Poezija, Ernad Musić

Rubrika: Promocija pjesnika i književnika, prilika za objavljivanje autorskih tekstova (poezija i proza). Šaljite svoje radove u inbox fb stranice: https://www.facebook.com/dunjalucar
ili na mail : dunjalucar@gmail.com

Biografija Ernad Musić: Im'o sam sreće da je Mama slušala radio baš u onom momentu kad je spiker reko:”Ernad.” Inače, dobio bih ime nekog od djedova, a čuo sam da je mukotrpan proces za promjenu imena. Nisam bio planiran te 1979. kada su se moji roditelji vjenčali. I ja sam rođen ko vrlo mlad, u Tuzli 20.9.1985. Sjećam se, bio je petak, vjernici su klanjali džumu i čuo se ezan. No nisam se dao smesti, nije mi se izlazilo, samo sam izvirivo. To slabašno svjetlo ispred nije mi se sviđalo, ne znam zašto sam mislio da je to bezdan i njaka navlakuša. Sad znam da je to bila klopka! Babica Esma je stajala ispred i pozivala me rukama, poznate su vam te kretnje: ko kad vas neko zove u zijan. Ni na to se nisam obaziro. Te babice su mudre Žene i vazda imaju keca u rukavu. Esma je uzela pun sahan graha i ljuljala ga ispred ko kad Majka ljuljuška dijete. Zastala je i rukom rastjerivala očaravajući miris šarenog graha! Inače, tog momenta sam posto ovisnik: grah je moja droga. Naravno, hitro sam izronio i safato taj sahan objema rukama, svi u toj prostoriji su se smijali kad sam kasnije prdio ko veliki. I danas hiperaktivnoj djeci pokazuju fotografije mene iz tih momenata, odmah postanu mirna ko mehlem. Objavljena je jedna moja zbirka poezije “Riječi i pjesme” 2016. godine. Neke od pjesama su zastupljene i u zajedničkim zbirkama poezije, a neke su objavljivane i na portalima i časopisima za književnost. Desi se da naškrabam i pripovijetke, ali urijetko. Trpim, i ljubav trpim u Srebreniku.

Triptih

Potraga, plač: ljubav

Pupak motrim: prisjećam se dana sumnji, dana
dok bijah podstanar Uterusa.
Zaključujem: najdivniji oblik je kruškolikost.
Ja volitelj sam, ja čovjek sam – ništa ne znam!
Ludim li misleći na glavne usne – labia majora, kamo će ova žud?
Tako moćne su riječi iz ustiju Žene voljene!
Mnogo veća od prolaznosti je Žena – mnogo
moćnija od oholosti, od ravnodušnosti, od fraze,
od besmrtnosti…
Kako da svjetlošću uronim u odbljesak njenog srca?
Neplač me goni, a traži i čuči u budžaku teta Smrt.
Najzad, ova teta ne poznaje zaborav. Hoće li ga
pronaći u meni?
Počinje da mi se pričinjava skladna sjenka Žene.
Kroz prste vidim da leži, možda spava.
Neću se osvrtati, mi tuđa bića smo.
Između nas bivših i sadašnjih – neshvatljiv je bezdan.

Potraga, plač: jezik

Kamo su pošli Pravda i pravednici? Pravda je
bolesno stvorenje: sa očiju jamiše joj povez!
Huda, ali nije ko Istina gola.
Prekrasna su lica njina, prekrasna skoro ko
osmijeh na licu Ženskom – radosnom.
Ječimo – bosanski jezik i ja.
Nismo infrazvuk, već smo zvuk čiji: jakost, boja,
visina i trajanje jesu harmonija – jednaka harmoniji
Ženskog oka – nasmijanog. Postoji li veći bol od samog bola? U potrazi je za nama, gudi teta Smrt.
A pravednici? Oni su polumrtvi crvi.

Potraga, plač: živjeli

Traga za mnom, znam, sad za mnom traga teta
Smrt. Nije to jedina istina, to je slijed nezbivanja.
Jednak je ovom slijedu: između dviju tačaka
najkraći put je – prava linija! Zapisano je:
“Veliki Bože, učini da dvaput dva – ne bude četiri!
Samo takva molitva i jeste prava molitva, od lica
licu.” Zaspala je bezličnost,
hoće li razum zaspati?
Evo, plakaću nad Otelovim grijehom, naivnost
me ne boli. Ganutost, sad ganutost me napušta!
Stoga, plačem.
Ne saosjećaj sa mnom, prijatelju, već se raduj
ništiteljima jada. Moje ja i tvoje ja
nek završi u Ženama ljubavi!
Hoće li uskrsnuti takva Smrt? Volim je.
Ne govori, molim te, nepostojećim se ne može
ovladati: nego, proslijedi tu flašu, radovati se treba,
treba nazdraviti!