Tragedija genija: Arthur Schopenhauer

Arthur Schopenhauer (1788. – 1860. god.)

Arthur Schopenhauer, filozof, po ocjeni datoj u historiji svjetkske književnosti i filozofije – veliki pesimista, sarkastičan i bizaran duh, koji piše jasno i može ga shvatiti obično književno obrazovan čovjek – vodi porijeklo od psihopadtske holandske plemićke porodice. Njegov otac patio je od melanholije, živio povučeno i izvršio samoubistvo iz straha da ne izgubi imanje, dok mu je majka bila književnica i vrlo obrazovana, ali nastrana i umobolna. Njegov djed po majci dobijao je napade gnjeva, i tada nije trpio nikoga pored sebe, pa ni kućne pse i mačke, a majka njegovog oca je poludila. Jedan njen sin bio je kreten, a drugi polulud, raskalašan i umro je rano od tuberkuloze. Jedan Schopenhauerov brat bio je također kreten. Doista, takva genealogija, s tako teškim opterećenjem, nije mogla poštediti ni Schopenhauerovu dušu.

Schopenhauer je pokazivao svoj psihopatski karakter još u mladosti. Govorio je sam o sebi da je još kao madić bio veoma melanholičan i da je osjećao demone u sebi. Bio je čovjekomrzac i nije podnosio nikog pored sebe, pa ni svoju majku. Ali, ako je izbjegavao i prezirao ljude, prema životinjama, a naročito prema psima, bio je patološki bolećiv. Držao je stalno po jednog psa, i od njega se nije odvajao ni kad bi sam šetao po okolini grada, a čim bi mu uginuo jedan pas, odmah bi nabavljao drugog, i sve svoje pse zvao je jednim istim imenom – Atma. Zidovi njegove sobe bili su iskićeni slikama pasa.

O njegovom osobenjaštvu njegov biograf piše: Provodi čitave sedmice ne progovarajući ni s kim ni riječi, uvijek traži samoću, i u gradu, na ulici svagda je sam, gestikulišući i govoreći sam sa sobom, prebije ruke svojoj gazdarici samo zato što mu gunđa u predsoblju, pada u jarost i odriče dugove kad mu se zatraže ili kad mu je napisano prezime napisano sa dva slova P, pali svoju bradu umjesto da je brije, krije zlatnike u mastionici, bankote pod pokrivačem, plaši se brijača i zazire od ljudi, zapisuje svoje bilješke na grčkom, latinskom i sanskritskom i rastura ih po raznim knjigama, da mu ih neko ne bi našao i ukrao, prema svojoj napisanoj oporuci ostavio je svu svoju imovinu vojnicima i svome psu.

Bio je pun unutrašnjih protivnosti. Iako visoka obrazovanja, vjeruje u praznovjerice i snove, iako pesimista, brižljivo čuva i njeguje svoje zdravlje, iako ženomrzac, propovjeda tetragamiju, nalazeći jedino nezgodu u tome što se zbog toga ima posla sa četiri punice.

Bio je bolesno plašljiv, i na toj osnovi kod njega se razvio niz fobija manija gonjenja. On i najnevinijim postupcima vidi prst univerzitetskih profesora, koji su se zavjerili da ga progone do groba poslije njegovih neuspjelih predavanja na berlinskom univerzitetu 1820. godine. Trza se noću iz sna čim čuje ili pričuje ma i najmanji šum i, naoružan pištoljima i mačevima, koje je držao pored sebe u pripravnosti, skače iz postelje i zaviruje svuda po sobi i kući, ne bi li uhvatio drskog napadača. Iz straha da od požara nikad nije stanovao visoko, a iz straha od zaraza pijo vodu u kafanama samo kroz kožnu cijev, koju je stalno nosio sa sobom.

Karakterisala ga je još i megalomanska crta. Nju je ispoljavao ne samo u vidu tuđenja od ljudi i u usamljeničkom životu nego i u upadljivo oholom držanju i samoveličanju svoje ličnosti i svojih djela. U jednom pismu upućenom izdavaču Brokhauzu piše: Moje je djelo nov filozofski sistem. Taj je sistem nov u potpunom smislu riječi. Nije to nov prikaz nečega što već postoji, nego potpuno nezavisan niz misli, kojih se još nijedan čovjek nije dosjetio. Knjiga u kojoj sam preduzeo da te misli saopštim razumljivo drugim licem biće, po mome dubokom uvjerenju, jedan od onih koje služe kao povod stotini drugih. Što se tiče izražaja, on je podjednako udaljen od zvučne, prazne i besmislene bujice riječi koja označuje novu filozofsku školu kao i od glatkih brbljanja iz pretkantovskog perioda, koje se, rekao bih, razlivaju u širinu. Moj je stil potpuno jasan i shvatljiv, a uz to još i energičan. Mogu reći još i to, da nije bez ljepote: samo onaj ko ima vlastite misli – ima i stil.

Historičar kulture Egon Fridel, ističući bitne osobine Schopenhauereove filozofije, njegov iracionalizam, pesimizam, esteticizam, aristokratizam, kult genija i pritajeni katolicizam, u isto vrije ocrtava i njegovu intelektualnu nastranost: Svaka strana Schopenhauerovih djela živi je autoportret: bizarni doktrinizam i preosjetljivost koja graniči sa paranojom, teorijska mudrost čovjeka koji se ne zna snaći u svijetu, dirljiva nastranost i smiješne predrasude, tragična samoća genijalnog čovjeka i komična usamljenost stare usjedilice . sve to čini ga besmrtnom ličnošću, kakvu bi umio da stvori samo Ibzen u svojim najboljim trenutcima. Lombrozo je rekao o Schopenhaueru da je on najizrazitiji predstavnik ludila velikog duha.

Izvor: Vladimir Stanojević – Tragedija genija

Priredio: Senad Arnaut