Ciceron – Partitiones oratoriae – Podjele u govorništvu

Promocija pjesnika, književnika i istraživača iz sfere društvenih nauka, prilika za objavljivanje autorskih tekstova (poezija, proza eseji, recenzije, kritike, rasprave i osvrti ). Šaljite svoje radove u inboks facebook stranice, ili na mail : dunjalucar@gmail.com

Ciceron – Partitiones oratoriae – Podjele u govorništvu – kratak osvrt na djelo

Ciceronovo djelo Podjele u govorništvu se smatra manjim djelom u njegovom retoričkom opusu. Djelo je pedagoškog karaktera  s ciljem da obrazuje mlade ljude za govornike, tj. da im govorništvo bude zanat. Ovo djelo povezuje filozofiju i govorništvo, budući da tvrdi da govornici moraju poznavati nešto filozofijeako žele biti izvrsni govornici. Ciceron tvrdi da filozofije za govorništvo utječe dvojako: direktno –kroz filozofsko propitivanje u prirodi govorništva i indirektno – kroz doktrine iz filozofije koje povlači retorika. Stoga je Ciceron napisao ovo djelo da predstavi filozofsku znatiželju u prirodi govorništva, tj. predstavlja filozofiju govorništva.

Djelo Podjele u govorništvu se smatra udžbenikom za retoričare. Napisao je ovo svome sinu da ga poduči u govorništvu. Djelo je strukturirano u dijalogu između njega i njegovog sina Marka (Marcus). Polemika se vodila oko toga kad je Ciceron napisao ovu knjigu. Neki tvrde da je to 54. pr. Kr. A neki tvrde da je to 46. pr. Kr. Vrlo vjerojatno je napisano ove druge godine jer dijalog ima karakter rimskog govora.

U to vrijeme bilo je popularno podučavati djecu raznim vještinama poput pisanja, trčanja, hrvanja, muzike, matematike, astronomije i dr. Jedna od njih je bila i govorništvo. Ovo djelo je namjenjeno upravo tome. Djelo je podijelio na tri dijela: moć govornika, govor i pitanja. Ova tri dijela su također podijeljena na manje dijelove.

Moć govornika podijeljena je na: pronalaženje, uređivanje, izražavanje, dikciju i pamćenje. U pronalaženju se pronalazi materijal za uvjervanje i potiću se emocije publike. Uvjeravanje se postiže na dva načina: 1) Svjedočenje božanskih i ljudskih izvora, božanskih izvora poput predskazivanja, auspicija, haruspicija, proročastava svečenika, a ljudskih izvora poput autoriteta u govoru, intenziteta u govoru. Drugi način je intrinzični način i ključ je u samom govoru što uključuje definicije, razlike, sličnosti, dosljednost, proturječnost, kontradikciju, uzroke, poređenje i dr. Zaključuje pogljavnje pronalaženje da za sve teme nisu relevantne ove sve okolnosti.

U drugom poglavlju, uređivanje ovisi o tome je li tema opća ili pojedinačna i velikom dijelom ovisi o prirodi publike. Drukčiji je nastup pred djecom osnovne škole, pred studentima ili pred penzionerima. U ovom dijelu publika može postavljati pitanja. Neki su pasivni i samo slušaju a neki su aktivni i postavljaju samo pitanja te osuđuju govornika. Stoga da se izbjegnu neugodnosti Ciceron predlaže da se ovaj dio govora uredi ovako: kronološki, raspodjeljeno, uzlazno, silazno ili nepravilno. Sudci očekivaju uzlazni govor s osjećajem straha kao i govor s osjećajem popustljivosti, dok tužitelji očekuju činjenice u govoru i kronologiju događaja.

U izražavanju govornik je spontan ili ukočen. Govornici biraju riječi i tako su im riječi sirovina za oblikovanje govora. Izreka Katona starijeg glasi: Rem tene, verba sequntur – Drži se teme, a riječi će doći same. Što hoće reći da dok govornik govori, on se treba držati samo teme a riječi za tu temu će mu same dolaziti u usta. Tako određe riječi stvaraju ritam kod sudaca, tužitelja i publike. Riječi trebaju slijediti određene kvalitete prema Ciceronu: razumnost, kratkoću, vjerodostojnost, brilijantnost i dražesnost.

Dikcija i pamćenje su samo rubno navedeni kao dijelovi prvog dijela govora. Navodi da dikcija mora dostavljati određene slike iz pamćenja prema publici i sudcima. Pamćenje je napravljeno kao skladište mentalnih slika za govornika.

Drugi dio Podjele se osvrće na sami govor. Taj dio je također podijeljen na četiri dijela: uvod, naraciju, dokazivanje i na završetak govora. Prvi i zadnji su za podizanje emocija, dok ova druga dva dijela trebaju jačati uvjerenja kod publike. Ciceronovo težište ovoga dijela je u dokazivanju, koje dijeli na potvrđivanje i odbacivanje. Potvrđivanje povezuje uvijek s istinosnom vrijednošću. Uvijek govori da nešto jest, kako nešto jest, itd. Dok je ključ u odbacivanju. Dvojako je odbcavinjanje dokaza kod sugovornika. Jedan je način da se sve pobije što sugovornik iznese i proglasi lažnim a drugi način je djelomično pobijanje sugovrničkih tvrdnji i da se one dovede u pitanje te se podigne također sumnja što dovodi do same rasprave. Prema Ciceronu ta se rasprava održava na šest načina.  Posljedni dio govora – završetak može na dva načina završiti. Jedan je pojačavanje ili pretjerivanjem iznošenih argumenata, a drugi je zakljičak govora i ponavljanje izrečenog da se pamćenje publike osvježi.

Treći dio Podjele je ujedno i najveći. Naglasak je na pitanjima i raspravi poslije govora. Ovdje iznosi dvije doktrine u vezi ograničenih i neograničenih pitanja. Jedna glasi: Svaka diskusija koja počinje ograničenim pitanjem dio je rasprave koja se tiče ograničenog pitanja. Druga glasi: Neograničena pitanja se odnose ili na znanje ili poteze u govoru. Neograničena pitanja služe za podizanje ili smanjivanje emocija. Ograničena pitanja su kratka i odnose se na dokazivnaje ili pobijanje činjenica. Dalje u ovom dijelu objašnjava pitanja. Kako se dijele na opća i na pojedinačna koja se odnose na znanje, pravdu, poštovanje, milost, prijateljstvo. Dalje objašnjava da postoje savjetodavni govori i sudski govori. Savjetodavni moraju biti napredni i izvodljivi, a sudski moraju sadržavati argumente za događaje koji su se dogodili prije. Svoje djelo Ciceron završava pitanjem, mogu li se ovi savjeti za govornike otkriti, razumjeti ili uvježbati.

Svaki govornik treba posjedvati vještinu za izvođenje ovih pravila. Sposobnost da se govor razlaže na više dijelova, daju argumenti, potiče raspoloženje kod publike, sram kod optuženog, nada kod sudca itd., oblikujući to sve u jednu veliku sadržajnu cjelinu koja za cilj ima da se kroz vještinu govora daju određeni savjeti, upozori na neravlnosti, nagovori sudca da osudi optuženog ili oslobodi. Novost kod ovog djela je da je govor podijeljen i tri dijela što ni jedan zapis o govorništvu prije toga nije ukazivao na to. To je jedan argument u korist filozofije govorništva. Osim podjele govora ostali njegovi savjeti su upućeni govorniku i njegovom držanju i sve šta treba da zna u vezi predznanja o govoru. Iznošenje pravilne argumentacije i potvrđivanje ili pobijanje činjenica su ključ jednog govora. Ciceron još tvrdi da  ovo djelo nije za početnike teorije govorništva, nego za napredne. Ciceronovi zaključci vode ka tome da se filozofija uvuče u retoriku.

Autor: Mario Vrhovac