Plivačica Maka Dizdara – Panerotski doživljaj ljubavi ili težnja bića za sjedinjenjem sa univerzalnim?! 

 Premda pjesnički doživljaj Maka Dizdara u poemi Plivačica nosi sve odlike vitalističkog panerotizma, strastvenog pogleda na svijet bez elemenata moralističkog poimanja i podvojenosti čulnog i duhovnog, to je samo sredstvo na putu ka Cilju, kojem pjesnik i njegova poema teže. Pod otvorenim nebom, na pučini i u dubini mora, pod snopovima, ali i vodopadima svjetlosti susreću se Pjesnik i Plivačica. Sa jednog aspekta gledanja, on kao čovjek pun tlapnji, želja i prohtijeva, koji kao i svi ostali jurišaju na prolazno, ovozemljsko, materijalno, potrošno koje se sve nalazi u njoj, na kraju ne odustaje i zgrabi je svim svojim čulima i htijenjima, a ona ga vodi u smrt. Što bi mogla biti simbolika prolaznosti ovog svijeta.

Ali, opet, ova poema je i više i iznad toga. Ona je podsmijeh na ovozemne okupacije ljudi, želje za posjedovanjem, ograničenjima. Ljudi i ljubav svode na čin posjedovanja, na okove, ograničenja. Pjesnik je u tome svemu omeđen, ograničen, sputan, njegovo biće vrišti u želji za slobodom, radije će prigrliti i smrt nego ostati u zindanu tijela gdje mu se kroje platna sa iscrtanim mapama i uputama življenja po tuđim nahođenjima. Plivačica je njemu i smrt i sloboda. On u tom sjedinjenju sa univerzalnim ne vidi neku tegobu, niti osjeća strah. Duša mu je spremna napustiti ovu dimenziju i potonuti za njenom pjesmom u tamnim dubinama mora, a prelamanje svjetlosti na pučini i ne sluti da se za pjesnika u tim dubinama otvara portal sa bezgraničnim slapovima svjetlosti, kroz koje kad prođe osjeća neizmjernu slobodu.

Sloboda je pjesniku nužna kao vazduh, i kao voda, i taj `prostor` bezgranične neomeđenosti je jedino mjesto gdje duša može i pristaje da bivstvuje.

Kako je i poznato, na mnoge bosanskohercegovačke pjesnike i književnike veliki utjecaj su imali i perzijski pjesnici. U Plivačici se pronalaze elementi misticizma. Uzet ću za primjer pjesnika Hafiza, on je mistik, i za njega samo Ljubav je put ka Apsolutnoj Ljepoti. Diskurzivna misao, odnosno razum nema mjesta na tom putu, srce je jače i jedino je ono sposobno primiti u sebe tu mističnu ljubav, ljepotu ali i teškoću koju nosi. Razum pod tim bremenom nerijetko podlegne. Onda i ne začudi što u ovoj Makovoj poemi svi ostali odustaju za potragom za Plivačicom, ili rano pokleknu na tom putu, a samo pjesnik ostaje da je prati bez imalo straha od smrti. Jer prihvata činjenicu da na putu ka Apsolutu ljubav mijenja svoje oblike, te dodaje ili oduzima na težini bremena.

Također, i za Hafiza je posjedovanje nemogućno, jer u skladu sa islamskim irfanom (gnoza, spoznaja), zaljubljenik je siromah na putu spoznaje, između Voljenog i njega postoji veo, i cijelim svojim bićem nastoji biti što bliži Stvoritelju. I u svemu vidi teofaniju, odnosno, očitovanje Njegovih imena gdje god se okrene. U poemi Plivačica, kao i kod perzijskih pjesnika pojam žene bi mogao značiti samo metaforu na putu spoznaje, jer elementi misticizma nadilaze sve ovozemne sfere i pojave i uvijek teže ka Apsolutu, ne podliježući ljubavima iz strasti i niskih pobuda. Sve postaje stvar duše i nema mjesta animalnim pobudama, makar se spominjale žene, ali i vino.

Najveće uzbuđenje i pronalazak slobode, u toj žrtvi za ljubav Apsoluta i skidanja barem jednog tankog i prozirnog vela sa očiju, pronađoh u sljedećim Mehmedalijinim stihovima:

Točio je svoju krv u njenu
nepovratno
i njega nestade
u njoj
Umirući
osjeti prvi
i posljednji put
da živi

Snažna od života
Jaka od smrti
Prolaz se sam od njenog daha otvorio

Autorica: Azemina Krehić

Upute na tekst:

Mehmedalija Mak Dizdar  Kameni Spavač