Postimpresionizam: Vincent van Gogh

“Sanjam o slikarstvu, a zatim slikam svoj san “

– Vincent van Gogh (1853. – 1890. god.)

Dok su Cezzane i Seurat pretvarali impresionizam u jedan strožiji, klasični stil, Vincent van Gogh pošao je u suprotnom pravcu, jer je smatrao da impresionizam ne pruža umjetniku dovoljno slobode da izrazi svoja osjećanja. A pošto je izražavanje osjećanja bila njegova glavna preokupacija, ponekad ga nazivaju i espresionistom, ali taj naziv važi za tek neke kasnije umjetnike.

Van Gogh,prvi veliki holandski majstor poslije XVII stoljeća, nije postao slikar sve do 1880. godine, a kako je umro samo deset godina kasnije, njegova karijera je bila kraća, čak i od Seuratove. On se u početku interesovao za književnost i religiju. Duboko nezadovoljan vrijednostima industrijskog društva, ispunjen snažnim osjećanjem da je propovjednik među siromašnim rudarima. To snažno saosjećanje za siromašne slojeve društva dominira na slikama iz njegovog preimpresionističkog razdoblja (1880. – 1885. god.).

Na slici Ljudi koji jedu krompir posljednjem i najboljem djeli iz tih godina, ima još neke naivne nespretnosti koja potiče iz nedostatka redovnog školovanja, ali to samo doprinosi izražajnoj snazi njegova stila koji nas podsjeća na Daumiera i Milleta, na Rembrandta i Louisa le Nainea. Za ovu porodicu seljaka večera ima svečani značaj jednog obreda.

Vincent van Gogh Ljudi koji jedu krompir (1885. god.)

Kad je slikao Ljude koji jedu krompir, Vam Gogh još nije bio otkrio značaj boja. Godinu dana kasnije u Parizu, gdje je njegov brat Theo imao izložbenu galeriju posvećenu modernoj umjetnosti, on je sreo Degasa, Seurata i druge vodeće francuske umjetnike. Pariz mu je otvorio oči za čulnu ljepotu vidljivog svijeta i naučio ga je slikarskom jeziku bojenih mrlja, ali slikarstvo je i pored toga i dalje ostalo samo nosilac njegovih ličnih osjećanja. Da bi ispitao tu duhovnu stvarnost sredstvima koja je imao na raspolaganju, otišao je u Arles, na jug Francuske. Tamo je između 1888. i 1890. godine, naslikao svoje najbolje slike.

Za van Gogha je boja, a ne oblik bila presudna za izražajnu sadržinu njegovih slika. Pisma koja je pisao svome bratu sadrže mnoge rječite opise njegovog izbora boja i emocionalnog značenja koje im je pridavao. Boje nam pričaju o carstvu sjvetlosti koje je van Gogh pronašao na jugu i njegovoj mističnoj vjeri u stvaralačku snagu koja udanjuje dušu svim oblicima života. Misionar je sada postao prorok. U toj ulozi ga vidimo ne njegovom Autoportretu, na kome njegova ispijena svjetla glava užarenih očiju ističe naspram pozadine pune vrtloga mraka. Želim da slikam ljude i žene s onim nečim od vječnog što je običino simpolisao oreol, pisao je van Gogh svome bratu suštinu humanosti koja mu je bila cilja slikama kao što je ova.

Vincent van GoghAutoportret (1889. god.)

U vrijeme kad je radio Autoportret već je bio počeo da osjeća znakove duševne bolesti, koja mu je sve više otežavala slikanje. Izgubivši nadu u ozdravljenje izvršio je samoubistvo godinu dana kasnije, jer je vrlo duboko osjećao da je jedino umjetnsot činila njegov život vrijednim življenja.

Izvor: Historija umjetnosti – H. W. Janson

Priredio: Senad Arnaut