….Svijet se dijeli na one koji su zapjevali
I one koji su ostali robovi….

– Branko Miljković

Namjera ovog teksta jeste da se istakne važnost helenskog poimanja života, kulture i filozofije za Nietzscheovu filozofiju. Bivajući po obrazovanju filolog, te na taj način i izvrstan poznavalac grčkih tekstova, Nietzsche se pojavljuje kao ličnost u filozoifji, koja je sve svoje misaone napore upavila ka razumijevanju helenskog. Heleni za Nietzschea nisu samo narod, koji je imao svoju kulturu, religiju i filozofiju, oni su za njega i uzor i izvor svih vrijednosti prema kojima mi trebamo postavljati i vrijednosti vlastitih života.  

Izlazak mislioca na pozornicu koji se dešava kod Nietzschea, jeste put traženja sebe, njegov neohelenistički odgovor na imperativ spoznaj samog sebe.

On je na taj način bio inačica onog grčkog u jednom skroz drugom vremenu – vremenu kojem je on živio i stvarao, te svjedočanstva njegovih učenika daju najbolju potvrdu tome – čini se da su imali jedinstven utisak da su sedeli ne toliko pred pedagogom koliko pred živim eforom iz antičke Grčke, koji je preskočio vreme i došao među njih da bi im govorio o Homeru, Sofoklu, Platonu i njihovim bogovima. Kao da je govorio na osnovu vlastitog znanja o stvarima potpuno samoočiglednim i još uvek potpuno važećim – to je bio utisak koji je na njih ostavio.

Sav zadatak svoga života i filozofije  Nietzsche je vidio u oživljavanju helenističkih principa neobuzdanog zemaljskog života. Odatle on u stilu Heraklita upućuje najveće kritike cjelokupnoj zapadno – evropskoj misli, te nakon njega filozofija nije mogla da ostane slijepa i gluha na probleme života na koje je on ukazao – Nietzsche je filozofiju uspio učiniti odgovornom za opće stanje i okrenuti je u pravcu mišljenja života u zbiljskoj neposrednosti …. njegov značaj time daleko nadilazi „teorijsku razinu“ i, konačno, teorijskom diskursu više ne ostavlja mogućnost separiranja od života.

Nietzsche se odatle javlja kao što je to Eugen Fink primjetio, kao sumnja da je ovaj put bio put bludnje i lutanja evropskog čovjeka, da se filozofija odaljila od Zemlje, te da kao takva ne može ničemu služiti, sem ispraznom metafizičkom naklapanju, koje sav smisao i istinu života stavlja u jedan nadosjetilni svijet. Stoga Nietzsche kao odgovor tome, kreira svoga heraklitovski inspirisanog Zarathustru koji u svojim profetskim govorima pred modernog čovjeka stavlja neumoljiv zahtjev suočenja sa samim sobom.

Suočenje sa samim sobom jeste ono specifično ili stereotipno vezano uvijek i samo za helenizam (grč. ἑλληνıσμός: oponašanje svega što je grčko, u širem značenju, grčka kultura u svim fazama svojega razvoja, kao i prihvaćanje te kulture i jezika od drugih, negrčkih naroda. U novijoj historiografiji (od J. G. Droysena) pojam helenizam obuhvaća sve povijesne i kulturne događaje koji su se nastavljali na grčko – makedonsko prodiranje na Istok pod Aleksandrom III. Velikim i na stvaranje goleme državne organizacije pod njegovim gospodstvom. Početak je toga razdoblja između 334. i 323. pr. Kr.; njegovu završnu granicu, prema sve češćem shvaćanju, čini bitka kraj Akcija (31. pr. Kr.) i pojava Rimskoga Carstva s Oktavijanom Augustom, no snažni tragovi helenizma postoje i u IV. st.) ili je barem bilo sve do pojave Sokrata, i Platona kao njegova najvjernijeg učenika, a Sokrat za Nietzschea predstavlja prvog dekadenta Helade, znak mlitavljenja i slabljenja instikata života. Suočiti se sa samim sobom imao je snage samo tragički junak – Edip, Prometej – odnosno Dionis, a koji je izgubio svoje posljednje sučeljavanje upravo u sukobu sa Sokratom. Tragedija i filozofija kao simpotatično helensko umrle su za Nietzschea pri sukobu sa onim racionalnim, sa pobjedom racionalnog nad instinktivnim tragičkog javlja se i poraz životnosti uopšte.          

Stoga kao jedini izlaz iz pojmovnog, formalnog i na kraju metafizičkog Nietzsche vidi u onome sadržinskom – u životu, gdje istina nije samo jedna, pisana velikim „I“, istina se pojavljuje kao mnogostruka u životnosti živućega čovjeka sa svim njegovim mukama i patnjama, te odatle Nietzsche nastupa kao Helen i zadaću svoje filozofije vidi u afirmisanju vrijedonsti života koje što za njega znači – neponoljivost i višeznačnost postaviti kao jedini kriterij …. na izvjestan način on se pojavljuje kao zagovornik mudrosti i filozofiji kao službenici života.

Filozofija za Nietzschea jedino i jeste moguća kao mudrost, odnosno kao ona sklonost ljudskog bića koja mu pomaže da se suoči sa životom. Ona kao takva predstavlja mudrost Helena prijesokratskog perioda, iako je kako nas izvještava Nietzsche u svome djelu Filozofija u tragičnom razdoblju Grka najveličanstveniji deo grčkog mišljenja i izraza u rečima izgubljen.

Ipak je ostalo dovoljno, ako ne sve, onda barem dovoljno da se duh helenskog života, njihova kultura, filozofija i tragička umjetnost potpomognuta Nietzscheovim djelima koja svakako nose duh helenskog u sebi, istraži te da se sažme u obliku ovakvog jednog rada, čiji je glavni cilj bio da se pod sredstvom umjetničkog afirmira život, te da se životna istina i njen smisao po uzoru na duh Helena traži na Zemlji – gdje nam jedino kako to pretvori u stihove na početku ovog rada citirani Branko Miljković – biva mogućno pjevati i biti slobodan.

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Holdingejl, Reg, Niče život i filozofija
Niče, Fridrih, Filozofija u tragičnom razdoblju Grka
Arnautović, Samir, Nietzscheov nihilizam i metafizika