesnik uspjeti da prenese, da preslika na papir ono što je u njemu. Džemalova poezija je bez ukrasa, ogoljela je, nudi se u samoj srži, nije ju potrebno otpakivati iz sjajnih, ukrasnih papira da bi se pronašla misao.

Rijetki su pjesnici koji sa ovakvom, kako je recezentica Meliha Terzić, kazala, ekonomičnošću riječima, ovakvom škrtošću mogu obavljati svoju misiju i imati i funkcionalan stih.

Ovaj pjesnik pretače u pjesničke slike sve što ga raduje, rastužuje i muči. Pjesme mu teku u jednu impresivnu, intimnu ispovijest, On pjeva o ljubavi, o ratu, o požudi, ali ipak nikad ne klizne u surovu i oporu lascivnost. U njima je ogromna kvaliteta, u njima su ljubavnici sami na sceni, i sve to više podsjeća na lirsku dramatičnost više nego na bilo šta drugo.

Onaj koji gradi i stvara je snažniji od onoga što ruši, to pokazuje pjesnik svojom snagom.Dok mu zemlju pale i dok progone, on ne poseže za istim oružjem kao neprijatelj. On gradi put od riječi, drveni most, ćupriju, prugu, sve zavisi od potrebe, i nastoji doći do čistih srca i probuditi ih. Njegova poezija se nudi našim čulima. Ona u sebi sadrži ono što postaje (ne)prijatelj sa demonima i anđelima u nama. Iskrena srca su  joj nepotkupljiv saveznik.

Ova poezija se može govoriti sonornim šapatom. Za velike istine nije potrebna buka, niti prepotentnost.

Ruke

Moje su ruke
Bile obale
Obamrle od žeđi
Ti bila voda
I bila modra školjka
Na dnu krvi neotvorena

Moje su ruke bile mreže
U svim vodama razastrte
Ti bila sjena
I bila riječ nedorečena

Ribe izmigolje i iz sna uvijek

Ljubomora

Ako pružim ruke u noć
Noć pobijeli
Bude Hanka

Ako ijedna travka
Legne pod vjetrom
Budem ljubomoran

Gatka

Tebi nema tajne
Rečeno ti je sve na rođenju
Kad krenu varvari
Kušnje kad dođe dan
Da ćeš pogorjet
Da brata naći nećeš
A izgubićeš sina i desnu ruku
Da će te ko pticu raspetu
U zategnutom luku
Na tešku stavljat muku
Paliće te iznad vatre
Topit ispod vode
Morit glađu
I zapisano ti je još
Da si čist i hrabar i uman
I da ćeš kad kušnje dođe dan
Raspoznat znak svjetlosti
 I naći put svoj
I svoju lađu

Autorica: Azemina Krehić