Pojam umjetničke inspiracije / nadahnuća

Michelangelo Buonarroti (1475. – 1564. god.) Stvaranje Adama (dio freske) – 1512. god.

Umjetničko stvaralaštvo se najčešće vezuje za termin inspiracije, koji je sinoniman terminu nadahnuća. Na početku korištenja, termin inspiracija je označavao fiziološku pojavu udisanja vazduha u pluća. Poslije je taj termin dobio drugo preneseno i da tako kažemo metafizičko ozračje, pa se njime označava svojevrsno uvlačenje i osjećanje u sebi neobičnih emocija, raspoloženja i svega onog što pobuđuje stvaralački duh.

Osjećajući zagonetku vezanu za svoje neobično duševno stanje, pjesnici su objašnjavali svoje neobično duševno stanje – mistički i religiozno tvrdeći da ideje za njihova djela dolaze odozgo, te da je njihovo stvaranje nadahnuto nekom višom silom, natprirodnim uticajem, pa su to nepoznato često nazivali i božanskim uticajem.

Filozofe, psihologe i ljekare starog doba zanimalo je također to neobično stanje duha, te su i oni zapazili osnovnu odliku umjetničkog nadahnuća, a koje se manifestuje u neobičnom tjelesnom i duhnovnom stanju. Ti prvi filozofi, psiholozi i ljekari su to neobično stanje umjetnika označavali terminom mens divinior, što označava dušu koja je u većoj/jačoj mjeri božanska, ili su tu pojavu označavali riječima: os magna sonatorum – usta kroz koja će se oriti krupne stvari.

Grčki filozofi razmišljajući o sveobuhvatnoj ljudskoj prirodi na osnovu svojih zapažanja i razmišljanja su proširili mitološke nagovještaje o prirodi umjetničkog nadahnuća. Genije – kao onaj koji stvara umjetničko djelo u historiji filozofskog mišljenja najčešće je bio vezan uz nepoštivanje pravila – osobito se to odnosi na period antike, srednje vijeka i renesanse. Osnovu genijalnog stvaranja, filozofi poezuju sa inspirativnim ljudskim djelovanjem, što imao svoje korelate u nečemu nenormalnom, a sam izvor umjetničkog stvaranja i inspiracije jeste nešto nadnaravno i/ili božansko.

Takvo mišljenje izrekao je i Demokrit, tvrdeći da zdrav smrtni čovjek ne može biti nadahnut pjesnik. Tomu mišljenju bio je blizak i Sokrat, koji je govorio da u sebi čuje daimonion – božanski glas – unutrašnji glas koji se javlja u čovjeku (a koji se naknadno tumačio i kao savjest). Sokrat je tvrdio da ga pri svakom njegovom postupku taj unutrašnji glas opominje da li da nešto učini ili ne učini. Pjesnici kaže Sokrat: stvaraju svoja djela nagonski i na isti način kao proroci – lišeni su svijesti o onome šta govore.

Platon umjetničku inspiraciju kao genijalnu smatra jednom od četiri vrste ludila, označavajući takvo stanje kao božansko ludilo pjesnika. Platon u svojim djelima ukazuje da je bez tog nadahnuća nemoguće stvarati poeziju. Pjesnik po Platonovu mišljenju ne može pjevati prije nego što bude ponesen zanosom, prije nego što bude ivan sebe i mirnog razuma. Platon svoje misli produbljuje riječima: Pjesnik je tanano, nepostojano i sveto biće, on nikad ne pjeva bez udjela božanskog zanosa, bez slatke mahnitosti, od njega je daleko razum, i čim bi mu se stao potčinjavati nestali bi stihovi. Pjesnici ne stvaraju svoja djela jer Bog, onaj koji potčinjava sebi duh, uzima pjesnike za svoje sluge.

Aristotel u svoje djelu Poetika govori o karakteristikama genijalnog stvaranja, koje su negdje slične Sokratovim i Platonovim učenjima. Aristotel zapaža da su mnogi pjesnici bili pomalo melanholični. S tim u vezi treba reći i zapažanje najvećeg rimskog ljegara Galena koji je tvrdio da ljudski temperamenti sudjeluju pri svakom umjetničkom stvaralaštvu, te da imaju materijalnu podlogu jednog od četiri tjelesna soka: krv, sluz, žuč i melos, te odatle i razlikuje četiri temperamenta: sangvinični, flegmatični, kolerični i melanholični. Upravo u duši genija preovladava melanholični tempeament, što objašnjava njihova duševna stanja. S tim u vezi poznata je i Ciceronova izreka da: svi genijalni ljudi su tužni – Omnos ingenios melanholicos.

Razlika u shvatanju umjetnosti i porijeklu umjetničkog nadahnuća u filozofijama Platona i Aristotela jeste u njihovom različitom shvatanju pojma mimesisa – oponašanja. Umjetnička kreacija za Platona predstavlja oblik imitacije, ona samo oponaša prirodu, koja je i sama po svojoj suštini kopija – preslika idelanog svijeta ideja. Umjetnost je stoga za Platona samo kopija kopije.

Srednjim vijekom, iako nisu bili upoznati sa svim Platonovim djelima, preovladavalo je slično mišljenje o pjesnicima i umjetnosti. O pjesnicima se govori pokudno, pa se tako vrlo često u srednjem vijeku koristi izreka o pjesnicima kao o onima što oponašaju i koji prema tome nisu ništa drugo do majmuni prirode. Za srednji vijek karakteristično je da čovjek tek posredno može biti kreator ljepote i da njegove moći nikada ne mogu biti neovisne i neuvjetovane. Odatle je pravi genij ljepote samo Bog, a čovjek kao umjetnik u najboljem slučaju samo izvršioc više božanske volje i svrhe.

Renesansa umjetničkog genija za razliku od srednjovjekovlja određuje i slavi kao božijeg izabranika Giordano Bruno za Homera tvrdi da on nije pjesnik koji bi ovisio o pravilima, već je on izvor i uzrok pravila. Bruno smatra da pravila nisu za genija te u svome spisu O herojskim zanosima kazuje: Poezija se ne rađa iz pravila, već pravila proizilaze iz poezije. Pascal o genijalnosti i umjetničkoj inspiraciji kazuje: Genijalnost se graniči sa ludilom, i ludilo je toliko rašireno među genijalnim ljudima, da bi čovjek zdravog razuma bio upravo nenormalan među genijalnima.

U svome djelu Kreutzerova sonata Tolstoj problematizirajući umjetničko nadahnuće za genija kazuje: On je genij – veliki glazbeni genije, koji je propao među vama neopažen i neocjenjen. On je poput slamke izgorio u svetoj vatri kojoj mi svi služimo, ali on je izvršio ono čim ga je Bog obdario i zato ga treba prozvati velikim čovjekom. Mogli ste ga prezirati, mučiti, ponižavati a on bio, jeste i bit će neizmjerno viši od svih vas. On je sretan, dobar. On sve jedanko ljubi i prezire, što je svejedno, a služi samo onome što je udahnuto u njega odozgo. On voli samo jedno – ljepotu, jedino nesumnjivo blago na svijetu. Da, eto tko je on. Ničice svi preda njim padnite! Kleknite!

Autor: Arnaut Senad

Upute na tekst:

Aristotel: Poetika / O Pesničkoj Umjetnosti
Gadamer: Istina i metoda
Giordano Bruno: O herojskim zanosima
Platon: Država
Tolstoj: Kreutzerova sonata