Tragedija genija: George Gordon lord Byron

George Gordon lord Byron (1788. – 1824. god.)

Gle, ide lijepa kao noć kraja
Zvjezdanog neba, vedrih klima,
Sve najljepše od mraka i sjaja
U liku svom i oku ima,
Umekšanom svjetlom raja,
Što od neba ga dan ne prima ….

– lord Byron

Byron je jedan od posljednjih izdanaka dvaju starih i biološki istrošenih aristokratskih i vladarskih loza. On je sa majčine strane potomak dinastije Stuart, a po očevoj potomak hrabrih moreplovaca pirita i osvajača, čuvenih normanskih vikinga.

Rođen je sa patološkim defektom u kostima, kao hrom. Još je u svoje gimnazijsko doba, za vrijeme školovanja ispoljio svoje karakterne crte. Bio je slab učenik, i lijen za uredan školski rad, ali je smatran za darovitog mladića. Pokazivao je još i pretjeranu osjetljivost, vatrenu živost kao i neobičnu oholost. Naklonjen samoći, čitanju i razmišljanju, bio je u isto vrijeme i odličan plivač i igrač kriketa, pri čemu mu nije smetala njegova hromost.

Po stupanju na Univerzitet u Cambridgeu, kao samostalan mladić, u svojoj 17. godini imućan i oslobođen strogog nadzora svoje despotske majke, kako se o njoj sam izražavao, ispoljio je još potpunije svoj duševni i moralni lik. Iako su u to doba među studentima u Cambridgeu bili u modi piće i kocka, Byron se nije primao alkohola i večernjim sjedaljkama.

Poslije navršenog punoljetstva i završenog školovanja napušta Cambridge i živi čas na svome imanju, čas u Londonu, bez određenog zanimanja, prazno i dosadno. Da bi ispunio život nekakvom sadržinom i vidnim radom, da bi zadovoljio svoju aristokratsku sujetu i izbjegao stalne prijekore svoje stroge majke zbog bespoličarenja, on zauzima po svom lordovskom pravu svoje mjesto u Gornjem dobu parlamenta, u Domu lordova. Da bi se upoznao sa kulturnim i političkim prilikama u inostranstvu, putuje u Portugal, Španiju, Tursku, Grčku, Albaniju.

Nakon završenih putovanja nastavlja svoj isprazni život i pati od dosade. Ali, dani mu ne prolaze sasvim uzalud. On se odaje sve strasnije književnosti, piše i objavljuje svoje radove, koji privlače pažnju sve šireg kruga čitalaca i poštovalaca. Postaje slavan i čuven u tolikoj mjeri da izbija u preve redove omiljenih književnika ne samo u Engleskoj već i u inostranstvu.

Uporedo sa tim, ispoljava se i njegova strast za ljubavnim avanturama, te se sa navršenih 26 godina i ženi. Pred kraj prve godine bračnog života dobija kćerku, ali ta prinova ne izaziva kod njega dobro raspoloženje, i ne učvršćuje bračnu vezu. Svakodnevno priređuje svojoj ženi dramatične scene i pričinjava joj sve teže duhovne i moralne patnje. U tome ide tako daleko da joj namjerno zagorčava život, i u tome uživa.

Jedne prilike, kada je sa ženom išao u posjetu svojoj bliskoj rodici, zatražio je od te rodice da pokaže njegovoj ženi sva pisma koja joj je pisao u posljednje dvije godine. Iz letimičnog pogleda na pisma njegova žena, saznala je ne samo da je on prema njoj – svojoj ženi, ravnodušan, već da je za svo to vrijeme imao niz ljubavnica, a među njima i tu istu blisku rodicu, koju je prvi put silovao. Kada je njegova žena, utučena i klonula, bacila pisma i sa gnušanjem napuštala sobu, on joj je sadistički doviknuo: I vi ste sve to vrijeme vjerovali da sam crkavao od ljubavi za Vama!

Kod Byrona su se sve češće javljali nastupi razdražljivosti i neuračunljivosti. U nastupima bijesa vrlo često je kidao, lomio i rušio sve što bi dohvatio, a jedne prilike je razbio o pod i dragocjen starinski zidni sat. Nije bio priseban ni u trenutcima kada je izgledao miran. Da bi stišao svoje uznemirene i rastrojene živce i da bi se smirio, počeo je uzimati jače doze morfijuma. Ali ni to mu nije pomoglo. Njegovo duševno stanje se pogoršavalo.

Pošto je prekinuo veze sa svojom ženom i rasturio svoj dom, Byron je požurio da to isto učini i sa cjelokupnim društvenim redome kome je pripadao po rođenju, pa i sa cjelokupnim javnim mišljenjem svoje zemlje. Svojim raspusnim životom, punim javnih skandala, odbio je ne samo cijeli svijet od sebe nego ga je učinio i svojim žestokim i nepomirljivim neprijateljem. Niko mu nije htio pružiti ruku niti se s njime susresti, i njegova nametljiva pojava u društvu, daval je znak za demonstrativno rasturanje.

Kada je Byron uvidio da mu nema opstanka u otadžbini, odlučio se za dobrovoljno izgnanstvo, te se nastanio u Italiji, koju je poslije Grčke i zemalja Istoka volio više od svih drugih zemalja. U Italiji se nastanio u Veneciji, a s vremena na vrijeme odlazio je na kraći boravak u Ravenu, Bolognu, Rim. Život je provodio prazno, raspusno uz česte promjene družbenica i prijateljica, ne obazirući se na javni moral i društveni red.

Ali Byron, pored žena i provoda, nije napuštao ni rad na književnosti i politici. Njegov književni rad je bio plodan, a njegov javni politički rad uperen protiv ugnjetača naroda Italije – Austrije i pape. Oko njega su se počeli okupljati članovi tajne revolucionarne organizacije – karborani, te su dužnosnici Austrije i papa imali pune ruke posla sa njim.

Byronovo književno nadahnuže u punom je skladu sa njegovim burnim životom i njegovom teškom sudbinom. Njegovo pjesničko nadahnuće je u toj mjeri podudarno sa njegovom životnom sudbinom da su njegova djela upravo njegove autobiografije. Njegovi junaci su, svi odreda izvan društvenog morala i izvan ljudskih obzira, i svi u uljepšani njegovim nadahnutim perom.

Izvor: Vladimir Stanojević – Tragedija genija

Priredio: Senad Arnaut