Alisa u Zemlji čudesa: zečija rupa, bijeli šum i tišina

Alisa! Uzmi ovu bajku!
Nježnom rukom ćeš je položiti
tamo gdje će se snovi djetinjstva
u tajanstvenu nit sjećanja stopiti,
k'o hodočasnikov vijenac cvijeća uveli,
ubran u nekoj dalekoj zemlji. (Carroll, 2015, 2.)

Alisa u Zemlji čudesa: zečija rupa, bijeli šum i tišina kao put ka oneobičavanju stvarnosti

Alisa u Zemlji čudesa, autora Lewisa Carrolla, priča je o djevojčici koja se suočava sa svijetom izvrnutim naopačke, gdje nema logičkih obrazaca razmišljanja i razumijevanja svakodnevnice, gdje je život prožet elementima fantastičnog koje se nameće kao potpuno prirodno. Mogli bismo reći da je roman Alisa u Zemlji čudesa poput eksperimenta kojim pisac nastoji pokazati potpuno oneobičavanje stvarnosti, gdje kroz lik jedne djevojčice ilustruje način na koji se čovjek prilagođava neobičnim situacijama, bićima koja se razlikuju od njega, uči njihove običaje, navikava se na njihove društvene norme, pa čak i uči njihov jezik. U skladu sa time, Carroll se poigrava i sa logikom uobičajenog položaja kojeg čitatelj zauzima u tradiciji romana, pa se tako i čitatelj osjeća poput Alise, suočava se drugim i drugačijim, nastoji da shvati svijet ovog neobičnog romana. Dakle, i forma i sadržaj romana Alisa u Zemlji čudesa oneobičeni su, čitatelju nisu data nikakva uputstva koja bi mu dala svojevrsnu prednost naspram junakinje i njenog poznavanja, tj. nepoznavanja svjeta u koji ulazi.

Da bismo mogli u potpunosti razumijeti način na koji se Alisa u Zemlji čudesa poigrava sa slikom stvarnosti, potrebno je kratko se osvrnuti na autorovu biografiju. Prije svega, Lewis Carroll je bio matematičar, dakle, naučnik koji barata sa razumijevanjem logike i želje da se svijet spozna putem formula i određenih obrazaca, pa tako postaje i naglašenija njegova potreba da napiše djelo koje će se potpuno odmaknuti od onoga što je njegova svakodnevnica i zakoračiti u nivo eksperimentalnog. Također, Carroll je patio od napada migrene koja je bila toliko jaka da je nekada u potpunosti iskrivljavala način na koji vidi svijet oko sebe, neki bi mu se predmeti činili jako malima, a neki jako velikima, odakle i potiče njegovo poigravanje sa stalnim Alisinim rastom i smanjivanjem u Zemlji čudesa. Kako navode Faik Ilik i Kemal Ilik u svom tekstu pod naslovom Alice in Wonderland syndrome as aura of migraineAlice in Wonderland syndrome (AIWS), named for Lewis Carroll’s titular character, is a disorder characterized by transient episodes of visual hallucinations and perceptual distortions, during which objects or body parts are perceived as altered in various ways (metamorphopsia), including enlargement (macropsia) or reduction (micropsia) in the perceived size of a form. Migraine aura is a transient neurological symptom that most commonly involves the visual fields and occurs before the headache phase. (Ilik F. i Ilik K., 2014, 474.) U skladu sa time, Alisin boravak u Zemlji čudesa mogao bi predstavljati piščev način da oblikuje svoje iskustvo borbe sa jakim migrenama, eventualnim halucinacijama i iskrivljenjima stvarnosti što osobu koja pati od njih natjera da propituju vlastito postojanje. Alisu će jedna Golubica optužiti da je zmija, na što će se Alisa pokušati odbraniti, uvjeravajući Golubicu da je ona djevojčica, ali bezuspješno:

“Ali ja nisam zmija, kažem ti!”, reče Alisa. “Ja sam – ja sam…”
“Hajde, šta si?”, reče Golubica. “Vidim da hoćeš da smutiš nešto!”
“Ja sam – ja sam djevojčica”, reče Alisa prilično neuvjerljivo, jer se sjeti koliko se puta danas promijenila.(Carroll, 2015, 21.)


Pripovjedač zauzima jednu ironijsku poziciju u odnosu na junakinju, daje nam do znanja da ni ona sama više ne zna da li je djevojčica ili je možda zaista zmija, što je motivirano činjenicom da je već nekoliko puta toga dana promijenila svoju formu. Dakle, za Alisu promjena forme, izgleda njenog tijela, utiče i na to kako se ona osjeća, to uzdrma njen identitet. Ovo pitanje će se dalje tematizirati i kroz Alisin susret sa gusjenicom čije osnovno obilježje i jeste metamorfoza, promjena oblika.

Alisin ulazak u Zemlju čudesa  motiviran je dosadom, ona se izležava na obali rijeke, dok njena sestra čita knjigu koja nema nikakvih ilustracija ili dijaloga, što je Alisi potpuno bezvezno i dosadno. Dakle, već kroz prvih nekoliko rečenica romana, jasno nam je da Alisa traga za dogodovštinama, za nečim što će zaokupiti njenu pažnju, odvući je od splina svakodnevnice i pružiti joj iskustvo onoga što joj nedostaje, a to su: šarenilo slika i razgovor. Knjiga koju Alisina sestra čita dosadna je jer nema dijaloga, dakle, nema sukoba, upoznavanja jednog bića sa drugim, nema razmjene iskustva, nema romanesknog koje počiva na tom odnosu i napetosti.

Ono što Alisa traži od jedne knjige jeste da njenu svakodnevnicu učini zanimljivijom, i to će doslovno iskočiti pred nju u formi velikog bijelog zeca koji uvijek kasni i koji je obučen poput čovjeka, a pri tome čak ima i džepni sat. Kada ugleda ovog zeca, Alisa se neće čuditi, nego će shvatiti kako može čuti njegove misli, tj. može komunicirati sa njim, a tek onda kada shvati da zec ima i džepni sat, ona će se začuditi i krenuti za njim. Alisino putovanje u Zemlju čudesa zapravo počinje onog momenta kada ugleda zeca, jer je već tada postala svjesna onoga što prije nije znala: ona može da čuje šta je to što zec misli, sposobna je za razgovor sa njim, dok njena sestra bezbrižno sjedi na obali rijeke i čita svoju knjigu potpuno nesvjesna toga šta se dešava sa Alisom.

Na taj način je u romanu otvoreno pitanje jezika i odrastanja, te otkrivanja vlastitog identiteta. Djeca u jednom trenutku prestaju da se igraju sa slikovnicama koje nude samo slike i jednostavne dijaloge, prelaze na kompleksnije priče i strukture. Po psihoanalitičkoj teoriji Jacquesa Lacana, tri su temeljna registra u procesu samoidentifikacije, a to su imaginarno, realno i simboličko. Kada se u tzv. ogledalnoj fazi razvoja dijete pogleda u ogledalo i identificira sa svojim odrazom, tada počinje da se formira subjekt. Ovaj proces odvija se u registru imaginarnog, a tek onda kada uđe u simboličko, tj. u jezik, subjekt je formiran. Jezik podrazumijeva i pitanje drštvenih normi, običaja, koncenzusa, zakona, odnos sa drugim, tj. komunikaciju sa drugim i drugačjim. Ovdje treba objasniti procese kao kružnice koje idu od subjekta do Drugoga — od subjekta prizvanog k Drugome, do subjekta koji je ugledao sebe kako se pojavljuje na polju Drugoga, Drugoga koje se tu vraća. Ovaj je proces kružni, ali po svojoj prirodi je bez uzajamnosti. Zato što je kružni, on je disimetričan. (Lacan, 1986, 221.) Drugi sa kojima se Alisa suočava ne pripadaju sferi realnog, iako su predstavljeni kao takvi jer u Zemlji čudesa jezik gubi svoju osnovnu funkciju, a to je komunikacija, stoga do izražaja dolazi ludička funkcija, igra sa jezikom i pomoću jezika. Dakle, Alisa se koristi jezikom i njegovom logikom, ona se sjeća načina na koji bi jezik trebao funkcionisati, postavlja pitanja, daje odgovore, pjeva i recitira pjesmice, ali su to samo sheme, ljušture koje postoje same za sebe, bez ikakvog konteksta. Plivajući u moru vlastitih suza Alisa će sresti jednog miša i automatski  će pretpostaviti da je to francuski miš, stoga mu postavlja pitanje na francuskom jeziku. Međutim, to pitanje („Gdje je moja mačka?“), prepast će miša koji će odmah pobjeći od nje. Dakle, pitanje koja je Alisa postavila potpuno je izvan konteksta, ne odgovara situaciji u kojoj se nalazi, a njena pretpostavka da miš govori francuski jezik nije objašnjena i motivirana, iako će se ispostaviti da je to zaista francuski miš. Alisa sama zaključuje da miš govori, uopšte se ne dvoumi,  jedino se koleba oko toga koji je njegov maternji jezik. Dakle, roman počiva na logici sna koja, iako je iskrivljena, ipak predstavlja logiku po kojoj funkcioniše jedan svijet, jedna zemlja koja ima svoje stanovnike koji formiraju jedno društvo u koje Alisa ulazi kao strankinja. Alisa je ta koja se u svakom pogledu mora postaviti na nivo Zemlje čudesa i njenih stanovnika, da bi mogla opstati i preživjeti mora razumjeti logiku tog svijeta, dakle, mora govoriti onako kako govore njeni stanovnici. Manfred Frank u svojom tekstu Istinski subjekt i njegov dvojnik – Hermeneutika Jacquesa Lacana kaže: Čin za koji se subjekt nadao da će ga upotrijebiti samo kao transparentno sredstvo u provedbi svoga prohtjeva, ne zrači više iz označitelja (kojem se predao) poznate crte predjezičnog sebstva, već strano lice poretka Drugoga. Sama činjenica da moramo govoriti iskrivljuje predjezičnu intenciju. (Frank, 1994, 166.)Alisa jeste govorni subjekt ali se njeni govorni činovi ne poklapaju uvijek sa onim što je kontekst i situacija u kojoj se ona nalazi, kao primjer možemo uzeti njen susret sa plavom gusjenicom. Gusjenica sjedi na velikoj gljivi i puši lulu, što je svojevrsni simbol njene mudrosti. Alisa joj se ispovijeda i objašnjava kako osjeti neku vrstu krize jer se ne može sjetiti jedne od pjesmica koju je uvijek znala izrecitovati. Dakle, Alisina kriza identiteta nije uzrokovana činjenicom da se nalazi u Zemlji čudesa, nego time što se ne može sjetiti jednog komadića svoje svakodnevnice, onoga na što je navikla.

“Ko si ti?”, zapita Gusjenica.
Ovakvo započinjanje razgovora nije djelovalo baš ohrabrujuće. Alisa odgovori prilično stidljivo:
“Ja – ja – jedva to sad i znam, gospođo – ali bar znam ko sam bila kad sam jutros ustala, no čini mi se da sam se otada već nekoliko puta promijenila.”
“Šta hoćeš time da kažeš?”, zapita Gusjenica strogo. “Budi jasnija!”
“Nažalost, ne mogu biti jasnija, gospođo,” reče Alisa, “jer kao što vidite ja nisam ja.”
“Ja to ne vidim”, reče Gusjenica.
“Bojim se da to ne mogu izraziti jasnije”, odvrati Alisa vrlo učtivo, jer, prvo i prvo, ni ja sama to ne razumijem. Moraš se zbuniti kad u jednom jedinom danu promijeniš toliko veličina.”
“Ne moraš” reče Gusjenica.
“Pa možda vi to još niste osjetili”, reče Alisa. “Ali kad se preobratite u čauru – a tako će, znate, morati da bude jednog dana – a poslije toga u leptira, vjerujem da ćete se osjećati malo čudno, zar ne?”
“Nimalo”, reče Gusjenica.
“Pa možda vi drukčije osjećate”, reče Alisa. “Ali ja znam da bi meni bilo vrlo čudno.”
“Tebi!” reče Gusjenica prezrivo. “A ko si ti?”
I to ih opet vrati na početak razgovora. (Carroll, 2015, 17-18.)

Ovaj dijalog ima kružnu strukturu, kao i većina razgovora koje Alisa vodi sa stanovnicima Zemlje čudesa. Njeni sagovornici su ti koji insistiraju na tome da dobiju odgovor na pitanja koja postavljaju. Gusjenica uopće ne propituje svoj identitet, ona je svjesna da je ona biće koje će mijenjati svoj oblik, da će se u jednom trenu pretvoriti u leptira i da će se njen život promijeniti, ali njeno „ja“ ostaje isto. Mogli bismo reći da je to zapravo proces odrastanja i sazrijevanja koji čeka Alisu na njenom putu kroz Zemlju čudesa, ona će se morati navići na to da će se njeno tijelo uporno prilagođavati svijetu koji ga okružuje, a ne obrnuto. U skladu sa tim, roman pravi odmak od razumijevanja svijeta kao spleta uzročno-posljedičnih veza i pravi korak ka poetici slučaja koja prati vlastitu logiku. To je logika sna, ili pak bajke jer, iako barataju sa čudesnim i fantastičnim, i snovi i bajke oslanjaju se na logiku svijeta kakvog poznajemo, prije svega na binarne opozicije. Alisa u Zemlji čudesa počiva na binarnim opozcijama svakodnevnica-Zemlja čudesa, san-java, dobro-zlo, itd. Kao i u većini bajki, osnovna napetost gradi se u odnosu dobra i zla, Kraljica koja je okarakterisana kao neko ko uživa u gledanju giljotine osuditi će Alisu na smrtnu kaznu misleći da je ona ukrala njene kolače, pri čemu će se Alisa braniti govoreći da su to samo kolači, i dalje ne priznavajući logiku Zemlje čudesa. Tada će se Alisa probuditi iz svog sna, čime je motiviran i zaokružen ovaj niz neobičnih događaja, ali i dalje ostaju otvorena pitanja Alisine želje da spozna samu sebe, da „zaviri ispod površine“, u nesvjesno.

Bogumila Kurzeja u svom tekstu “Who are you?” A few words about the fundamental questions of our identity – based on Alice's Adventures in Wonderland by Lewis Carroll, objašnjava da Alisa odgovor na pitanje ko je ona ne može naći na javi, nego u snu, tj. u jednom prostoru u kojem vlada logika sna, gdje se vrijednosti koje vladaju na javi izvrću, gdje sve postaje moguće, kao u bajci, gdje gusjenica može pušiti lulu, miš pričati francuski jezik, itd. The fundamental question posed by the story is: “Who are you?” These words do not so much evoke anxiety as force the reader to philosophical and sociological and existentual reflection. From this point of view, Carroll's story constitutes one of the most important books in the world dealing with these issues.(Kurzeja, 2014, 146.) Kada uđe u Zemlju čudesa, Alisa će početi da propituje pojedine činjenice, aksiome i zakone čija se ispravnost nikada ne dovodi u pitanje, nego se uzimaju zdravo za gotovo, a sve to sa ciljem potvrđivanja svog znanja o svijetu, pri čemu su njeni pokušaji potpuno besmisleni, čega je ona i sama svjesna, razumije da ne može jezikom iskazati sve ono što želi i osjeća. Kada Alisa zajedno sa Grifonom dođe do tzv. lažne kornjače, do izražaja će doći način na koji se ona sukobljava sa tim svijetom, pripovjedač nam daje uvid i u njene misli, postavljajući tako jasnu napotost između onoga što se govori i onoga što se misli:

“Ne vidim kako će ikad završiti ako ne počinje.” Ali je strpljivo čekala.
“Nekad davno”, otpoče najzad Lažna Kornjača, duboko uzdahnuvši, “ja sam bila prava kornjača.”
Poslije ovih riječi zavlada duga tišina koju je prekidao samo Grifonov povremeni usklik:”hjkrr!” i Kornjačini neprestani bolni jecaji.
Alisa zamalo što ne ustade da kaže: “Hvala vam gospođo, na vašoj zanimljivoj priči”, ali je bila uvjerena da još nešto mora doći i zato je mirno sjedjela u šutjela.
“Kad smo bili mali”, nastavi Lažna Kornjača najzad mirnije, iako bi tu i tamo još uvijek zajecala, “išli smo u školu koja je bila u moru. Učitelj nam je bio jedna stara kornjača – obično smo ga zvali ‘kornjuči’.”
“A zašto ste ga zvali ‘kornjuči’?”, priupita Alisa.
“Zvali smo ga ‘kornjuči’ zato što je bio tu da nas uči”, odbrusi Lažna Kornjača. “Stvarno si vrlo blesava!”
“Treba da se sramiš što postavljaš pitanja prosta kao pasulj!” dodade Grifon, i oboje su sjedjeli bez riječi i promatrali jadnu Alisu koja je mislila da će u zemlju propasti.(Carroll, 2015, 39.)

Alisa sa vlastitim iskustvom poredi način na koji stanovnici Zemlje čudesa pripovijedaju svoje priče, ona zaključuje da Lažna kornjača mora nastaviti svoju priču jer ona jednostavno zvuči nedovršeno, ali se suzdržava da tu svoju nedoumicu izgovori. Tek onda kada čuje nešto što je njoj potpuno strano, kao što je riječ kornjuči, ona postavi pitanje koje je dočekano uz podsmijeh i izrugivanje: kao što  je za nju logično da priča mora imati početak, sredinu i kraj, tako je Lažnoj kornjači i Grifonu sasvim logično da se kornjača-učitelj naziva kornjuči. Na  razumijevanju jezičkih struktura, tj. logike jezika Zemlje čudesa, počiva Alisin opstanak i preživljavanje. Alisa u Zemlju čudesa donosi konvencije svijeta kojem ona pripada, nosi svoje manire, obrazovanje, tj. vlastito iskustvo svijeta. Bitno je napomenuti da ona nije sama izabrala da uđe u zečiju rupu vođena znatiželjom, nego doslovno u nju upada i ulazi u  svijet u kojem dobiva status strankinje, neznanca, onog Drugog i Drugačijeg.

Vrhunac ove igre jeste Luda čajanka koja naglašava sve osnovne karakteristike i atmosferu Zemlje čudesa, u prvi plan stavljajući nelogičnost i poetiku slučaja, te Alisinu želju da učestvuje i da bude dio tog svijeta. Paul Ricoeur u svojoj knjizi O tumačenju: ogled o Freudu, objašnjava kako se po Freudu veza između želje i jezika nalazi u snu. Tu je dubok razlog za sve analogije između sna i dosjetki, sna i mita, sna i umjetničkog djela, sna i religioznih „iluzija“, itd. Svi ti „psihički proizvodi pripadaju okružju značenja i potpadaju pod jedinstveno pitanje: kako riječ pridolazi želji? Kako želja potisukuje riječ i kako potiskuje samu sebe ne bi li progovorila? (Ricoeur, 2005, 15.)Luda čajanka predstavlja vrhunac Alisinog boravka u Zemlji čudesa, kulminacionu tačku njenog sna, nakon čega će, u skladu sa nekom uobičajenom strukturom snova, njen boravak u Zemlji čudesa postajati sve neprijatniji i neprijatniji, dok u konačnici ne bude životno ugrožena, što predstavlja tačku u kojoj san prestaje. Upravo san, ostavimo po strani cijelo pitanje škole, potvrđuje da neprestano želimo reći nešto drugo od onoga što kažemo; postoji očitovano značenje koje ne prestaje upućivati na skriveno značenje: ono što svakog sanjara čini pjesnikom. (Ricoeur, 2005, 15.) Već je na početku romana, u odnosu na njenu sestru, Alisa predstavljena kao sanjar, neko ko traži višeznačnosti i bježi od jednoličnosti. Čajanka je u viktorijanskoj Engleskoj predstavljala konvenciju, ritual koji doprinosi slici učmalosti svakodnevnice. Luda čajanka u Zemlji čudesa postavljena je na temeljima uobičajenih viktorijanskih čajanki, ali su sve vrijednosti tu izvrnute i oneobičene:

“Nije bilo učtivo ni od tebe što si sjela bez poziva”, reče Martovski Kunić.
“Nisam znala da je to vaš sto”, odvrati Alisa. “Postavljen je za mnogo više osoba, a ne samo za troje.”
“Treba da se podšišaš!”, reče Šeširdžija. Neko vrijeme je vrlo radoznalo gledao u Alisu i ovo su bile njegove prve riječi.
“Nije potrebno da stavljaš svoje lične primjedbe”, Alisa će prilično strogo. “To je vrloneuljudno.”
Čuvši ovo, Šeširdžija izbeči oči. Ali samo reče:
“Dašto mi ti dašto, zašto je gavran sličan pisaćem stolu?”
“Oho, biće zabavno!”, pomisli Alisa. “Drago mi je što su počeli postavljati zagonetke.” I dodade naglas:”
Vjerujem da ću pogoditi!”
“Hoćeš da kažeš da misliš da znaš odgovor?”, priupita Martovski Kunić.
“Upravo to”, reče Alisa.
“Onda moraš reći šta misliš”, nastavi Martovski Kunić.
“To i radim”, žurno odvrati Alisa. “Bar – bar mislim ono što kažem – to je ista stvar, znaš.”
“Nipošto nije ista!” reče Šeširdžija. “Onda bi isto tako mogla reći da je ‘Ja vidim ono što jedem’ isto što i ‘Ja jedem ono što vidim!'”
“Onda bi isto tako mogla reći”, dodade Martovski Kunić, “da je ‘Ja volim ono što dobijem’ isto što i ‘Ja dobijem ono što volim!,”
“Mogla bi isto tako reći”, dodade Puh koji je, izgleda, govorio u snu, “da je ‘Ja dišem kad spavam’ isto što i ‘Ja spavam kad dišem!'”(Carroll, 2015, 27-28.)

Alisin prvi razgovor sa Šeširdžijom, Martovskim mačkom i Puhom predstavlja čisto poigravanje sa osnovnim elementima dijaloga, referencijalnom i fatičkom funkcijom jezika. Prije svega, i Alisa zanemaruje uljudnost, sjeda za sto misleći da na to ima pravo, jer je sto veliki, sa mnogo stolica. Ona se ovdje ne oslanja na jezik, nego na simbol slobodnih stolica kao poziva na sjedenje. Razgovor otvara zagonetka za koju Alisa kaže da ima odgovor, a nikada se više neće vratiti na nju i potruditi se da zaista odgovori na postavljeno pitanje. Kao da se na ovaj način pisac poigrava sa logikom mitskih priča ili bajki, gdje „važni događaji“ moraju da govore o velikim i bitnim temama, gdje junak/junakinja mora odgovoriti na zagonetku da bi spasio sebe i druge, ili dobio neku moć, čarobni napitak, itd. Enigma ne zaustavlja um, već ga izaziva; u simbolu postoji nešto što treba razmotati, rasplesti; upravo dvostruko značenje, intencionalna namjera drugog značenja u prvom i preko njega, potiče um.(Ricoeur, 2005,25-26.)Govor spavača je, kako objašnjava Ricoeur, osakaćen, razbacan i prepun simbola, a pjesnik je taj koji mu daje cjelovitost. Alisa spava, njen govor je „osakaćen“ i prepun simbola kroz koje do izražaja dolazi nesvjesno, ali je pisac taj koji ga uobličava koristeći upravo logiku sna koja, iako fragmentirana i sama po sebi “razbacana“, ipak predstavlja logiku, ima vlastite zakonitosti.

Zemlja čudesa nalazi se ispod zemlje, u nju se ulazi kroz zečiju rupu, dakle, Alisa mora zakoračiti u sferu potpuno nepoznatog da bi mogla spoznati samu sebe. Mogli bismo reći da tu, u Zemlji čudesa, ne postoji nastojanje da se razumije iskustvo koje prevazilazi i nadilazi svakodnevnicu, tj, metafizika. Metafizika čitava ostaje u povlačenju bića ili zaborava, jer ona meša biće sa bivstvujućim.(Deleuze, 2000, 208.) Umjesto toga, tu je patafizika, koju je definirao Alfred Žari, kao pseudonauku čiji osnovni zadatak je, kako to objašnjava Gilles Deleuze veliki Zaokret, prevazilaženje metafizike, povratak s onu ili s ovu stranu, znanje o onome što se pridodaje metafizici, bilo u njoj samoj, bilo izvan nje same, šireći se onoliko daleko s onu stranu metafizike koliko se i ona pruža s onu stranu fizike. (Deleuze, 2000, 208.)Za Žarija patafizika do izražaja može doći u poeziji, tj. u umjetnosti gdje u prvi plan dolazi, u širem smislu te riječi, igra, eksperimentisanje sa materijalom kojeg nudi stvarnost. Ulazak u Zemlju čudesa predstavlja proces dekonstruktivne potrage za vlastitim identitetom, gdje Alisa prelazi put od jedne djevojčice koja zna šta želi do djevojčice koja se pita: Ko sam ja? Jedini odgovor na ovo pitanje Alisi će dati Češirska mačka koja će reći: Ovdje smo svi ludi,, što zapravo znači da je Zemlja čudesa svijet u kojem ne postoji ništa što je konstantno, osim propitivanja sebstva. U skladu sa tim, Carrollov roman se može dovesti u vezi sa nekim od savremenih umjetničkih eksperimenata, kao što su instalacije Petera Ablingera, ili performans Johna Cagea koji se poigravaju sa izvrtanjem stvarnosti upotrebom odnosa tišine i buke.

Tišina, kako navodi John Zerzan, u potpunosti obavija planetu Zemlju, ona nije apstrakcija, sveprisutna je i u svemiru i i na Zemlji, svi prirodni procesi, pa čak i smjene godišnjih doba počivaju na njoj. Naše najtelesnije, za zemlju vezano biće najbolje shvata ograničenja jezika, tačnije, neuspeh celog projekta predstavljanja. U tom stanju, najlakše je shvatiti ograničenja jezika i činjenicu da smo od neposrednosti udaljeni uvek za dužinu reči.(Zerzan, 2007,9.)Iako u Zemlji čudesa ne vlada tišina u nekom širem smislu riječi, ona ipak predstavlja prostor gdje do izražaja dolazi ograničenje jezika, Alisa će uporno postavljati pitanja, a nikada neće dobiti smislen odgovor. Tišina sve to odbacuje i otvara se kao zona u kojoj možemo obnoviti svoja bića. Ona se sabira u prirodi i može nam pomoći da se i sami saberemo za bitke koje će okončati našu izmeštenost. Tišina je moćno sredstvo otpora, nečujni ton koji može prethoditi pobuni. (Zerzan, 2007,9.)Dakle, tišinu ne treba shvatiti isključivo kao odsustvo zvuka, ona je stanje koje nas tjera da, poput Alise u Zemlji čudesa, propitujemo sve aspekte našeg bića, stanje koje podstiće metamorfozu. Niz instalacija Petera Ablibngera pod naslovom Weiss/Weisslich, čini upravo to: posjetitelj galerije prolazi iz prostorije u prostoriju kroz vrata, baš poput Alise koja se, prije ulaska u Zemlju čudesa našla u prostoriji sa mnogo vrata kroz čije ključaonice je mogla da proviruje, dok ne dođe do slušalica pomoću kojih treba da sluša svoje okruženje koje je do tada slušao bez njih. Prije nego što je došao do slušalica, posjetitelj je prošao kroz pet prostorija u kojima je bijela buka, tj. šum obojen jednim od samoglasnika, dakle, razlika u iskustvu i doživljaju prostorija leži isključivo na promjeni šuma. Slušalicenas postavljaju u jedan potpuno umjetni svijet iako se čini da dočarava isti akustički svijet, Sve je pogrešno: škripanje vlastitih cipela, dotad neprimjećeno, postaje nepodnošljivo glasno; i ono što ona zanimljiva osoba tamo govori upravo sada postaje potpuno nerazumljivo zato što desetine glasova odjednom imaju približno istu glasnoću. (Sheib, Bez naslova, O instalacijama Petera Ablingera, 2014.)U tom trenutku slušatelj postaje svjestan zvuka kucanja vlastitog srca, rada svog nervnog sistema i pokreta, tj. postaje svjestan svog tijela koje je smješteno u prostoriju u kojoj vlada bijela buka koja po definiciji istovremeno predstavlja i sve i ništa, pa tako Ablingerova instalacija govori o potrazi za utopijom o svemu i ničemu. (Sheib, Bez naslova, O instalacijama Petera Ablingera, 2014.)

Kao što je Alisa u Zemlji čudesa svojevrsna provokacija i poigravanje, tako je i Ablingerova instalacija poigravanje sa muzičkim konvencijama. Isto poigravanje predstavlja performans Johna Cagea pod naslovom 4'33, gdje izvođač izađe pred publiku, sjeda za klavir, otvara svoj notni zapis kao da će krenuti svirati, pravi za to karakterističan pokret rukama i staje, prepuštajući se tišini, dozvoljava nam da je postanemo svjesni pune četiri minute, nakon čega je performans završava, a izvođač se poklanja publici kao da je zaista odsvirao muzičku kompoziciju.
           
U knjizi grupe autora pod naslovom A Companion to Buddhist Philosophy, u poglavlju koje govori o filozofiji Zena, u vezu su dovedeni pojam tišine i jezik, te Cageov performans. Silence has always been highlihted in Zen. However, there has also been a longstanding controversy about wheter silence should be seen as the goal, with language serving as a means like the finger pointing at the moon, or a polishing a glass to  make a mirror bright, or whether the reverse is the case and a silence is to bee seen as the means with creative uses of language understud as the goal.(Emmanuel, 2013, 358) Cage se koristi tišinom onako kako se Carroll koristi riječima da publiku dovede do propitivanja mogućnosti jezika, te odnosa jezika i vlastitog identiteta. Paradoks je u tome što se Cage koristi tišinom da naglasi mogućnosti, ili pak nemogućnosti jezika. Dakle, Cageov poerformans, kao i Ablingerove instalacije pružaju gledatelju/učesniku eksperimenta/slušatelju ulazak u crnu, zečiju rupu u koju upadaju povučeni znatiželjom, ali sasvim slučajno tu pronalaze svijet prepun pitanja i zagonetki, prostor u kojem se vrijednosti i zakonitosti koje poznaju izvrću naglavačke. 

Autorka: Kulović Zerina

Upute na tekst:

Carroll, Lewis: Alisa u Zemlji čudesa, preveo Luka Semenović, online izdanje, 2015.

Deleuze, Gilles: Jedan nepoznati Hajdegerov prethodnik, Alfred Žari, Fabrika knjige, Beograd, 2000.

Emmanuel, M. Steven: A Companion to Buddhist Philosophy, Wiley-Blackwell, 2015.

Ilik Faik, Ilik Kemal: Alice in Wonderland syndrome as aura of migraine. U: Neurocase (Psychology Press). Aug2014, Vol. 20 Issue 4, p474-475., Taylor & Francis, 2014.

Kurzeja, Bogumila: “Who are you?” A few words about the fundamental questions of our identity – based on Alice's Adventures in Wonderland by Lewis Carroll,Studies in Literature and Language, Vol. 8, No. 3, 2014.

Lacan, Jacques: Četri temeljna pojma psihoanalize, Biblioteka Psiha, Zagreb, 1986.

Manfred, Frank: Kazivo i nekazivo, NAKLADA MD CROATLIBER, Zagreb, 1994.

Ricoeur, Paul: O tumačenju, Ogledi o Freudu, Ceres, Zagreb, 2005.

Sheib, Bez naslova, O instalacijama Petera Ablingera, Goethe-Institut, Sarajevo, 2014.
Zerzan, John: Tišina, Službeni Glasnik, Beograd, 2009.