Tragedija genija: Charles Baudelaire

Charles Baudelaire (1821. – 1867. god.)

Teško mogu da zamislim ljepotu u kojoj nema ni malo melanholije.

– Charles Baudelaire

Charles Baudelaire, veliki francuski pjesnik sredine 19. stolječa, koji je izvršio snažan uticaj francusko pjesništvo rođen je od roditelja koji su po njegovim riječima, bili idioti i umrli od strašnog ludila. Počeo je rano osjećati da su u njemu upredene bolesne nasjljedne klice. To se prvi put pokazalo jasnim poslije smrti njegovog oca. Kada mu se majka preudala, pokušao je da zadavi svog poočima.

Baudelaire je bio poremećen u svojim osjećanjima, što je povlačilo i poremećaje u raspoloženju, mišljenju i ponašanja. Nemoćan da prikrije svoje unutrašnje poremećajue i ne trudeći se previše da to učini, on je svoje čudovišne i neuračunljive nastranosti i izopačenosti u postupcima ne samo javno ispoljavao već ih je i cinički isticao, te su o njemu ostale mnoge zabilježene anegdote.

Izvor njegove poremećenosti i društvene neprilagodljivosti ležao je u izopačenosti njegovih čula, posebno čula vida i čula mirisa. On nije imao osjećanje dopadanja za prirodnu boju kose, već je osjećao zadovoljstvo u zelenoj boji, te je njome i bojio svoju kosu. Imao je i neobično čulo mirisa, i o tome je sam govorio: Moja duša lebdi nad kao što duša ljudi lebdi nad muzikom. Lombrozo je o tome pisao: On ne voli lijepe mirise, koji se dopadaju zdravim ljudima, već mirise koji imaju rđav zadah. Njegov nos privlačili su trulež, raspadanje i zadah.

Jedne prilike sjedio je za kafanskim stolom sa svojim prijateljem. Za istim stolom sjedila je i jedna nepoznata plavuša, koja je ljubopitivo slušala njegove zanimljive riječi. Odjednom se obratio toj nepoznatoj ženi: Gospođice, vi ukrašena zlatom, raskopna plavušo, čujte me, s vašim lijepim zuima – rado bih vas ugrizao, i ako izvolite dopustiti, rekao bih vam kako vas volim. Uostalom, priznajem vam, voljeti vas drukčije bilo bi suviše prosto. Ja bih vam svezao ruke i objesio bih vas za šake o tanavicu moje sobe, onda bih pao na koljena i ljubio vaše gole noge.

Uporedo sa osjećanjem zla, izraženog s puno sadizma, cinizma i mizantropije, u pjesniku je bilo isto toliko jako i osjećanje dobra, izraženo u njegovoj pobožnosti. O tome on piše: Zakleo sam se da svako jutro, čistog srca, upućujem svoje molitve Bogu.

Mučen cijelog života lakšim i prolaznim simptomima bolesti, nesanicama, glavoboljama, uznemirenjem, posljednjih pet godina njegovog života protiču u znaku naglog pogoršavanja. U svome dnevniku žali se na nesvjestice, zaboravnost, dremljivost i lako zamaranje pri radu.

Iako mu je duh bio poremećen, Baudelaire je bio obdaren snažnim pjesničkim nadahnućem. Pjesničko djelo koje je stvorio malo je po obimu, ali je značajno po uticaju koje je izvršilo na pjesnike poslije njega. Takvu je ocjenu dala i francuska književna kritika:

Baudelaire je dao samo jednu zbirku stihova Cvijeće zla, sasvim nove, čulne rafinirane i često uznemiravajuće inspiracije, zrelog i klasičnog savršenstva. Veličanstvena punoća stihova, izvanrednost imaginacije i izraza odaju pjesnika od rase, čiji je uticaj na naraštaje koji su poslije došli bio velik.

Posljedni pjesnikovi dani protekli su u laganom iščezavanju svih tjelesnih i duševnih snaga. Samo izuzetno i nakratko povratio bi mu se nekadašnji duh, kada bi raspoznavao prijatelje i kada bi jasno progovorio pokoju misao. Njegov biograf opisuje njegove posljednje dane ovako: Čudna ironija sudbine! Taj čovjek koji je pored Théophile Gautier imao najbogatiji riječnik svoga doa, bio je sada osuđen na bolest koja oduzima riječi. Ovaj pjesnik, koji je nekada vladao elegantnom frazom, sada, pred kraj svoga života, mogao je pokatkad da izgovori samo pokoju zvučnu psovku.

Izvor: Vladimir Stanojević – Tragedija genija

Priredio: Senad Arnaut